---

Golubovi

(U uspomenu na djeda Selima Murtića, moga velikana kome sam povjerio svoje prve progovorene riječi)

Uobičavao je,
kažu tako,
kad kod bi kreni
na put,
prvo, umjesto na stanicu,
otići k’ sebilju, Čaršiji,
i na put poslati
dove,
pa nahraniti golubove.

Pričaju mi da je
u neko doba,
lutao obalama
Mramornog mora
tražeći ih gladne.

K'o da ga i sam vidim
negdje u mojim mislima,
na Svetog Marka trgu
il’ nasred Taksima
kako ih
pod kaput skriva.

Deset prstiju
tog radnika minera
i dobrote planina,
među njima.

Kost u vratu
ponos što se zove
i ne da mu
da se savija.

A kroz borbe
Sve nedače života,
nosila ga
jedna tajna
na krilima svojim,
vrlina,
kao sunce sjajna.

I dva su ga
posjekla rata.
Pod zemlju
u OVOM unuka i sina.
Pod zemlju
u ONOM rođenoga brata.

I rekoše mi,
da sam prvi govor
povjerio njemu,
Selimu mom djedu.

Čovjeku, što im'o je
jednu vrlu tajnu
koje se nikad nije kanio
cijeli je život
golube hranio.

U srcu mi
zaigra nešto
od ushićenja
što Kosmos je htio,
da zadnji golub
njegove sreće
baš ja sam bio.

Utopija

Da mi je
Samo na dan
Otići u svijet
U kojem ne pitaju:

“Čiji je?”

Pa na jedan
Dan samo
Biti tamo
Gdje tvoje ili moje
Ne postoje.

U svijet bez
Njihovog i našeg.

Samo dan u nepoznato…

Jedan dan u univerzum
Koji ne zna za:
” Znaš li ti ko sam ja? “

---

---

Tomašev sevdah

Šta to volim
A šta moram?
Kada treba
Da se bira,
Pjevati će ti
Se onako
Kako glazbalo
Ti svira.

Šta to hoće
Sad da radim,
Da umirim
Ja Kosaču?
Zna li iko
Od svog jada
Kol'ko volim
Ja Vojaču?

Koji to put
Da me prate
Sultan, papa
I još car
Bi li im i
Moja glava
Bila svima
Slab to dar?

Šta to volim,
Šta mi treba,
Zna li jadna
Katarina?
S osmjehom
Povući ću
Sad još koji
Gutljaj vina.

Opet radost u
Srcu mi a
U glavi dal’ od vina?
Zvona zvone
Krunom krune
Vojačina i mog sina.

Na ulici

Stariji čovjek
Kada vam priđe
I s osmijehom vas
Na licu upita:

“Koliko je sati?”

Znajte to dobar
Je znak,
Znak je da
Vrijeme

Još nije stalo.

Kraj obale brodolom

A na dnu mora
Stoje pobodeni,
Čelik sike
K'o krivi jatagani,
Slomljena koplja uz
Amfore razbijene
I oklopi bronzani.

Sol se skuplja
Po usnama
I vjetar gori,
Dok sunce
Obalu žari,

U daljini čujem lelek.
Šta to bi,
Dal’ iko čuje i mari?

To nariču ardijejske žene,
Poj vjekova davnih,
Jer sve dalje
Pognutih glava,
Odlaze okovani
Teutini mornari.

lajanje sa zvijezda (februar 2022.)

“pogledaj”, otac reče,
“više gore zagledaj se!”
jedno davno večer…

“ne, ne tamo
pomjeri samo
k’ ruci mi pogled malo

sazvježđe je
dva jazavčara tu,
gledaj, oni te prepoznaju.”

“vidim”, rekoh,
“i oni nas prate.”

“e zato ne zaboravi ih,
do neke noći
u njene kasne sate,

pamti gdje su

jer će oni

da te

vazda kući vrate…”

Kastaniani-Ioannina, oktobar 2018

Moj kestenu
više se
ne otimaš,
više ti ne bodeš
kopljima svojim
ni pod nogom
ni pod rukom
više se
ne boriš

o ti
žiru bogova

ko ti bodlje polomio?
ko ti srce otvorio?

Melanholija

Davao sam
Jedno večer
Svoje vrijeme
U jednoj krčmi
Nekoj knjizi
Teške poezije,
Koja je bila
Apstraktna
Kao i ova sreća
Što je ja u
Vinu nalazim
Pa je moram brisati
Melanholičnin stihovima
Da klin,
Klinom izbijem.

Sjeta

Nekada davno
Još dok sam
Bio mlad
Na ćošku
Ulice ove
I zimi, i ljeti
Svaki dan
Prodavao je
Slake kifle
Jedan stari pekar.
On osmijeh
Sa lica
Nikad skid'o nije,
Za cijenu
Jedne, davao
Je dvije.
Al’ jednoga dana
U sabahe rane
Te neke
Godine davne
Probudi me
Miris peciva znani,
I kad mi duša
Po njih,
Na ulicu sije,
Pekara dragog
Više bilo nije.
Od tog sam jutra
Ostao ja
Gladan,
I cijeli svijet
Postao mi
Jadan.
Pa prođe od tog mnogo, no,
I sad miris taj
Tražim ja
I tragam
Dušu da smirim
I spojim srcu kraje
Al’ ne za lažnu nadu
Jer svjestan sam toga:
Da sve što je lijepo
Dugo ni ne traje.

Bilješka o autoru:

Enver Rizvo je rođen 26.06.1998. godine u Sarajevu, gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Zbog svog posebnog interesovanja za historiju, 2017. godine upisuje se na Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na kojem diplomski studij završava sa usmjerenjem na periodu kasne antike, odbranivši diplomski rad na temu ”Julijan Apostata; Život i djelo”. Posebno je zainteresovan za historiju Vizantije te je sa zapaženim rezultatima učestvovao na nekoliko međunarodnih vizantoloških konferencija. Član je nekolio građanskih udruženja i aktivan učesnik u različitim društvenim i kulturnim aktivnostima, te je posvećen volonterskom radu i aktivizmu. Bavi se pisanjem poezije i iza sebe ima i jedan broj publiciranih literarnih radova.

---