Sokratovski razgovor

Sokratovski razgovor

Sokratovski razgovor bio je temeljna zbilja njegova života: razgovarao je sa zanatlijama, državnicima, umjetnicima, sofistima, heterama. Život je provodio, kao i toliki Atenjani, na ulici, na trgu, na vježbalištima, sudjelujući u gozbama. Bio je to život u razgovoru sa svim i svakim.

Međutim, ta vrsta razgovora bila je Atenjanima nešto posve novo, neuobičajeno: razgovor koji uzbuđuje, uznemiruje, plijeni dušu u samoj njezinoj biti. Ako je stvarnost razgovora bila životnim oblikom slobodnog Atenjanina, onda je razgovor sada, kao sredstvo Sokratovog filozofiranja, postao nečim posve drugim. Iz same je naravi stvari za istinu neizbježno da se otkriva samo pojedincu u zajedništvu s pojedincem. Da bi postao jasan, Sokratu su trebali ljudi, a bio je uvjeren kako je i on potreban njima. Ali prije svega mladićima. Sokrat je želio odgajati.

Ono što je njemu značio odgoj, nije neko usputno zbivanje koje upućenik izaziva u neupućenomu, nego element u kojem ljudi međusobno dolaze do samih sebe tako što im se otkriva istina. Mladići su mu pomagali onda kada je on njima htio pomoći. Stoga se događalo sljedeće: otkrivanje poteškoće u naoko samorazumljivom, dovođenje u nedoumicu, prisila na mišljenje, nauk traganja, neprekidno postavljanje pitanja i suočenje s odgovorima nošeno osnovnim uvidom daje istina ono što povezuje ljude. Nakon Sokratove smrti iz ove se temeljne stvarnosti rodilo prozno pjesništvo dijaloga čiji je majstor bio Platon.

Sokrat se ne suprotstavlja cjelokupnom pokretu sofistike kao kasnije Platon. On ne osniva nikakvu stranku, ne bavi se ni propagandom ni utjerivanjem pravde. Ne utemeljuje nikakvu školu kao instituciju. Ne donosi nikakav program za reformu države, nikakav sustav znanja. Ne obraća se ni publici ni narodnoj skupštini. U Apologiji kaže: »Obraćam se uvijek pojedincu«, i to na jednom mjestu ironično razjašnjava: »nitko tko množinu naroda susreće otvoreno i pošteno nije siguran za svoj život; stoga se mora ograničiti na obraćanje pojedinu ako želi biti borac za pravdu i bar neko vrijeme ostati na životu.«

Slobodno to možemo razumjeti obuhvatnije. Neistina trenutnog stanja, bez obzira je li sustav demokratski, aristokratski ili tiranski, ne može se ukloniti velikim političkim akcijama. Pretpostavka je svakog napretka da se pojedinac odgoji odgajajući samoga sebe, da se probudi i dozove u stvarnost onu još skrivenu supstancu čovjeka, i to na putu spoznaje koja je istodobno unutrašnja aktivnost, znanja koje je istodobno i vrlina.

Tko postane pravi čovjek, postat će ujedno i pravi građanin. U tom je slučaju, međutim, bitan pojedinac kao pojedinac, neovisno o njegovu uspjehu i utjecaju u državi. Neovisnost onoga koji je ovladao sobom (eukrateia), prava sloboda koja raste s uvidom, posljednja je osnova na kojoj čovjek stoji pred božanstvom.