Tvoja plava košulja
Dugo te nisam vidjela.
Osim na nekim starim fotografijama koje čuvaju spomen tvoje rane mladosti.
Sada si ti zreo čovjek.
Iskusan u životu kao orao sa svojim krilima.
Privlači se k tebi stotine žednih muza koje žude da bar na koji trenutak budu nazvane tvojom inspiracijom.
A ti …
A ti kao Apolon, vladaš ljepotom i muzikom, kada se note spajaju, na javi jaz između nas, ali snovi nas stvaraju…
A ti sjediš u plavoj košulji raskošan i gledaš negdje u daljinu sanjivih očiju i skupljenih usana što mirišu na ukusne čokolade.
Tvoja plava košulja šalje mi miris tvog parfema iako nisi tu, iako si kilometrima daleko…hiljade prašnjavih kilometara između nas, a ja se negdje nadam gledajuć’ u daljinu da ćeš doći i dotaći svojim usnama, što mirišu na ukusne čokolade, moje.
Ja hrlim tebi u zagrljaj i puštam da svi drugi prosjaci ljubavi ostanu čak i bez jednog mog pogleda.
Neka znaju, da sam ti darovala svoje oči i da druge ne mogu vidjeti njima.
Violinist
Ti nemoj da sviraš violinu
Kada je sviraš njene žice kauču
A gudalo jeca…
Bore se note same
Kao lepršavi suncobrani na vjetru
Kao naša ljubav u olujama strasti
Ti nemoj da sviraš violinu
Ona pjeva jednu bolnu pjesmu.
Svaki put kad se otisnu tvoji dugi prsti na njoj
Sjeća te na mene…
Kao što je nota baroka ostala u pijanistima
Stoljećima kasnije
Tako sam i ja ostala u tebi
I ne zaboravljaš me!
Ti nemoj da sviraš violinu
Jer te ja nikad neću prestati slušati
Tvoji nježni prsti gudalom lagano prelaze preko žica
I stvaraju najljepšu ariju
Kao nekada…
Kao nekada kad su tvoji nježni prsti
Lagano dodirivali moju ruku
I stvarali najljepšu ljubav
Ti nemoj da sviraš violinu…
Priča o ljubavi sunca i suncokreta
Sanjala sam da tonem u polje suncokreta.
Ti suncokreti, tamo u polju gledali su u Sunce, okrenuti ka njemu. Svi, osim jednog. On, naizgled neustrašiv, gorštačkog izgleda saginje glavu pred Suncem.
Taj Suncokret, pribjegava i plaši se Sunčeve toplote, misleći da će ga ona uništiti, spaliti, ne znajući da ga ono želi samo ugrijati svojim toplim zracima. Nesvjesno, katkad krišom pogleda u njega i shvati da je po njima nebeskom voljom izlivena ista boja – žuta. Boja najskupljeg zlata, boja zlatnih pehara iz kojeg su, oni koji su kraljevske krvi, pili najskuplja vina. Ali, njihova boja nije očaravala bogatstvom već toplinom, a ipak ta boja bila je najskuplja.
Uplašen, taj Suncokret zanemaruje činjenicu da su jako slični. I zbog tog straha, on neće nikada imati dovoljno hrabrosti podignuti svoju žutu glavu i pogledati Sunce.
A Sunce…ono će ga vječno promatrati gore s neba i tako željeti da ga Suncokret samo jednom pogleda. Samo jednom…dok ga ima na nebu i dok ga Mjesec uvečer ne otjera prema Zapadu.
Njihova ljubav je nestvarno velika, bezuslovna, neizmjerna, ali isto toliko i nemoguća. Nemoguća, jer kad se ugasi dan i noć nastupi, Suncokret će skupiti svoje latice i zaspati, a Sunce će otploviti ka Zapadu jedva čekajući da svane da ga probudi svojim toplim zracima. Kad se ugasi dan i noć nastupi, oni su razdvojeni, jedino što ih tad povezuje su njihovi snovi na kojima im zavide i oni najveći sanjari.
Na javi ta ljubav je nemoguća. Melodiju te njihove nemoguće ljubavi prati jedna tužna i uplakana violina, koja suzama natapa svoje gudalo.
Suncokret nikada neće pogledati Sunce, ma koliko to željelo, neće doći pod njegov vidokrug, baš kao ni meni moj vojnik sreće… Moj bezimeni vojnik sreće neće nikada znati da sam njegov pogled trebala kao otkucaje svoga srca, ali me nije pogledao…
I njihova ljubav i naša ljubav bit će, možda jednog dana, stotinama godina poslije ispričana u stihovima, u pričama, u bajkama ili u baladama nekoj djeci, koja su nestrpljivo čekala čuti priču o ljubavi Sunca i Suncokreta.
Pjesma o konobaru
(Biser u školjci)
Kada cijeli jedan svijet potone kao Titanik u more i u njemu ne prepozna biser u školjci tada i Vi što poslužite svaki profil čovjeka, umorne, dične, vriskave i osjetljive goste i sve one obične smrtnike koji sanjaju vječni život, istopite se u zavrijeđenim stavovima da ste samo onaj neko ko će nam donijeti sve želje na pladnju i umorni neumorno se smješkati.
O, ne! Vi to niste!
Vi niste neumorna lutka na kojoj će svaki frustrirani čovjek iskaliti svoj bijes.
Vi niste nikome rob da mu bez pogovora služite.
Vi ste čovjek kojeg ubija svaki povik onih koji nestrpljivo čekaju, svaki neumjesni gost i svaki podrugljiv ton…
Vi ste čovjek koji nam služi ljubav na tacni i sreću pri svakom prilasku.
Vi ste gospodin!
Nisu me jednom pitali:
„Zašto ih nazivaš gospodom? Pa oni su samo konobari“
Istina!
Zašto sam se uvijek konobaru obratila sa „gospodine“?
Zato što ne razmišljam površno.
Gospodin nije čovjek koji samo sjedi u udobnoj fotelji i broji milione.
Gospodin je svaki čovjek što sa svoje dvije ruke, sa svojih 10 prstiju zaradi hljeb za sebe, za svoju porodicu.
Onda zamislite sve one „obične konobare“ kako ih svi nazivaju, koji rade da bi mogli liječiti bolesne majke, izdržavati nepokretne očeve, školovati djecu…
Rekla sam im kada postanete svjesni svega toga, da li će te mene i dalje u velikom čudu gledati kada čujete kako ih dozivam:
„Gospodine!“
Nećete. Ne, jer ćete ih i Vi smatrati herojima.
Budući da sam ona koja svoje misli pretače u riječi, ja ne mogu da Vas ne spomenem u svojim pjesmama, Vas, plemeniti, velikodušni srdačni Gospodine!
Ako moja pjesma u Vama izazove tugu neka ona bude skromna kao tačka s kojom ću završiti ovu pjesmu, ako pak izazove radost neka ona bude raskošna i neizmjerna kao neboderi kojima sanjaju oni vrsni arhitekti.
Riječima ovim želim Vam poslati poruku;
Nikada, ali baš nikada nemojte se smatrati bezvrijednim, nikada nemojte misliti da ste školjka, Vi ste biser.
Krema za tvoje bore
Tvoje godine daleke su, nepoznate mojima. Ja ne mogu trčati u korak s njima, koliko god da mi se čini da sam se približila tim godinama, uvijek moje kasne.
Za tebe kasno rođena, govore mi moja mladost i tvoja zrela dob.
A mogla sam biti tvoja. Možda. Nekada. Negdje.
Ali…
Znaš… uvijek rastuže sove.
Ne spavaju one noću, kao ni ti ni ja, čak i one znaju da su moja proljeća mnogo dalja od tvojih jeseni.
A draž bi bila biti tvoja krema za bore, da ne smiješ ostariti, da me učiš kako život gledati objektivno, očima realnosti, a ja tebe kako biti mlad zauvijek i kako vječno sanjati.
I ako ne budemo mi Romeo i Julija, ako ne budemo mi savršeni par, ne možeš me zaboraviti. Ne, jer sam posebna, ne jer imam ono nešto već zato što sam ti nahranila dušu mladošću, obasula te nježnim godinama i svako jutro u mojim očima ti si bio moja generacija!
Bilješka o autorici:
Semra Bukva je rođena 2000. godine u Sarajevu. Živi u Visokom, gdje je završila Osnovnu školu i Franjevačku klasičnu gimnaziju. Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja, njeno usmjerenje ka umjetnosti je prepoznato i u drugom razredu Franjevačke klasične gimnazije prvi put javno nastupa na GVEG-u ( Gimnazijska večer glazbe) sa pjesmom „ Ljubav pokreće sve“, 2018. je napisala knjigu, ljubavni roman „Pod okriljem plavog neba“, koju nikada nije izdala u štampanoj formi. Učestvovala je na međunarodnim i balkanskim pjesničkim takmičenjima. Nastupala je i na fakultetskim večerima poezije sa svojim autorskim djelima, 2021. sa djelom „Moja domovina Bosna i Hercegovina“ i prošle godine sa djelom „ Odbranili smo našu zemlju“
U zbirci pjesama mladih pjesnika, nalazi se njenih pet pjesama: Tortura de Amor, Amor a la Mexicana, Piel Morena i Najgora. U međunarodnoj zbirci pjesama izdatoj prošle godine se nalazi njena pjesma „Kameleon“ Trenutno radi na knjizi koju uskoro planira izdati, a to je zbirka pjesama „ Djevojka sa ružom u kosi“. Njena najveća inspiracija su ljudi i priroda i snovi. Inspiraciju pronalazi i u antičkim grčkim ličnostima, osobito grčkim bogovima. Zanimljivo je to da umjetnost smatra uzvišenom i ne želi da zarađuje od iste, te sav novac od nagrada i prodaje knjiga donirao humanitarne svrhe jer naprosto ne vidi smisao umjetnosti koja se plaća. Zanimljivo je i to da nikada nijednu pjesmu u prozi nije pisala duže od dvadeset minuta, to je jednostavno nalet inspiracije koji se dogodi. Do sada je napisala jedan roman, 50-ak pjesama u prozi, nekoliko priča i par pjesama u stihovima. Prošle godine je dobitnica počasne članske karte Udruženja umjetnika i muzičara Grada Zenica.
Dunjalučar 