Promenada “Tajnama grofa Miškina”

Promenada “Tajnama grofa Miškina”

U eri skribomanije i diletantizma, kada je vrhunac, unutar artističkog djelovanja, isforsirani senzacionalizam, sresti se sa rukopisom koji odveć odmjereno kreira bar jasnu lirsku sliku u ispovjednom tonu, a ipak distanciranu, više je norijetkost koja mora da zaokupi našu pažnju i dovede nas u poziciju da se istom pozabavimo nešto detaljnije. Takvo što se neupitno desilo i sa rukopisom “Tajne grofa Miškina”, koji je tanana ispovjest i autorkino brodovanje neznanim senzusima u stanjima koje nam odveć uspješno donosi kroz stihove koji su pred nama. Knjiga ima, to je definitivno, svoju gradaciju, moglo bi se reći pa gotovo po receptu dramskog teksta, koliko se ni u jednom momentu nije udaljila od čistote koju može da ima samo i jedino stih. Odveć britak uvod donosi nam pjesma koja otvara ovu zbirku gdje sama autorka navodi:

“…Trebalo bi pokopati sjećanja
Sa svakim buđenjem
Kažeš, dok se omotavaš
Prekrivačem od Slutnje tkanim
I liježeš na pod od prvoklasne
Hrastovine…”

(Iz bičve prst)

Šta je život do bitisanje i sjećanje; ništa više. Sjećanje kao ponovno proživljavanje i sama refleksija nedohvaćenih momenata u samom dešavanju. Stoga Minela i piše da sjećanj treba pokopati sa svakim buđenjem do ozdravljenja jer su tkana Slutnjom; najtananijim otrovom. Stoga ne treba da čudi ni uvodni distih u pjesmu “Umjesto epitafa”, koji, više nego jasno, iznosi gradaciju unutar “odlazaka”, gdje ne treba da iznenadi da postoji i umiranje jače i od same smrti. Šta nam time autorka poručuje?! Vrlo jasnu poruku da je sve osobnost pa i stanja unutar kojih se možemo i, u jednom trenu, ćemo se i sami naći. Ni smrt nije samo smrt; postoje – izuzev odlaska – tanane sekvence koje naznačavaju razlike, no kojih subjekat nije svjestan. Svjesna ih je isključivo sama Smrt jer Ona je ta koja o(p)staje.

“Ne bole sva umiranja podjednako
Neka su jača i od same smrti”

(Umjesto epitafa)

U lirskom iskazu Minele Morankić ne iznenađuje sinestezija kao jedna od baznih osobenosti njene lirike. Kompletnost unutar senzusa autorku ne zadovoljava i stoga pokušava tražiti modalitete kojima bi pojačala (pro)življeni senzus. Nije dovoljno zatvoriti oči čvrsto. Da bi se osjetila sva energija i kako bi se ponekad mogla probuditi zjena uistinu je neophodno da se zatvore oči dovoljno duboko. O svemu tome Minela nam najbolje kazuje u svojoj pjesmi Tišine:

“Zatvoriš li oči dovoljno duboko,
Vidjet ćeš tišinu,
A ako ponekad probudiš zjenu
Nenaviknuto na tminu
Zaboljet će ju očekivanja,
Nisu im vične duše ovisne o slobodi”

(Tišine)

I na koncu nas autorka dovodi do uvida u noć koja je i sudija i žrtva, tako da je taj dualitet jedna velika Sveobuhvatnost; polatitet koji se prožimanjem izdiže jednom novom zadatosti koja ima odgovore na sva pitanja ili kako Minela govori u svojoj pjesmi Sto godina samoće:

“Noć je i sudija i žrtva,
odgovor na sva pitanja
kad umorno tijelo polegne
kao pod vjetrom pšenica…”

(Sto godina samoće)

Kako svaka “drama” počinje uvodom, neizostavno je da se završi efektno i kratko; jednom, više nego jasnom, premisom koja struji čitavim rukopisom:

“(pomoli se svecu i pomiluj boga
Jer si tako nevin u vinu od gloga)”

(Vino od gloga)

U rezimeu ove hvale vrijedne stihozbirke Minele Morankić dakako treba da apostrofiramo jasnu lirsku sliku kojom suvereno, kao autor, vlada i koju senzualno permutira na način koji precizno odgovara senzusu koji donosi čitaocu. Unutar zbirke se nalazi poezija u vezanom i slobodnom stihu, raspoređena na način da intonira dinamiku same zbirke i zbog čega je, vjerovatno, zbirka u formi jednog integralnog ciklusa. Sam naziv “Tajne grofa Miškina” je naglašavanje ljubavnog “recepta” koji korespondira, pored autentične i koloritom bogate lirske slike, sa romantičarskim momentom kojije više nego izražen u stihovima ove hvale vrijedne zbirke. Jedino što nam predstoji jeste da želimo dobar vjetar knjizi, a od autorke da očekujemo što skorije nove rukopise.