---

Pjesma o jednom dječaku

Plakao sam jer sam mali
I nježan
Velikih prozirnih očiju
I mekog dodira
Suze su bile velike kao baloni
Plakao sam jer sam patio
I jer patim
I od ovog sad
I od onog nekoliko mjeseci unatrag
Nisam za strogi dril
Ni povišen ton
Ja volim kad je u sobi toplo
I kad se svi smiju
I pas kad se smije
Volim kad me pitaju
Koji bih mobilni volio dobiti za poklon
Ne volim neka intimna pitanja
Na primjer kako sam
Jer sam jako mali
I nejak sam
Jer plačem
Ako neko povisi ton
A za to nema bas nikakvog razloga

---

---

Pred kraj svijeta

Luđaci će šetati gradovima
Neće biti lijekova da stopiraju njihovu razigranu maštu
Bit će letećih balona
Veselih nota
I šarenih bombona
Smijeh će odzvanjati ulicama
Vojnici će ih uzalud tražiti
Da ih pripitome
Svežu
Slome
Time će oni i sami postati
Otpušteni
Nemarni
Kao val na pijesku
Kao kipuća voda
Ili staklo na vitraju
Obogatit će svijet ta nestašica i rat
Podastrijet će svijet napokon
Crveni tepih
Za one
Koji ne znaju
Šta je plan
Za ubiti
Svaki dan
Svaki san

(bez naslova)

Prvo su nas ubili, a onda sve drugo
Djetinjstvo, oba bubrega
Tinejdžersko doba, srce
Adolescenciju, mozak je već bio mrtav
Pa su nas učili da mrzimo
Da im se smijemo u lice
Da nikako ne budemo kao oni
Divlji i
Mahniti
Pa su nam od te mržnje rasle bore oko usta i očiju
One ružne, koje dobiješ kada se naprežeš
Kad ne toleriraš drugačije
Kad si isključiv
I ne podnosiš
Pa su nam se od toga iskrivljivali zubi i nosovi
Sve zato sto što smo kroz tijelo mrzili
Pa su nam kiseline mutile dah
Podočnjaci poprimali tamnu boju
Uši stršile
Sve zato sto nismo prihvaćali drugačije
Dobivali smo salo oko struka i po stomaku
Glas nam je postajao hrapav i grub
Isto smo i željeli
Više nismo ličili na ljudsku rasu
Ubijali smo prijatelje
Prestali postojati

Bilješka o autoru:

Maša Bodrožić, rođena je 1983. U Splitu. Završila je Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer Francuski jezik i književnost i Etnologija i kulturna antropologija. Živi u Dalmaciji, ponovo. Obožava more.

---