Forough Farrokhzad, iranska spisateljica i redateljica rođena je 1934. godine. Njeno najpoznatije djelo je zbirka “Reborn” koja je objavljena 1964. godine, a u mnogočemu prkosi dotadašnjoj tradiciji iranskog pjesništva. Njena djela obilježava jak feministički glas i modernizam. Poginula je u saobraćajnoj nesreći sa svega 32. godine.

---

Noću po hladnim ulicama

Ne žalim ni za čim;
Podnesak mi zaustavlja misli,
Bolno pokoravanje;
Poljubila sam križ svoje sudbine
na vrhu vlastite Golgote.

Noću po hladnim ulicama
Parovi uvijek izlaze oprezno;
Noću po hladnim ulicama
Nema razgovora već samo
“Zbogom, zbogom!”

Ne žalim ni za čim;
Čini mi se kao da moje srce
kuca negdje izvan vremena;
Život će opet obnoviti moje srce
I maslačak koji leti daleko
Po vjetru iznad jezera
Obnovit će me.

Ah! Vidiš li
Kako puca moja koža?
Kako se mlijeko nakuplja
U venama mojih grudi?
Kako nastaje krv
njegovog hrskavog rasta
U mojim bolesničkim slabinama?

Jesam li ja ti,
ti,
I Onaj jedini koji voli,
Onaj koji iznenada nalazi u sebi
Nejasnu vezu s tisućama
čeznutljivih, nejasnih stvari;
A ja sam snažna požuda zemlje
Što privlači sve vode
Da oplode ove ravnice.

Slušaj moj daleki glas
U gustoj magli zazivanje zore;
I pogledaj me u tišini
ovih ogledala
I vidi kako ja ponovo dotičem
Tamne dubine svojih snova
S patrljcima mojih ruku,
A moje tetovirano srce je kao krvava mrlja
Na nevinim trenucima
životne sreće.

Ne žalim ni za čim;
Razgovaraj sa mnom, ljubljeni moj,
O onima drugim “Ja”
Koje ćeš naći
U hladnim noćnim ulicama
S istim zaljubljenim očima,
I zapamti me
po tužnim poljupcima koje stavljam
Na lijepe bore
ispod tvojih očiju.

---

---

Netko tko nije sliičan nikome drugom

Sanjala sam da netko dolazi,
Sanjala crvenu zvijezdu;
I sada
moji očni kapci podrhtavaju,
Što je znak dobrog proricanja;
Govorim istinu;
Neka Bog dadne da oslijepim
ako lažem.
Kad ne spavam
Ja sanjam crvenu zvijezdu;
Netko će doći,
Netko će doći,
Netko posve drugačiji,
Netko bolji od svih ostalih;
Netko tko nije sličan nikome drugom;
ni poput oca, ni poput Jahje*,
ni poput majke;
On je baš onakav kakvim ga zamišljamo;
Znatno je viši od drveća
u perivoju Gospodara Masona,
I lice mu je blistavije od
lica Skrivenog Imama**,
I još ljepše od lica
Sađed Dževadova brata,
Koji je postao policajac u plavoj odori
I koji se ne boji nikoga,
Čak ni samog Sađeda Dževada
koji je naš stanodavac
i naše sve sobe
njemu pripadaju.

Netko će doći
Netko čije ime
Njegova majka izgovara
na početku
i na kraju svoje molitve,
A tu je Sudac Nad Svim Sucima,
Onaj koji ispunjava Sve Želje;
Koji je kadar pročitati
zavezanih očiju
Sve teške riječi
iz knjige Čitateljsko stablo;
I on je također kadar oduzeti jednu tisuću
Od dvadeset milijuna
A da se neće pojaviti nikakav manjak;
I on je kadar kupovati na kredit
što god želi
u Sađed Dževadovoj trgovini;
I on je kadar promijeniti nešto
Na neonskom znaku “Allah”
Na kupoli Meftahijan džamije
kako bi sve ponovo zasjalo
U zelenoj boji poput zore.

Ah…
Kako je svjetlo krasno;
Kako je svjetlo krasno;
I kako silno želim da Džahija dobije ručna kolica
I plašt sa svjetiljkom;
I kako silno želim
Da uzmognem sjesti u njegova ručna kolica
među dinje
i lubenice,
I kružiti i kružiti po Mohamadijanovom trgu;

Ah…
Kako je krasno otići
i kružiti i kružiti po trgu
u ručnim kolicima;
Kako je krasno spavati na krovu;
Kako je krasno šetati po javnom perivoju;
Kako je krasan okus Pepsi-Cole;
Kako je krasno otići u Kino “Fardin”;
I kako ja volim sve dobre stvari,
I kako bih voljela povući za kosu
Sađed Dževadovu kćer.

Zašto bih ja trebala biti tako malena
da bih se mogla izgubiti
na ulici!
Zašto se moj otac, koji nije malen,
Pa ipak se izgubi na svom putu,
Ne činim ništa
da bih uvjerila onog
kojega sam vidjela u snu,
Da ubrza datum svog dolaska;
I zašto ljudi koji žive
oko klaonice
Ne učine nešto?
Oni ljudi čije je tlo u vrtovima
krvavo,
Isto tako je i s vodom u njihovim ribnjacima,
Isto tako i s potplatima na njihovim cipelama;
Zašto ne učine nešto?
Kako se ulijenilo zimsko sunce!
Skoknula sam stubama do krova,
I oprala sva prozorska stakla.

Netko će doći,
Netko će doći,
Netko tko je s nama u svom srcu,
u svom dahu i glasu.
Netko čiji dolazak ne može biti uhićen,
stavljen u lisice i odveden u zatvor;
Netko tko će doći
po kiši,
po žuboru kiše,
po šapatu petunije.
Netko tko će doći
s neba ponad trga Tupkaneh
u noći velikog vatrometa,
I on će tada raširiti stolnjak
I podijeliti kruh,
Podijelit će Pepsi,
Podijelit će javne perivoje,
Podijelit će krvarenja zbog kašlja,
Podijelit će školski dan upisa,
Podijelit će bolničke doznake,
Podijelit će stabla Sađed Dževadove
kćeri,
Podijelit će svu odbačenu robu,
I dat će nam svima naše dionice
od svega i svačega.

Sanjala sam…

Razgledavanje perivoja

Vrana koja leti iznad nas
I nestaje u zbrkanim mislima
zalutalog oblaka
I njezin krik koji probada nebo
poput kratkog koplja,
Odnijet će naše vijesti u daleki grad.

Svi to znaju,
Svi znaju da ti i ja
Gledamo u perivoj
Kroz tu hladnu, mračnu rupu,
I otkidamo jabuku
S plodne grane
koja je bila nedokučiva.

Svatko se boji,
Svatko se boji, ali ti i ja
Prilazimo svjetiljci, vodi i ogledalu,
I nismo se bojali.

Nije riječ o nježnoj kravati
s dva imena,
I o mogućnosti pristupa starim stranicama
iz registarske knjige;
Govorim o mojim lijepim uvojcima
I divnim crvenim anemonama tvojih poljubaca,
O iskrenosti naših tijela dok su u krađi,
I o blistavosti naše kože
Poput riblje krljušti dok je u vodi;
Govorim o srebrnom životu pjesme
Koja se pjeva u zoru na malom zdencu.

Jedne noći, u toj zelenoj šumi
Tragali smo za divljim zečevima;
I u tom nemirnom, nimalo opuštenom moru
Pitali smo kamenicu prepunu bisera;
I isto tako na udaljenoj, pobjedonosnoj planini
Pitali smo mlade orlove:
“Što valja učiniti?”

Svatko zna,
Svatko zna da smo ostvarili
hladni i nečujni san Simorga;*
Pronašli smo istinu u cvjetnom krevetu,
U sramežljivim pogledima nepoznatog cvijeta;
I dosegnuli vječni život
u trenutku bez kraja
Kad su se dva sunca zagledala jedan u drugoga.

Ne radi se o
zastrašujućem šaputanju u mraku;
Govorim o dnevnom svjetlu
i otvorenom prozoru;
O svježem zraku i ognjištu
u kome su sve beskorisne stvari spaljene;
I o obradivom tlu na kojem se uzgajaju novi usjevi;
I o rađenju, savršenstvu i ponosu;
Govorim o našim voljenim rukama
Koje su uspostavile most s porukama
mirisa, svjetla i lahora
Iznad zaljeva noći.
Dođi na livadu,
Dođi na veliku livadu
I zovni me nakon izdisaja
svilenkastog cvijeta akacije,
Poput gazele koja dozivlje svog mužjaka.

Zavjese su prepune neisplakanih suza,
I nevini golubovi
Promatraju zemlju
S vrha svoje bijele kule.