Jasmin Agić o romanu “Bujice” autora Bajrama Redžepagića

Jasmin Agić o romanu “Bujice” autora Bajrama Redžepagića

Roman , metafizički solilokvij

Bajram Redžepagić, romantičar koji je stvorio opsežan i značajan književni opus, također je pripovjedač koji u potrazi za savršenom stilskom formom nikada ne zanemaruje jedan temeljni književni princip – da je književnost mjesto na kojem se ideje pokazuju.

Za Redžepagića je ovaj postulat norma narativnog ponašanja, stoga je njegova literatura bogata velikim idejama i epohalnim mislima povrh svega.

Roman „Bujice“, prvi put objavljen 1974. godine, ključna je knjiga njegovog stvaranja, koja ga – iako je još relativno mlad i nepoznat – predstavlja kao autora širokog talenta i velikih mogućnosti jezičkog izražavanja. Oslanjajući se na tri decenije dugu tradiciju rodoljubive i partizanske književnosti, Redžepagić donosi sasvim novu dimenziju u već zastarjeloj romaničkoj književnoj formi, pokazujući kako se zastarjelo može transformirati u estetski izazovno umjetničko djelo.

U „Bujicama“ Redžepagić maestralno izvodi dekonstrukciju narativa koji prethodno nije otkriven, a koji se temelji na iskorištavanju srodnih narativnih obrazaca sa zadatkom da probudi određene emocije u svijesti čitatelja; dok je cijela romanička konstrukcija semantički jaka zbog svoje shematizirane melodramatičnosti.

U naracijama poput ovih, junaci su bili jednoliko i uobičajeno stereotipno prikazani, dok je najjednostavniji semantički kontrast između dobrog i lošeg s podjednako podijeljenim ulogama učinio narativ uvjerljivim. S jedne strane bili su partizani sa svojim saveznicima kao isključivim utjelovljenjem moralnih vrijednosti, a s druge strane strani agresori sa svojim saveznicima koji su oduvijek utjelovljivali zlo.

Redžepagić nikada ne remeti tu matricu u potpunosti i nikada ne iznosi epistemiološku dihotomiju između dobra i zla o kojem je riječ, ali ulazeći u um protagonista ilustrira napuštene dijelove partizanskih priča. Priča „Bujica“ ima zbunjeni red fabularnih elemenata, a njeni protagonisti su psihološki složene ličnosti koje intenzivno prolaze kroz ekstremna stanja.

Njegovi heroji-partizani nisu bolesni od perfekcionizma, oni su plastične i složene ličnosti koje savladavaju prepreke ne samo koristeći razum i logiku, već često i osjećaje, strast i karakterne mane koje se pojavljuju kao istinske moralne vrline u situacijama života i smrti.

Posebna dimenzija Redžepagićevog romana je u njegovoj dualnoj naraciji – čitatelj može jasno razlikovati dva narativna plana, odvojena u vremenu i prostoru. Oba narativna plana povezuje herojski skrojeni aktant, partizan Murat, koji spaja svijet zatvorskih mučenja u austrijskim i njemačkim nacističkim logorima s epskom partizansko-komunističkom bitkom u Jugoslaviji.

Murat kao središnja figura ima nezamjenjivu dužnost povezati razdvojene narativne nizove u jednu romaničku priču, a njegove su avanture motivi scena iz basne.

Za razliku od ličnosti u jednostavnijim narativnim oblicima, Murat je višeslojna i komplicirana ličnost, neprestano prisiljena donositi odluke i pronaći rješenja za nevjerovatno zahtjevne situacije; ipak se dubina njegove karakterizacije vidi u neprestanoj autorovoj potrebi da psihologizira svoje mjesto u basni.

Iz njegovih razmišljanja saznajemo da se Murat bori sa čitavim nizom sumnji, jer bi njegovi izbori trebali imati pozitivan utjecaj na svoju ili sudbinu zajednice kojom upravlja.

Poseban po svojim moralnim vrijednostima i etičkim odlukama, uvijek se odluči da bude uzor svojim sljedbenicima, kao partizanski komandant i nacionalni vođa. Iako je socijalno realan i herojski proza je svoje protagoniste predstavila kao isključivo i tipično savršene, čineći ih manje ljudima – protagonist Redžepagićevog romana ustaje kao druga vrsta heroja.

Njegove gotovo karamazovijske dileme iz kojih proizilaze njegovi postupci jedini su mogući način da Murat objedini sve segmente svoje ličnosti u onaj koji razumije metafiziku vremena, prihvaća vlastitu žrtvu i odustaje od revolucije, intuitivno shvaćajući da je partizanska bitka jedini okvir za ispoljavanje dobra bez kompromisa.

Međutim, bilo bi pogrešno tretirati „Bujice“ kao roman potpuno stranačke tematike, jer ispričana ljubavna priča spada među najljepše te vrste u jugoslovenskoj književnosti.

Ljubavni zaplet, bogat melodramatičnim elementima, kako se razvija priča o nevoljama partizanskih vojnika i postepeno se transformiše u ljubavnu tragediju s nesretnim krajem.

Zaljubljen u Sofiju, mladu i izvanrednu partizansku kolegicu, Murat nosi ljubav protiv tradicionalne baštine i konvencija planinara. Oni su napredan, predan i magnetičan par, ali sudbina njihove razdvojenosti i nesretne Sofijine smrti prikazuju ljubav koja je prethodno bila zlosretna. Energičan i proaktivan Murat voli ženu pogođenu rakom i od koje će biti odvojen u njenim posljednjim trenucima života. Dok se Sofija bori za život pod medicinskom njegom, Murat živi kao zarobljenik, besmislom postojanja i svakodnevnom oskudicom natjeran da postane sanjar i gotovo psihijatrijski slučaj, ali njegove životne maštarije sa Sofijom predstavljaju najljepšu ljubavnu idilu naše književnost.

Gotovo na samrti, ali još uvijek imajući um živ, pragmatično fleksibilan i usredotočen na bijeg i oslobođenje, Murat ne može odoljeti izljevima teške melanholije u kojoj zamišlja bukoličan život sa Sofijom i odbija misli o njoj i vlastitoj stvarnosti. Povremena melanholija čini ga živim bićem više od ostalih sličnih tradicionalnih heroja, koji uvijek teže postizanju revolucionarnih ciljeva, što se ponekad čini umjetnim i fiktivnim. Suprotno njima, Murat je pažljiv i sentimentalan čovjek, koji u pauzi svoje povratničke borbe jasno prepoznaje razloge i svrhu te najvažnije žrtve.

U njegovim očima to je svijet bez socijalnih razlika, svijet u kojem su dvoje mladih ljudi neopterećeni moralnim imperativima anahrone zajednice mogli odabrati da budu supružnici u ljubavi i životu. Murat se bori za partizansku revoluciju, doživljavajući je kao mehanizam za postizanje individualnih sloboda, što spaja njegove lične ciljeve i ciljeve zajednice.

U svojim kasnijim romanima Redžepagić demonstrira da borba neposlušnog pojedinca ostaje njegova vječna književna i filozofska opsesija, te da ono što u „Bujicama“ samo signalizira početak titanske, herojske i tragične književne sudbine, u „Pustinjaku“, a posebno u „Buntovnik“ postaje jedna cjelina, kristalno jasna književna ideja.

Posebnu pažnju u ispravnom razumijevanju Redžepagićevih književnih ideja treba posvetiti njegovom tretiranju vremena, prepoznatog kao povijesnu vremenitost, a ne kao puki vremenski tok.

Tako u „Bujicama“ pratimo dve generacije porodice Timotijević u potpunosti posvećene revolucionarnoj ideji svrgavanja; ono što starog osuđenika i njegovog sina – partizanskog doktora čini rijetkom, ali postojećom porodicom intelektualaca koja izdržava epohu zabluda i neznanja, zahvaljujući njihovom avangardnom naporu. Bojenje da njihova žrtva nije uzaludna i da katarza proizlazi iz svake fizičke patnje, znak je nepokolebljive vjere u budućnost, koja ne samo da pripisuje porodicu Timotijević, već i sve druge nove likove.

Redžepagićeva jedinstvenost među svim bivšim jugoslavenskim autorima vidi se u daljnjoj teorijskoj i povijesnoj analizi njegove književnosti – to je njegova narativna i humanistička potreba da rasvijetli strahote koncentracijskih logora i zaroni u planirano i sistematsko procesuiranje Jevreja. Njegov opis događaja iz koncentracionih logora ispred je jugoslovenskih tekstova na istu temu; stoga su samo direktno nadahnuti autori memoarske i dokumentarne proze mogli iznijeti tako uvjerljivu sliku.

Prikazujući sudbine logoraša, Redžepagić je specifičan po insistiranju na njihovoj dosljednoj humanosti i nikad izgubljenom dostojanstvu; dok u loncu različitih nacionalnosti zatvorenika vrlo emocionalno i plastično opisuje jugoslavenske zatvorenike, naglašavajući kako njihova patnja ima višu svrhu zbog snažnog partizanskog otpora nacizmu u domovini.

Stari Timotijević je bio bez ikakve sumnje uvjeren da će nacizam biti poražen i prema tome imun na mentalne torture – a Murat, spreman da organizuje bijeg iz logora, međusobno se dopunjuju. Jedan od njih je personifikacija istorije suprotstavljene fašističkim namjerama, a drugi je proizvodna snaga, koja crpi snagu upravo iz nepokolebljivog uvjerenja prvog.

Bajram Redžepagić je pisac koji ima osebujan, zanimljiv i uglavnom komunikativan pristup, ima snažan smisao da dramatizira situacije u pričama i na najneočekivaniji način obogati basnu lirskim promišljanjima. Njegova narativna dinamika je izuzetno intenzivnog, pa se neki odlomci romana “Bujice” čine filmskim scenarijem, što bi trebalo shvatiti kao kompliment njegovoj književnoj vještini, nimalo kao manu. “Filmskost” njegove proze poboljšava književne vizualnosti i mjesta na kojima se stilski razilazi od istaknute lirike u naraciji, precizno “plene” čitaoca u događajima priče.

“Bujice”, moramo reći, stoje na početku jednog pažljivo osmišljenog i izgrađenog književnog opusa, u kojem se filozofija autorove namjere savršeno mjeri u obliku romana koji je više nego “rimski na ovome”, često koju su dodijelili književni kritičari.

Redžepagićeva proza nigdje nije preplavljena nepotrebnim i neumjerenim esejima, ali tendencija ka ontologizaciji radnje nedvosmisleno se nalazi kao profinjena suština naracije. U „Bujicama“ ta suština izražena je u esejističkim monologima glavnog protagonista, čiji svjetonazor pruža okvir za tumačenje svih fabularnih događaja.