Proza: Luka Bošković

Duborag

Stajao je ispred vrata male kolibe i držao zatvorenu šaku tik pred drvenom površinom razmišljajući zašto bi uopšte ona, i za vještičju dob stara, htjela kupiti od njega dragocjenu knjigu sakrivenu u torbi prebačenoj preko njegovog lijevog ramena. Nisam imao nikakvih problema dok sam se penjao do nje, pomislio je i shvatio da ona već odavno zna za njegovu namjeru posjete i da mu je put otvorila. Pokucao je i ušao u prostoriju širu od zidova koji su je okruživali, a ona je sjedila preko puta njega sa rukom pruženom na stolicu.

            „Ne izgledate toliko strašno koliko vas opisuju“, izrekao je Duborag prilazeći Gladivili samo da oproba svoj glas pokušavajući ne zvučati preplašeno. Već je odavno napustio svoje ostrvo. Tamo mu je dosadilo svaki dan gledati iste prizore ostrva i različite prizore došljaka na luci. Kad god su dolazili strani trgovci ili putujući zabavljači, osjećao se kao zarobljenik u pećini kojem je omogućeno samo da gleda sjene vanjskog svijeta. Želio je znati odakle ti ljudi dolaze. Kao dijete je slušao priče o raznim gradovima, ali je već kao mladić saznao da putnici često lažu i kao mladić je odlučio sam vidjeti taj prostrani Kontinent i sam uvidjeti kakav je svijet zapravo. Bližilo se vrijeme kad će se vratiti na ostrvo. Dosta toga je vidio i toliko različitih bića je upoznao, a Gladivila je bila jedina čijeg su se imena svi plašili. Nedostatak hrabrosti mu ne smije dozvoliti da se skrasi doma, a da o njoj može reći samo što je čuo, a ne vidio.

           „Uvijek izledam onako kako je shodno prilikama“, odgovorila je ona ljupkim glasom. Njime mu je poručila da se nema čega plašiti. Inače ne bi izgledala mladoliko kao nimfe iz priča jednih i rusalke iz priča drugih. Duborag je odmah to shvatio, ali se i dalje plašio da se prilike mogu promijeniti i da će se pred njim pojaviti skeletni gorostas kobilje glave ili trojezični zmaj iz čijeg ždrijela su umjesto vatre sipile sve vrste otrova i kiselina. Sjeo je i iz torbe izvadio krupnu knjigu ukrašenu različitim dragim kamenjima. Ona je djelo jednog kaluđera iz vremena Ratova protiv vještica. Taj kaluđer čije je stvarno ime izgubljeno u vremenu, a kojeg danas ljudi zovu Akvakon je mimo Inkvizicije pokušavao od vještica naučiti njihovu magiju kako bi se mogao dokopati položaja Mitrogradovog prvosveštenika. Ona je sadržavala opise svih moćiju svih vještica koje je ubio obećavajući im spasenje ukoliko mu podare upute kako da ovlada magijom kojom su se služile. Ta knjiga je na Kontinentu bila izuzetno tražena jer niko nije vjerovao prijepisima, a svako je htio ovladati vještičijim moćima. Zašto bi onaj ko se dokopao te knjige drugima otkrio te tajne? Duborag je za razliku od mnogih bio svjestan toga da je Akvakon mogao samo znati tajne onih vještica dovoljno slabih da ih crkva porazi, ali je vjerovao da bi Gladivila željela tu knjigu. Ne da nauči šta u njoj piše jer su svi bili svjesni da bi ona treptajom oka mogla sprovesti sav sadržaj knjige, već da je niko drugi ne mogne imati. Neka vještica bi mogla od jednostavnih čarolija te knjige napraviti neke moćnije.

            To je trgovac krenuo reći kao uvod u ponudu prodaje, ali je vještica pružila ruku iza sebe i zid iza nje se otvorio da crni krakovi mogu tu istu knjigu Gladivili predati. Ona ju je stavila odmah do Duboragove kopije.

            „Kako? Meni su je prodali kao original, a sam sam se uvjerio da nije laž ono što mi je rečeno. Rukopis je autentičan, drago kamenje nije lažno…“, izustio je on znajući da dobar trgovac nikad ne smije pokazati sumnju u svoju robu ma kakva da je.

            „Ne brini, dobri čovječe!“, homerski se nasmijala Gladivila, „Ta tvoja knjiga jeste izvorna od ruke Akvakonine. Ovo je kopija koju sam ja sama napravila prije nego li sam Mitrogradskog prvosveštenika upozorila da jedan njegov inkvizitor radi malo više od prostog ubijanja mojih kolegica.“

            Duborag je na kraju njene rečenice bio spreman pokunjeno priznati poraz, ali je ona nastavila govoriti:

            „Naravno, nisam uzela Akvakoninu pravu knjigu. Ipak je ona trebala poslužiti kao dokaz moje optužbe, ali sam bila ubjeđena da će je Mitrograđani spaliti nakon što ju pronađu u kaluđerovoj ćeliji i da priče koje kruže o njenom postojanju su same legende, nade da je nešto izgubljeno u vremenu ipak opstalo. Mi vještice jesmo mnogo starije od vas ljudi, ali zbog toga smo pokatkada lažno sigurnije u naše znanje od vašeg. Znam cijenu koju si naumio, ali vjerujem da umjesto novca ti mogu pružiti nešto mnogo bolje.“

            Pružila je ruku i prstima pucnula. Jedan narandžasti majmun dugih ruku i repa je otvorio vrata i prišao. Njega ti mogu dati u zamjenu za knjigu, rekla je ona, znam da nisi do mene dolazio da zaradiš. Ta knjiga mi svakako treba jer za ono čemu služi će dovesti do njenog uništenja, a voljela bi da jedan njen primjerak ostane kod mene. Drago mi je što si ti taj koji ga donosi. Nekad davno sam ostala dužna tvom pretku i vrijeme je da taj dug bude otplaćen. Ovaj majmun, moj sluga i pomoćnik, vrijedi više nego ta knjiga i ne očekujem nikakvu naknadu sa tvoje strane.

            Trgovac s ostrva nije bio siguran da li da se pokuša cjenkati. Knjigu jeste platio ogromnom svotom, ali je već imao dovoljno novca da se vrati i da osnuje porodicu bez ikakvih novčanih briga. Majmun mu može služiti i pomagati u svakodnevnim poslovima, a može i njime zarađivati kao zabavljač uhvati li ga prohtjev da se okuša životom putujeć zabavljača. Nije toliko plodonosan posao, ali sad može putovati i da ništa ne zaradi. Sjećao se kako je imao želju da i on kao putujući izvođaći nečim zadivljuje svoju publiku.

            „Mislim da je suvišno raspravljati se sa vama. Pristajem na ponudu i molim vas da mi kažete više o tom pretku“, svečano je proglasio sakrivajući osjećaj da je ipak prevaren, ali ko bi se na njegovom mjestu usudio usprotiviti.

           „Oktrivanje tog znanja nije bio dio pogodbe, ali ti mogu reći da prateći pogled majmuna možeš doći do odgovora.“, odgovorila je vještica trgovcu i osmjehnula se kezom divljenja šali koju je samo ona mogla razumjeti. Znala je da je trgovac samo došao iz znatiželje i da će kupiti sve što ona ponudi, a da uopšte ne provjerava cijene i vrijednost. Njemu je ovo bio trenutak koji će do smrti pamtiti i koji će pripovijedati svaki put kad ga neko upita za majmuna. Bio bi jedini čovjek koji ne bi sa strahom pričao o njoj, a ona mu je to poklonila. Njoj je ovo bilo samo još jedno poigravanje sa bićima koja tako kratko žive. Nije ništa slagala Duboraga. Svoju moć je mogla razviti jer je duboko svjesna činjenice da ona ne vlada magijom, magija se njome služi da se dovede u postojanje, a magija ne voli laži i obmane. Uskoro će biti dvije stotine godina otkako joj je život u ovom svijetu postao igra. Dionis se nakon vrhunca svoje moći odao alkoholu i orgijama, a ona se odala ispunjavanju želja dovoljno hrabrih da joj se obrate. Ratovi protiv vještica su davno prestali, mnogi su prestali vjerovati u njihovo postojanje, a ona je sama postala ime u čiju istinitost se ne vjeruje. Neki smatraju da je Gladuvila više različitih bića stavljenih pod jedno ime kako bi se mogao utjerivati strah i u vladarske vrhove Mitrograda i Frigolide, a kamoli za plašenje male djece Unutrašnjosti. A sad se mogla vratiti svom starom planu. Vještice žive mnogo duže od ljudi, a Gladivila voli svoje kolekcije. Mogla je plan odlagati dokle god nema potrebe da uništi svoj jedini primjerak Akvakonine Pasionurgije. Toliko se navikla u poigravanju sa ljudskim životima da nije ni ozbiljno pomišljala o uništenju Mitrograda, a sad je tu knjigu donio baš čovjek sa kojim se zatvara njen začarani krug. Kako to nije bilo u njenom planu, propitivale se o bićima moćnijima od nje. Da li ona želi uništiti Mitrograd ili su to Mojre isplanirale u tamo nekom drugom svijetu i nju dovodile to željenih zaključaka. Da Duborag nije bio zauzet upoznajući se sa majmunom tapšući ga po glavi, primijetio bi kako je ona u sekundi iz ljudskog obličja prešla u geometrijski i potamnila se do crnine Ambisa.

            „Nadam se da nećete zamjeriti što vas ja kao čovjek upitujem o vašim životnim odlukama, ali u mom poslu se ne susrećem toliko često sa bićima poput vas, a tek kamoli da sam dospio do Vas. Zašto vi živite ovdje u kolibi, a ne u nekoj palati u Mitrogradu? Po pričama koje sam čuo o vama, i u Frigolidi biste mogli natjerati ljude da vas tretiraju kao božanstvo.“

            „Ljudi ubijaju bogove kad im se ukažu, ali će uvijek bogovima dolaziti kad im zatrebaju.“

            Sa tim riječima je otpratila trgovca. Iz navike je pucnula prstima da joj majmun donese ime i adresu čovjeka kojem će odnijeti svoju kopiju Akvakonine knjige, ali se sjetila da ga se odlučila riješiti jer je na prošlom zadatku napravio grešku. Kod trgovca da majmun pogriješi, može se razbiti neki skuplji pehar, a u njenom poslu greška može značiti otvaranje rupe u zemlji (a to se i desilo). U slabašnu odbranu Gladiviline podmukle ličnosti, majmuna je Duboragu poklonila ne samo zbog toga što je dobio otkaz, nego je u tijelu tog majmuna zarobljen njegov predak. Kad je osjetila da su on i majmun napustili prostore njenog vladanja, zauzela je oblik ibisa i sa knjigom se uputila u Frigolidu da otpočne svoju ulogu u Velikom ratu.

            Duborag se vraćao zadovoljan ispunjenjem svoje znatiželje i jednom od najboljih priča koju će njegovi ostrvljani čuti. Prije povratka kući, morat će samo svratiti u neke gradove da pronađe i ženu sa kojom će produžiti svoje koljeno. Za ruku je vodio narandžastog majmuna ni ne pomišljajući da mu je to prapraprapradjed, ali to nije bilo ni toliko bitno jer su njegova sjećanja ostala u tijelu koje se davno raspalo. Majmun će vidjeti ostrvo ni ne znajući da je nekad tamo i prije živio.

Autor: Luka Bošković

Bilješka o autoru:

Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.