Søren Kierkegaard i negacija filozofije

Søren Kierkegaard i negacija filozofije

Tko će i šta će ispuniti čovjekovu bit? Tko će ozbiljiti filozofiju? Razni odgovri na ova pitanja iscrpljuju tendencije u posthegelovskoj filozofiji. Mogu se razlikovati dva opća tipa. Prvi, koji predstavljaju Feuerbach i Kierkegaard, hvata se izoliranog pojedinca; drugi, sto ga predstavlja Marx, prodire do porijekla pojedinca u procesu društvenog rada i pokazuje kako je taj proces osnova čovjekova oslobođenja.

Hegel je pokazao da se najpunije opstojanje pojedinca izvršava u njegovom društvenom životu. Kritička upotreba dijalektičke metode otkrila je da pojedinačna sloboda pretpostavlja slobodno društvo i da istinsko oslobođenje pojedinca zato zahtijeva oslobođenje društva. Usredsređenje na samog pojedinca značilo bi, prema tome, primjenu apstraktnog pristupa, koji je otklonio i sam ‘Hegel. Feuerbachov materijalizam i Kierkagaardov egzistencijalizam, mada otjelovljuju i mnoge crte jedne društvene teorije dubokih korijena, ne idu dalje od ranijih filozofskih i religioznih pristupa tome problemu. Marksistička teorija, pak, svodi se, u biti, na kritičku teoriju društva i kida sa tradicionalnim formulacijama i tendencijama.

Kierkegaardova individualistička interpretacija »negacije filozofije« nužno je podrazumijevala ogorčeno protivljenje zapadnjačkom racionalizmu. Racionalizam je, u biti, bio univerzalističan, kao što smo to pokazali, po tome što um počiva u mislećemu ja i u objektivnom duhu. Istina se smjestila ili u općem »čistom umu«, koji je nedirnut okolnostima pojedinačnog života, ili u općemu duhu, koji je mogao cvjetati makar pojedinci i trpjeli i umirali. U oba slučaja napuštena je čovjekova materijalna sreća time što je um okrenut prema unutra i time što se um prerano izjednačuje sa svijetom kakav jest.

Individualisti su tvrdili da racionalistička filozofija nije zaokupljena čovjekovim aktualnim potrebama i težnjama. Iako tvrdi da odgovara njegovim istinskim interesima, ona ne daje odgovora na njegov jednostavni zahtjev za srećom. Ona mu ne može pomoći u konkretnim odlukama što ih mora stalno stvarati. Ako zbiljsko jedinstveno opstojanje pojedinca (koji se nikada ne može svesti na neku općost) nije prvenstvena tema filozofije, kao što su to tvrdili racionalisti, te ako se istina ne može naći u tom jedinstvenom opstojanju niti povezati sa njim, onda su sva filozofska nastojanja suvišna, pa čak i opasna. Jer ona služe tome da čovjeka odvrate od carstva u kojemu on traži i treba istinu. Zato za istinsku filozofiju vrijedi samo jadan kriterij, a to je njezina sposobnost da spase pojedinca. Prema Kierkegaardu, pojedinac nije spoznajna, nego samo »etički opstojeća subjektivnost«. Jedina zbilja koja je za njega značajna je njegova ‘vlastita »etička opstojmost«. Istina ne leži u znanju, jer su osjetilno zamjećivanje i povijesno znanje puki privid, a »čista« misao nije drugo nago »utvara«. Znanje se bavi samo mogućim i nesposobno je da bilo šta učini zbiljskim, ili čak i da shvati zbilju. Istina počiva samo u djelatnosti i jedino se djelatnošću može iskusiti. (Pojedinčevo vlastito opstojanje jedina je zbilja koja se doista može shvatiti, a opstojeći pojedinac sam je jedini subjekt ili izvođač toga shvaćanja. Njegovo je opstojanje misaono opstojanje, ali njegovo mišljenje je određeno njegovim pojedinačnim življenjem, tako da se svi njegovi problemi javljaju i razrješavaju u njegovoj pojedinačnoj djelatnosti.

Svaki je pojedinac u svojoj najunutarnjijoj pojedinačnosti izoliran od drugih; on je bitno jedinstven. Nema nikakvog saveza, nikakve zajednice, nikakve »općenitosti« koje bi mogla osporiti njegovu vlast. Istina je, zauvijek, rezultat njegove vlastite odluke (Entscheidung) i može se ozbiljiti samo u slobodnim postupcima koji proizlaze iz te odluke. Jedina odluka koja preostaje pojedincu je ona između vječnoga spasenja i vječnoga prokletstva. Kierkegaarov individualizam preobraća se u nedvosmisleni apsolutizam. Ima samo jedna istina: vječita sreća u Kristu, i samo jedna valjana odluka: živjeti kršćanskim životom. Kierkegaardovo je djelo posljednji veliki polkušaj da se uspostavi religija kao konačni organon za oslobađanje čovječanstva od razornog učinka jednog ugnjetačkog društvenog poretka.

Cijela njegova filozofija podrazumijeva oštru kritiku njegova društva, koje on optužuje da iskrivljuje i razbija ljudske sposobnosti. Lijek može da se nađe u kršćanstvu, a ostvarenje u kršćanskom načinu života znači neprestanu borbu i konačno poniženje i poraz. I da je kršćansko opstojanje unutar suvremenih društvenih oblika zauzijek nemoguće. Crkva se mora odvojiti od države jer bi svaka zavisnost od države bila izdaja kršćanstva. Jedina uloga crkve, slobodne od bilo kakve snage koja bi je ograničavala, jest optužba protiv vladajućih nepravdi i rqpstva i ukazivanje na konačni interes pojedinca, njegovo spasenje. Spasenje se ne može osloniti na izvanjske ustanove i autoritete, niti se ikada može doseći čistim mišljenjem. Prema tome, zadaću da se postigne istiniti život Kierkegaard sada pomjera na konkretnog pojedinca, na istoga pojedinca koji je osnovna briga kršćanstva. »Istina« je pojedinac, a ne um, ili čovječanstvo, ili država — jer pojedinac je jedina zbilja. »Ono što opstoji uvijek je pojedinac; apstraktno ne opstoji«. Kierkegaard se vraća izvonoj funkciji religije, njezinoj privlačnosti za oskudnog i izmučenog pojedinca. On tako vraća kršćanstvu njegovu borbenu i revolucionarnu snagu. Pojava boga opet poprima zastrašujući vid jednog povijesnog događaja koji se naglo dešava jednom društvu koje se raspada. Vječnost poprima vremenski vid, dok ozbiljenje sreće postaje neposrednom životnom stvari svakodnevnog života.

Međutim, Kierkegaard se držao sadržaja koji više nije mogao primiti religiozni oblik. Religija je bila osuđena na to da dijeli sudbinu filozofije. Spasenje čovječanstva nije više moglo ležati u carstvu vjere, osobito od kada su napredujuće filozofske snage bile u pokretu, noseći naprijed revolucionarnu srž religije u konkretnoj borbi za društveno oslobođenje. U ovim prilikama, religiozni protest bio je slab i nemoćan, a religiozni individualizam mogao se čak okrenuti protiv pojedinca kojega je želio spasti. Ako je prepuštena unutrašnjem životu pojedinca, »istina« se odvaja od društvenog i političkog vrtloga kojemu pripada. Kierkegaardov napad na apstraktno mišljenje doveo ga je dotle da je napao izvjesne opće pojmove koji podržavaju bitnu jednakost i dostojanstvo čovjeka. On smatra da je čovječanstvo (reine Menschheit) jedan »negativitet«, puka apstrakcija pojedinca i izravnavanje svih egzistencijalnih vrednota.

»Totalitet« uma, u kojemu je Hegel vidio dovršenje istine, također je »puka apstrakcija«. Kako je ovo usredotočivanje filozofije na jedinstvenost pojedinca daleko od čisto filozofskog sadržaja i koliko ono podrazumijeva društvenu i političku izolaciju, možemo najbolje vidjeti kada pogledamo Kierkegaardov stav prema socijalističkom pokretu. Nema sumnje, kaže on, da »ideja socijalizma i zajednice (Gemeinschaft) ne može spasti ovo doba«. Socijalizam je tek jedan između mnogih pokušaja da se pojedinac ponizi, izjednačavanjem svih, na taj način da se »uklone sva organska, konkretna razlikovanja i razlike«. On je funkcija ozlojeđenosti većine protiv manjine koja posjeduje i pokazuje više vrednote; socijalizam je, tako, dio opće pobune protiv izvanrednih pojedinaca. Antiracionalistički napad na općosti postaje sve važniji u daljem razvitiku evropske misli. Napad na opći um lako se dao okrenuti u napad na pozitivne društvene implikacije ove općosti. Ukazali smo već na to kako je pojam uma bio povezan sa naprednim idejama, kao što su bitna jednakost ljudi, vladavina zakona, mjerilo umstvenosti u državi i društvu, i da je zapadni racionalizam na taj način određeno povezan sa temeljnim ustanovama liberalističkog društva. Na ideološkom polju borba protiv ovog liberalizma počela je napadom na racionalizam.

Pozicija zvana »egzistencijalizam« igrala je važnu ulogu u tom napadu. Ona je najprije odricala dostojanstvo i zbiljnost općega. Ovo je dovelo ido odbacivanja svih općenito važećih normi za državu i društvo. Kasnije se ustvrdilo da pojedince, države i narode nikakva veza ne spaja u cjelinu čovječanstva da se svačiji posebni egzistencijalni uglovi ne mogu podvrći generalnom sudu uma. Smatralo se da se zakoni ne zasnivaju na nekim općim osobinama čovjeka, u kojima počiva um; oni, naprotiv, izražavaju potrebe pojedinih ljudi, čijim životima upravljaju u skladu sa njihovim egzistencijalnim potrebama. Ovakvo skidanje uma sa njegovog ranijeg položaja omogućilo je da se izvjesne posebnosti (kao što su rasa ili puk) uzvise na položaj, najviših vrednota.