Tomislav Domović: Sto ljubavnih i nijedna više

Tomislav Domović: Sto ljubavnih i nijedna više

Vjetrokaz, Zagreb, 2021.

Domovićeva poezija je golemi pregršt asocijacija, motiva, neobičnih sintagmatskih poredaka i selekcija, jedan živući organizam koji hiperbolički raste i zakovitlava se u bezbroj jezičnih mogućnosti. Time se otvara raznim potencijalnim teoretskim promišljanjima, suvremenim prikazima i nikad se ne prestaje otvarati. Konstantno je u obećavajućem proljeću, konstantno se giba i uspostavlja prijeko potrebnu interakciju s čitateljem. Zbirku pjesama „Sto ljubavnih i nijedna više“ smatram oglednim primjerom plauzibilnih jezičnih i stilskih osebujnosti, sintagmatskih očuđenja, ironije, igre i velikih nijemih očiju koje rastu pored stvari. Kondicionalnim stihovima, osobito naslovima, prilično nepretencioznim; „Večera za dvoje“, „Zatočeništvo“, „Asocijacije“ itd., neprestano potiče čitatelja na interakciju, igra se fikcijom i fakcijom, zrelo ne naglašavajući njihov granični šav.

Kako se igra formom sadržaja, igra se i formom izraza. Primijetit ćete zanimljiv stihovni okvir pojedinih pjesama što također predstavlja znak. Primjećujemo čest eliptični oblik pjesama, što asocira na Šimićevu poeziju. Paralelu sa Šimićevom poezijom možemo pronaći i u izrazito naglašenoj senzibilnosti koja poprima metafizičke dimenzije. Također, često možemo primjetiti da se oblikom pojedinih pjesama naziru linije osobe s kojom lirski subjekt komunicira.

Ono što je najindikativnije u ovoj pozamašnoj zbirci pjesama je fantastičnost. Kao što Rosemary Jackson navodi da fantastična djela odlikuje antonimija čudnog i čudesnog, prirodnog i onog svijeta „do nas“, tako i Domovićev pjesnički subjekt se proteže između ovozemaljskog i onostranog, neprestano očuđavajući magičnošću stihovnog areala. Unutarnji monolozi poprimaju karikaturalne ekspresije. Neprestano dinamiziraju sadržaj zbirke, tako da nigdje ne dolazimo do zasićenja ili osjećaja da smo već negdje nekad pročitali neki sličan stih. „Pod tvojom bradom zatresao se lukobran,/ poskočila su sidra u zrak,/ oslobodio se ljubavni tutanj./ Iz raširenih prsta izlaze čeznutljivi patuljci/ dok prolaze kroz tanku opnu što dijeli dah od daha“. Žena kojoj se lirski subjekt obraća je mistificirana „poput upornog lososa pliva uzvodno“. Jezgrovit izraz rezultira masom mogućih značenja, a ni na jednom mjestu ne upada u klišejizirani patos ljubavnog zanosa kojim je u suštini zbirka čitava prožeta. „100 ljubavnih i nijedna više“ sadrži iznimno kvalitativno zavidan pjesnički konglomerat. Futur mu služi kao potentno sredstvo preoblikovanja kako jezika, tako i stvarnosti. „U prepuklom danu, u košticama rasutog neba/ voljet ćemo se, tusti/ slijepi, gluhi,/ goli/ (…)/ ti bit ćeš zdjela, skupljenim dlanovima pit ću vodu.“

Lirski subjekt se igra vremenskim odrednicama, miješajući sadašnjost, prošlost i budućnost i samim time relativizira konvencionalno određene vremenske granice. „Moja ljubav i ja tražimo ženu, onu s kojom smo proveli budućnost“. Vrlo često se kroz pjesme provlači motiv šivanja. Time asocira na Šteficu Cvek, recimo: „dokaze poslanja ušiti u pjesmu“. „Ostao je goli štof i pokoja mrlja prošloga grijeha“. Autopoetički poantizira međutim, to radi vrlo precizno, potvrđujući tvrdnju da je pjesništvo između ostaloga i zanat. Tako u pjesmi „Ima li smisla voljeti pjesnika“, izmiče banalnosti izraza koja se nerijetko pojavljuje u literaturi koja se osvrće na ulogu i postojanje pjesnika u društvu. Konvencije izvrće ili, da se poslužim indikativnim motivom iz pjesama, „mljeve“ dramskim dijalozima i monolozima u pjesmama „Čovjek, ne božica“ i „Grešnik“.

Dramatizacija poetskog predloška uz mogućnost i prozne artikulacije plauzibilan je dokaz početne evidencije o otvorenosti i fluidnosti ove zbirke pjesama.. Jasne vizualne slike „Prostrani perivoji u ljepoti žene“ su kombinirane i s olflaktivnim „Koliko mirisnih talira stane u raširene zjenice/ naše su oči zlatne poluge“, što uvjetuje osobitu atmosferičnost ove poezije. Žmirim kako bih te bolje vidio“ je jedan od najindikativnijih stihova u ovoj zbirci s obzirom na to da ukazuje na važnost intuitivnosti i asocijativnisti u poeziji. Pjesnik se igra i metonimijom osobito u pjesmi „U prepuklom danu, u košticama rasutog“ govoreći o ljubavi lirskog subjekta prema Drugom. Evidentno je mnoštvo stiliziranih neologizama, kao što je i „Ljubozvučje prosuto u strepnju“. Kaže „pustim ih da tetoviraju jezik“. Baš kao što tetovaže ostavljaju neizbrisiv trag na koži, tako i „100 ljubavnih i nijedna više“ ostavlja neizbrisiv trag u stilizaciji jezičnog izraza.

Pjesme su katkad i personificirane, „Izuo sam pjesme, da boso postolje budem“. Čitatelju se neprestano produžuje horizont očekivanja upravo ovakvim fiktivnim vrtlozima koji bi između ostaloga mogli biti i sjajni dramski predlošci. Teatar snažno pulsira između ovih redaka. A pulsira i dim cigarete koji u slučaju ovih pjesama definitivno nije klišejiziran. Taj dim nosi vrijeme, nose neostvarene želje, nedovršene emocije koje se nakupljaju duboko u srcu i čekaju da im se „isprazne pepeljare“.