Hodočasni putopis Jusufa Livnjaka
Postepenim osvajanjem teritorija današnje Bosne i Hercegovine od strane Osmanlija, ovaj prostor je ušao u jedno, tada za njega novo: političko, društveno, kulturno, ekonomsko, ali i duhovno okruženje. Trend islamizacije donio je sa sobom upražnjavanje i njegovanje različitih islamskih normi i pravila među stanovništvom, a među njima i jednu od pet ključnih islamskih dužnosti, hadž, odosno hodočašće vjernika u Meku i Medinu. Obavljanje ovog obreda, postalo je izrazito interesantan segment kulture ovog prostora s obzirom na geografsku udaljenost samih mjesta hodočašća. Pod dejstvom kulturnih strujanja Istoka, na ovom geografskom i društvenom prostoru pojavila se i alhamijado književnost, odnosno književnost pisana osmanskim, persijskim ili jezikom domaćeg stanovništva na arapskom pismu (u različitim žanrovima, a poglavito poeziji). Sve ovo je omogućilo da se na prostoru današnje BiH razvije književni žanr hodočasnog putopisa, čiji je prvi i ujedno najvažniji predstavnik Jusuf Livnjak. Ovaj tekst ima za cilj da na osnovu relevantne literature, te samog putopisa kao izvora predstavi život i djelo Jusufa Livnjaka, te njegovu važnost za kulturnu historiju prostora današnje Bosne i Hercegovine.
Prije samog predstavljanja životopisa Jusufa Livnjaka, treba se progovoriti o njegovom putopisnom djelu, koje ujedno služi kao jedan od glavnih izvora za saznanja o njegovom životu. U predgovoru prevoda putopisa izdanog 1981. godine Muhamed Mujezinović navodi da je u književnoj baštini bosanskog muslimanskog stanovništva koje je pisalo na orijentalnim jezicima sačuvano desetak hodočasnih putopisa, ali da ni jedan od njih nije preveden, te ističe da je Hazim Šabanović bio mišljenja da je jedno od najznačajnijih djela ove vrste upravo putopis Jusufa Livnjaka. Ono što je interesantno je da sam Šabanović u svome djelu Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, pišući o Livnjaku i njegovom djelu ne navodi broj sačuvanih djela ove vrste sa prostora današnje BiH. On, međutim, ističe da je, uprkos poduzimanju velikog broja putovanja po ‘’islamskom svijetu’’ od strane bosanskih muslimana, ipak ostao veoma mali broj putopisnih djela iza njih.
Sam rukopis nije sačuvan u originalu, ali je njegov, prema Mujezinoviću, doslovan prijepis, sačuvan u Zborniku Muhamed Enverije Kadića u Gazi-Husrev begovoj biblioteci u Sarajevu. Djelo je pisano na osmanskom turskom, ali sam stil odaje da to nije autorov maternji jezik i da se ne snalazi najbolje sa gramatičkim normama. Smatra se da je u vremenskom periodu u kojem je nastao Livnjakov putopis, odnosno početkom 17. stoljeća, bio jako mali broj pisaca sa bosanskohercegovačkog tla koji su pisali na narodnom, odnosno maternjem jeziku. Taj trend se pripisuje izrazitoj popularnosti divanske književnosti, koja je od pisaca (ponajviše pjesnika) iziskivala pisanje na orijentalnim jezicima. Povečana upotreba narodnog jezika u književnosti bosanskih muslimana se po njemu pojavila tek kasnijim periodima osmanske vlasti u Bosni, odnosno u periodu poslije 17. stoljeća.
Interesantna stvar s tim u vezi jeste to da je Livnjak putopisno djelo pisao turskim jezikom, dok je ipak svoju poeziju pisao na maternjem jeziku. Livnjaka je od strane određenih autora okarakterisan kao prvoi alhamijado pjesnik, na osnovu tri njegove sačuvane pjesme iz perioda između 1619. i 1621. godine. Pri ovom je posebno interesantna jedna sa izrazito dugim nazivom ‘’Ovo je arzulah (peticija) koju sam poslao kadiji i rekao o naibu Spori Ibrahim-dedetu iz Brešnica u duvanjskoj nahiji’’. Ono što privlači pažnju kod ove pjesme jeste da Livnjak u jednom stihu zaziva sv. Mariju, što je svakako netipično za za jednog muslimanskog autora. Original putopisa kao što je već rečeno nije sačuvan, jer je originalni primjerak rukopisa, koji se nekad nalazio kod kadije Bukvice, dat na poklon prestojniku Zemaljske vlade. Prepis naslovlovljen kao ‘’ Odazivam Ti se, Bože… putopis sa hadža 1615. god.“ u več spomenutom zborniku Enverije Kadića sačuvan je do današnjice. Moglo bi sepri tome ovdje postaviti pitanje, da li je sačuvani spis uistinu doslovna prepiska, ili je u zbornik mogao doći u izmijenjenom obliku, što se može ostaviti budućim istraživačima na proučavanje.
Oskudne informacije o životu Jusufa Livnjaka, crpe se upravo iz samog putopisnog djela. Kratke autobiografske informacije koje on nudi uglavnom su vezane za koncept izlaganja samog putopisa. Naime, u zaglavlju rada Livnjak navodi da je sin Muhamedov, rođen i Livnu, gdje je odrastao i bio mujezin Lala-pašine džamije. Na hodočašće je išao 1615. godine, a prema drugoj njegovoj bilješci živ je i 1647. godine, iz čega proizilazi da bi mogao biti rođen u nekoj od zadnjih decenija 16. stoljeća. Od strane Džudža Džafer-bega, koji je sagradio džamiju u Županj Potoku, u duvanjskoj nahiji, Livnjak je postavljen za mujezina (poziciju koja se u to vrijeme morala odobriti državnim dekretom), što govori da je morao imati određene predispozicije, kao što je kvalitetno obrazovanje da bi došao na ovo mjesto. Jusuf se pored toga, bavio i, kako to on kaže ”dozvoljenom trgovinom”, te je upravo od tih prihoda, uštedivši 18 000 akči, krenuo put hadža sa svojom braćom Hadži Omerom i Hadži Hasanom iz Županj potoka.
Na put je krenuo u petak 22. džumada I 1024, poslije džuma- namaza, odnosno 9. juna 1615 godine iz svoje kuće u Duvnu. Pri tome je odlučio da zapisuje mjesta kroz koja je prošao i koja je vidio. Ovo dato obećanje Jusuf u potpunosti ispunjava, te se tako od mjesta do mjesta može pratiti njegovo kretanje. Naime, prvo je preko Rame, Prozora i Dusine, došao do Sarajeva. Sa skupinom hadžija odatle kreće carskim putem preko Prače, Goražda, Čajnića, Pljevalja i Sjenice u Novi Pazar. Na svom putu ukratko i šturo opisuje ova mjesta. O putu od Prače do Pljevlje piše:
‘’Između Prače i Čajnića nalazi se kasaba Goražde pokraj koje protiče rijeka Drina. Iz Čajnića smo prispjeli u Pljevlju (Taslidžu). To je isto tako lijepa i uredna kasaba. U njezinoj čaršiji se nalazi krasna džamija, u kojoj smo vidjeli pet primjeraka lijepo pisanih Kur’ana. Pred džamijom su veliki mramorni stubovi i šadrvan’’
Dalje se Livnjak, kreče preko Rogoza u Mitrovicu i Prištinu, pa dalje preko Kosova u Istanbul. Na ovom putu, bilježi također oskudne bilješke o gradovima kao što su Edirne i Plovdiv kroz koje je prošao, dajući samo štur opis istih i najčešće u vidu kratkih pohvala. Međutim, ono što je vjerovatno za posebno iznenađenje čitaocu jeste veoma kratak, skoro poetičan opis Istanbula, tadašnje prijestolnice Osmanskog carstva i jednog od najimpozantnijih gradova tadašnjeg vremena:
‘’Ljepote ovog velikog šehera pero nije kadro opisati niti iskazati što srce osjeća u njemu. U Istanbulu smo se zadržali nekoliko dana razgledajući ga i uživajući u njegovim ljepotama. U drugi dan mjeseca redžeba u četvrtak (28. VII 1615.) u doba kušluka umro je i preselio u vječnost jedan naš hadžija-komšija i saputnik.“
Nakon ovog kratkog boravka u Istanbulu, ukrcava se lađu kojom kreće za Aleksandriju. Obim opisa, se u toku ovog procesa širi, te Livnjak počinje manje štediti na detaljima prilikom opisa otoka kraj kojih prolazi. Poseban opis koji daje jeste onaj ostrva Rodosa i rodoske tvrđave Rodosčik, koju tom prilikom poredi sa tvrđavom Lončaricom pored Travnika. Pri dolasku u Aleksandriju on daje opis grada i što je posebno interesantno, sam se referiše na historije koje je čitao o Aleksandriji. O tome piše ovako:
‘’Čitao sam u pojedinim historijama da je Aleksandrija prvotno bila mnogo više nastanjena i velika i da je nekada imala dvanaest hiljada džamija, tri mesdžida, mnogo hamama, pekara i mlinova, a njezinim građevinama da nije u svijetu bilo primjera. I danas se vide ostaci zidova debljine po dvadeset aršina. Okolo Aleksandrije se nalazi sedam opkopa i tri stotine i šezdeset kula. Cijeli grad je opasan zidinama. Njegova čaršija je vrlo lijepa i uredna.’’
Pošto Livnjakovo hodočašće samo po sebi nije samo posjeta svetim gradovima Meki i Medini, nego i posjeta grobovima svetih ljudi u islamu, od Aleksandrije pa nadalje, on ih redovno posjećuje. Posebno interesantna je posjeta grobu poslanika Iskander Zulkernejna, odnosno, koji je prema proučavanjima islamske mitologije, bio ličnost konstruisana na osnovu Aleksandra Makedonskog. Ovdje slijedi opis:
‘’Posjetili smo i grob Skender Zulkarnejna. Njegov časni grob je pod kupolom gdje se nalaze i nišani. Grob mu je ukrašen, u čije ukrašavanje je navodno utrošeno više stotina hiljada filurija. U njegovoj grobnici se nalazi zatvoreno ogromno blago i dževahir koje još niko nije bio u stanju otvoriti. Tu je pod zemljom i jedan bunar (kuji) gdje se i danas nalazi nešto vode koju upotrebljavaju za liječenje od raznih bolesti.’’
Iz Aleksandrije je put Livnjaka, vodio ka Kairu. Prema kojemu se spustio rijekom Nil. Kairo također, doživljava i opisuje sa ništa manjom revnošću kao i Aleksandriju:
‘’U Kairu i njegovoj okolini nalaze se grobovi i turbeta još brojnih velikih šejhova i časnih bogougodnika, a da bismo ih sve pobilježili trebalo bi mnogo objašnjenja. Slušao sam od starijih ljudi i učenjaka da i sada na životu ima velik broj bogougodnika, učenih, kadija, od kojih sam neke sebi pribilježio. Neka smo uvijek pod njihovom zaštitom i pogledom, a njih neka Istiniti uroni u more Svoje milosti.’’
Iz Kaira je krenuo sa karavanom i vojnom pratnjom od 200 ljudi, prema Suecu. Odatle je morskim putem stigao u morsku luku Džidu na Arapskom poluotoku. Kroz nekoliko dana je iz Džide napokon stigao u Meku. Tu ističe kako je bio sretan i zahvalan Bogu, što je konačno stigao na odredište.Obilazio je Kabu svaki dan i po danu i po noći, a opise određenih dijelova Meke napisao je u stihovima. Iako je tom prilikom naglasio da nije vješt u pisanju poezije.
Iznad svih kapija u Meki zabilježio je kronograme. Pri opisu onog na kapiji Šerif kaže:
‘’Iznad vrata Šerif zapisano je: »Uime Allaha Milostivog. Mi ćemo ti dati jasno osvajanje, da ti Allah oprosti grijeh koji je prethodio i onaj koji je kasnije nastao, da upotpuni Svoju blagodat tebi i da te uputi na pravi put, i da te Allah pomogne jakom pomoći.«’’
Pored ovih opisa navodi da je u Meki sreo jednog putnika iz Bosne, koji se tu našao bez novca, što je svakako interesantna stvar koja govori u prilog tome koliko je u osmanskom vremenu, bilo razvijeno putovanje i kretanje stanovništva unutar ove države. Osmanska globalizacija tako je zahvatila i prostor današnje Bosne i Hercegovine, o čemu svjedoće mnogi Jusufovi susreti sa njegovim zemljacima na njegovom putovanju.
Iz Meke je otišao u Medinu, odakle se ponovno preko Meke vratio u Kairo. U Kairu se zadržao nekoliko dana, a potom je odatle krenuo ka Aleksandriji, odakle se zaputio na morski put. Ovaj put se duže zadržao na Rodosu i pribilježio mnogo toga. Potom je stigao u Solun, u kojem je ostao neko vrijeme i potanko opisao grad. Potom se preko Skoplja, nastavio kretati prema Sarajevu. Iz Skoplja su sa Livnjakom krenuli i hadžije koji su išli sa njima sve do Sarajeva. U Župan Potok Livnjak je stigao 15. džumazi-l ahira 1025. godine, tj. 30. juna 1616.
O tome piše:
„Iz Sarajeva smo krenuli i petnaestog džumadel-ahira 1025., u četvrtak, u doba kušluka (30. VI 1616.), stigli kući u kasabu Županj-Potok. Hvala Allahu“! Ono što je ovdje prilično interesantno, jeste primijenjivanje duplog kalendara, odnosno hidžretskog i gregorijanskog kalendara, od strane Livnjaka, dok često za imena mjeseci koristi i perzijske nazive.
Autor ne govori o obredima hadža, jer to ne spada u putopis. On neumorno posjećuje grobove svetih ljudi i bilježi podatke o tim humkama. On se susreće sa mnogim obrazovanim ljudima iz svog doba, te sa njima vodi intelektualne razgovore, kao primjerice na temu putovanja Indijskim morem. Bio je prema svemu sudeći izrazito obrazovan, na što prije svega može da upućuje njegovo poznavanje više jezika (bosanski, turski, arapski), ali i niz rasprava kojima se bavi u djelu, kao i njegovo druženje i posjećivanje tadašnjih obrazovnih centara i učenjaka Levanta. Samo djelo je napisao poslije povratka sa obreda hadža, najvjerovatnije 1621. godine. Bavio se i astronomijom i preračunavanjima kalendara.
Na kraju bi se moglo zaključiti, da je prema svemu iznesenom u ovom tekstu, Jusuf Livnjak sa svojim djelom, izrazito važna ličnost na polju kulture prostora današnje Bosne i Hercegovine u Osmanskom periodu. Iza sebe je ostavio jako važno pisano svjedočanstvo, koje je duže vremena bilo na margini, a i dan danas se za njega skoro da i ne zna u širem na polju popularne kulture i među širim masama. Ovaj putopisni uradak mogao bi poslužiti kao izvor za različita pitanja društva, kulture, običaja, geografije i etnologije u Osmanskom periodu, te bi ga se na bolji način moglo iskoristiti za proučavanja svih ovih tematika, kao i sveopšte misli osmanskog perioda. Samo djelo je dokaz u prilog tome da ovi prostori u periodu Osmanskog carstva, nisu ni u kom smislu bili ”tamni vilajet” za što ih se u starijim naučnim krugovima smatralo, već da su baštinili izrazito razvijenu kulturu Istoka, koja se u ovom slučaju ogledala u njihovom njegovanju pisane riječi kroz njene različite žanrove i stilove.
Autor: Enver Rizvo
Upute na tekst:
Izvori:
Hadži Jusuf Livnjak, Odazivam Ti se, Bože… putopis sa hadža 1615. godine, preveo M. Mujezinović, Sarajevo, 1981.
Literatura:
Baćićanin, F. 2011, Alhamijado književnost Opšti pogled, Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet, Beograd
Mujezinović, M. 1981, Predgovor za ‘’ Odazivam Ti se, Bože… putopis sa hadža 1615. godine’’, Sarajevo
Poljak-Makaruha, D. 1991, Kratki pregled pisane riječi na tlu Herceg-Bosne od prvih zapisa u kamenu do početka 20. stoljeća i pojave modernih strujanja u književnosti (140-160), u: Fluminensia, Rijeka, Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci
Šabanović, H. 1973, Književnost muslimana BiH na orijentalnim jezicima, Sarajevo, Svjetlost
Bilješka o autoru:
Enver Rizvo je rođen 26.06.1998. godine u Sarajevu, gdje je stekao osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Zbog svog posebnog interesovanja za historiju, 2017. godine upisuje se na Odsjek za historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na kojem diplomski studij završava sa usmjerenjem na periodu kasne antike, odbranivši diplomski rad na temu ”Julijan Apostata; Život i djelo”. Posebno je zainteresovan za historiju Vizantije te je sa zapaženim rezultatima učestvovao na nekoliko međunarodnih vizantoloških konferencija. Član je nekolio građanskih udruženja i aktivan učesnik u različitim društvenim i kulturnim aktivnostima, te je posvećen volonterskom radu i aktivizmu. Bavi se pisanjem poezije i iza sebe ima i jedan broj publiciranih literarnih radova.
Dunjalučar 