Prozor
Tmina sobu napusta
Prozor se rađa
Na vrhu pogleda
Što dočeka miris svjetlosti
Ukus mu je blag
Čovjeku treba radosti
Ugledah kraj tame
I svjetlo dojaha na moje rame
Nećes veli otici daleko
Čari moje sezu duboko
Na vrh prsta sleti bubamara
Od Boga nema boljeg dara
Po jutru se dan poznaje kažu
Ma čitav dan je dobar
Oni samo lažu…
Putnik
Putnik na dunjaluku
Ti si čovječe
Ne bacaj cvijeće
Ni trnje na obraz tuđi
Ne vezuj se za ljude
Ni kad te hvale
Ni kada kude
Putnik ti i budi
Takvi su ljudi
Koračaj ponosno i čisto
Ti putniče sa želja tristo
Sta ti život vrijedi
Ako život nisi spoznao
Pa sada lutaš, a nisi upoznao
Smisao življenja i umiranja
Svi smo mi putnici
I šta smo mi bez nadanja
Riječi
Smišljam riječi
U pozadini svoje podsvijesti
Riječii su dar
Slovo je car
Č umjesto ć
I tako dalje
Za umjetnika nema predaje
On sve od sebe daje
Da začini život
I uljepša svijet
Šta je planeta
Ako umre najljepsi cvijet
Ako ode ono lijepo
Duša koja stvara
Ona se nikada umorila nije
Njoj su otvorene sve rajske kapije
Bilješka o autoru:
Tarik Krajnović, rođen je 1991. godine u Brčkom. Živi u Brčkom. Diplomirani je politolog po struci. Hobiji su mu komentarisanje politike i pisanje poezije.
Dunjalučar 