Djeca iz šume mira
Ovdje je poginuo pionir, borac i narodni heroj
Sedamnaest borića. Svaka mladica, godina života. Zasadili godine heroja da u miru rastu. Tu je poginuo Boško bombaš. Ni dječak, ni muškarac. Učiteljica je toliko uvjerljivo pričala pogibiju da sam svaki trenutak mira, željela ratom zamijeniti. Što da Boško sam raste?! Osim njegovih mladica na livadi nema ničega. Dugo je mir čekao da tu zasadi Boškove godine.
Sedamnaest smo dana pohodili boriće. Prolazili smo pored dječaka što iz knjige veselo niče. Na desnom mu ramenu puška a u lijevoj ruci bomba. Na licu radost bronzom ovjekovječena. Takvu radost samo dijete može vidjeti i na sebi imati. U borovoj šumi izrasta čovjek. Mjerimo stabla uz čast pionirsku. Maleni mi, maleni borovi. Nema kraj njih sjene grijeha koje godovi kataloški zavode. Nemamo ni mi poroka, sem mira. Dugi su dani na planinskoj ledini bez roditelja. Učiteljica nam nije pričala roditelje narodnog heroja. U priči on ima samo vruće oružje. Zbog knjige pod nogama, planina mu je bila mekša. Boško je sve s veseljem prihvatao. Nemamo se mi šta u hladu mira žaliti. Osim što nije rat.
Sedamnaest. Bilo mi je sedamnaest kada sam mirno stajala pred bistom Boška Buhe i pjevala „Tito, Tito to smo mi“. Raštimano mi, pioniri iz preostalih republika, izgovarali smo Tito. Oko drugog slova nismo smo se mogli dogovoriti. Pjevali smo jedni dugosilazno I, drugi kratkouzlazno I. Vođa hora povremeno je bespomoćno pogledavao u Boška. Činilo mu se da jedino u bronzanom Bošku je utjeha pred horovima koji su ga razvlašćivali pred malobrojnom publikom. Bronzani bombaš u sjeni velikog doma doimao se mirno. Golema zgrada grlila je preostale pionire spremne da se preodjenu u omladinu. Boškovu zgradu zvalo je dom. Tu nas je hranilo. Zauzeti pjesmom, tjerajući drugo slovo kod Tita da u pjesmi ne štrči, prečuli smo vijesti. Prečuli smo eho topova i granata. Pjesma je zatomila jecaje i srušene domove. Nismo čuli ni kolone ljudi koji su se zaputili u Boškov dom. O šumi godina nismo razmišljali. Imali smo bubuljičaste prioritete. U Boškovu kuću umjesto pionira – umalo omladinaca, uselili se nosioci izbjegličkih kartica. Pjesmu je zamijenilo struganje okrnjenih šerpi made in Jugoslavija.
Smjenjivala su se godišnja doba. Boško je bivao manji. Pogledala bih uz planinu. Sjena zaborava nadvila se nad mojim djetinjstvom i Boškovom mladošću. Na planinskom putu ka Boškovom domu, viđala sam dezorijentisano geganje silueta. Jedva sam čula sjećanje dječjeg trčkaranja i graje. Izbjeglički autobusi, zamijenili su đačke ekskurzije. Stazama koje su djeca utabala, pohodili su šverceri. U karirane torbe stalo je sve što se moglo životom, mladošću i nadom platiti. Mir na Boškovoj planini izbrazdan je rampama, osenčen strahovima i zebnjom. U mom vidokrugu odavno nema Boškovog doma. Srušio ga mir. U dvorištu, od gostinjske kuće, ostavilo mu gomilu greda. Pod njima je moj nemirni san o hrabrosti da branim mir puškom i bombom knjigom pod nogama.
Je li teško Bošku držati pušku i bombu poslije toliko decenija? Ne znam. Jedino još kad prolazim mogu vidjeti Boškovu šumu života. Borove. Sedamnaest ih je. Zasijecam ih. I zato mi treba mir. Ne mogu misliti glad ili bombe u tuđini i izvoditi mirnu računicu vlastite veličine i ogledati godove. Boško me odavno nadrastao. Tiho je oko njega. Učiteljice ga više ne pričaju. Ratovi spale škole i biblioteke da bi u miru sjekli šume. Boškova šuma čeka na red da ugrije nerazmjereni mir. Boško nije pisao dnevnike. U ruke su mu stavili puške i bombe. Voljela bih da su nam, dok smo se divili borićima, pričali o miru. Učiteljica nam nikad nije rekla koja je knjiga pod Boškovim nogama.
Autorica: Saida Mustajbegović
Bilješka o autorici:
Saida Mustajbegović je istraživačica, pripovjedačica i pjesnikinja, novinarka, kolumnistkinja i urednica u nekoliko bosanskohercegovačkih medija. Danas profesionalno fokusirana uglavnom na društvena i humanistička istraživanja. Bavi se i dokumentarnim filmom.
Dunjalučar 