Filozofski rječnik: A


A: u sastavu S a P označuje općenito jesni (univerzalni afirmativni) kategorički sid (Svi S jesu P), a prema tradicionalnoj lat. izreci asserit a, negat e, sed universaliter ambo, asserit i, negat o, sed particulariter ambo (tvrdi a, niječe e, ali oba općenito, tvrdi i, niječe o, ali ona djelimično).

A = A: simbolički izraz za logički princip identiteta, koji zahtijeva određenost i postojanost neke misli u granicama stanovitoga misaonog sistema (A treba da ostane A) To je osnovni zahtjev logičke dosljednosti.

Abnorman: (lat. abnormis = nepravilan) koji odstupa od norme, pravila; neobičan, neprirodan.

Adaptacija: (lat. adaptatio = prilagodba) smanjenje učinka nekog jednoličnog podražja na podražljivo tkivo, zbog dužeg djelovanja podražaja. U području osjeta adaptacija se očituje u smanjenju osjetljivosti odnosno u slabljenju intenziteta osjeta. Osobito su jasne pojave u njušnom području. Npr. vonj, koji smo u početku jasno osjećali, ubrzo slabi, a može i potpuno iščeznuti.

Adekvacija: (lat. adaequatio) znači suglasnost, podudarnost, a upotrebljava se u spoznajnoj teoriji u smislu povezivanja i izjednačavanja pojma i njegova predmeta.

Adekvatan: (lat. adaequare = izjednačiti) odgovarajući, primjeren, izjednačen.

Afekcija: opći termin kojim se označuje emocionalni aspekt doživljaja (za razliku od spoznajnih i voljnih doživljaja)

Afekt: redovito kratkotrajno, ali snažno čuvstveno uzbuđenje, praćeno značajnim fiziološkim promjenama u organizmu.

Aficirati: (lat. afficere = djelovati na koga) uzbuđivati, djelovati, uticati. U spoznajnoj teoriji, naročito kod Kanta, dobio je taj pojam određenije značenje, po kome stvari aficiraju (djeluju na) receptivnu svijest, koja tako uzbuđena na sebi osebujan način te stvari doživljuje.

Afinitet: (lat. affinis = blizak, srodan) srodnost, bliskost, privlačnost, naklonost.

Afirmacija: (lat. affirmatio) pozitivna tvrdnja da postoji odnos dva pojma. Afirmacija je jedan od osnovnih kvaliteta suda. Suprotno: negacija. U kolokvijalnom govoru označava postizanje određenog uspjeha odnosno priznanja.

Afirmativan: (lat. affirmo = tvrdim) naziva se u logici porvrdan, jestan sud. Neki sud je afirmativan ako se subjektu bez ograničenja pridaje predikat. Sud kojim tvrdimo da nešto jest: S je P. Može biti općenit ili djelomičan.

Agens: (lat.) pokretna, djelatna snaga, djelatni faktor, aktivni prinpicp.

Agnosticizam: (novija kovanica od grč. a = ne i gnostikos = spoznajni) nazor koji niječe mogućnost potpune spoznaje svijeta, budući da pretpostavlja neku supstanciju stvar po sebi ili metafizičku zbiljnost koja se susteže istinitom spoznavanju. Svaki agnosticizam zastupa nespoznatljivost istinskoga bitka i neopravdano svodi bit spoznaje na prirodnoznanstveno iskustvo kao apsolutno i jedino kompetentno mjerilo istine.

Agnozija: (grč. a = ne i gnosis = spoznaja) patološka pojava koja se očituje uteškoći ili nesposobnosti prepoznavanja i razumiojevanja značenja predmeta i pojava uz sačuvano osnovno osjećanje.

Agrafija: (grč. a = ne i graphein = pisati) cerebralno poremećenje koje se očituje u potpuno ili djelomičnoj nesposobnosti da se oblikuju slova ili drugi pisalni znakovi uz inače sačuvane sposobnosti kretanja prstima.

Agregat: (lat. aggregatum = gomila) hrpa koja nastaje samo vanjskim gomilanjem bez unutrašnje veze, kakve se naportiv zahtijeva kod organizma.

Ahromatičan: bezbojan, ahromatični vidni osjeti posjeduju samo kvalitet svjetline (bijelo, sivo, crno).

Akademija: (grč. akademeia) imanje na Kefisu, 6 stadija od Atene, gdje je Platon poučavao. Odatle je Platonova škola dobila ime Akademija. Platonova Akademija osnovana je 387. god. pr. n. e., a dijeli se na Staru, Srednju i Novu.

Akcidencija: pogledajte: slučajnost.

Akomodacija: (lat. accomodatio = prilagođenje) prilagođenje nekog organa ili organizma zahtjevima i prilikama okoline.

Aksiologija: (grč. aksios = vrijedan i logos = nauka) kao filozofija o vrijednostima jedna je od najmlađih filozofskih disciplina, iako je njen predmet star gotovo kao i filozofija sama. Aksiologija je danas postala propedevtičkom disciplinom za sva područja praktične filozofije.

Aksiom: (grč. aksiona = zahtjev, želja) princip, teza, sud ili stav koji je nedokaziv, ali se bez dokaza uzima kao istinit i služi kao princpi ili premisa deduktivnog dokazivanja.

Aksiomatika: metoda izgradnje aksiomatskih ) deduktivnih sistema.

Aktivan: (lat. activus) djelatan, djelotvoran, radin, a u novije vrijeme dobiva značenje koji se nalazi u službi. Suprotno: pasivan.

Aktivitet: (lat. activitas) djelatnost, djelovanje, djelotvornost, poziv za djelovanjem. Ukupnost postupaka ili radnji nekog lica, zajednice, organizma, društva. Svi oblici tehničkog, kulturnog i socijalnog života nastaju po aktivitetu svjesnog ljudskog bića. Suprotno: pasivnost.

Aktualan: važan za sadašnjost, suvremen, presudan za ovaj čas, zbiljski relevantan, djelotvoran.

Akustičan: zvučan; svojstvo karakteristično za neku prostoriju ili zgradu s obzirom na jasnoću zvuka koji reflektiraju ili apsorbiraju površine.

Alegorija: (grl. Allegoria = slikovit govor) u najširem smislu svako prikazivanje jednog predmeta pomoću drugoga koji ima neku sličnost s njim.alegorijom se najviše služe pjesništvo i govorništvo, a zatim likovne umjetnosti, npr. prikazivanje pravde u obliku žene zavezanih očiju s tezuljom u ruci. Najmanje su sposobne za alegorijsko prikazivanje muzika i arhitektura, jer djeluju neposredno.

Algoritam: termin napravljen prema imenu arapskog matematičara Mohammed Ibn Musa Alchwarizmi koji je početkom 9. stoljeća objavio računarski priručnik. U latinskom prijevodu njegovo je ime pretvoreno u Algorithmi. Ovim imenom kasnije su se počeli nazivati računarski priručnici i računsko umijeće, a napose umijeće da se elementarne aritmetičke operacije izvode pomoću arpaskog sistema označavanja brojeva.

Alijenacija: (lat. alienatus, fr. aliene = ono, što ne pripada sebi nego nekome ili nečemu drugome), mentalni poremećaj, duševna odsutnost, bolesno stanje.

Alocentričan: (lat.) koji polazi od stajališta drugih; koji računa s drugima i prema njima se također ravna i djeluje. Suprotno: egocentričan.

Alogičan: (grč. alogos) nelogičan, bezlogičan, lišen logičnog. Alogičan je onaj element koji nije podvrgnut logičkim zakonima, jer im 1.) protivrječi, pa je protu – logičan, anti – logičan; ili 2.) leži izvan dosega logike, ne može se zahvatiti logičkim određenjima, budući da ih nadilazi, pa je zato i – logičan ili i – racionalan.

Alteracija: promjena, izmjena, pogoršanje, oštenćenje, na psihičkom planu: uzbuđenje.

Alternativa: (lat. alternus = izmjeničan= izbor između dvije mogućnosti; često i teška ili neugodna situacija u kojoj smo prisiljeni da izvršimo takav izbor, a dana je samo mogućnost: ili – ili.

Ambivalencija: (lat. amo = oba i valentia = jačina, vrijednost) dvostruka, odnosno dvosmjerna čuvstvena ili doljna djelotvornsot nekog doživljenog sadržaja. Kad jedan te isti doživljaj izaziva istovremeno i raspoloženje i neraspoloženje, i ljubav i mržnju, i privlačnost i odbojnost, onda je on ambivalentan. Ambivalentnim se nazivaju i fenomeni koji mogu izazvati suprotna vrijednosna određenja.

Amnezija: (grč. amnesis = zaborav) duševno oboljenje koje se očituje kao pojava djelomičnog ili potpunog gubitka pamćenja.

Amoralan: (grč. – lat.) s onu stranu svakog (ili vladajućeg) morala, ali različito od nemoralan ili antimorala. Amoralan znači biti neutralan ili ravnodušan spram moralnog i nemoralnog pa se ne može podvrgnuti normativnom i vrijednosnom kvalificiranju u pogledu ćudorednog dobra i zla; stoga ne podliježe kategoriji moraliteta.

Amorfan: (grč. a = ne i morfe = oblik) bezobličan, neoformljen; upotrebljava se kao suprotnost pojmu oblikovan, oformljen.

Anagoge: (grč. odlazak, polazak) u filozofiji misticizma put uzdizanja od tjelesnosti preko spekulativnog shvaćanja do vlastitog doživljaja najvišeg bića, ili uzdizanje duševnosti do posve duhovnoga. Anagoge označuje i alegorijsko tumačenje neke misli. U grčkoj retorici tumačenje nekog rukopisa prema višem smislu na koji on upućuje.

Analitički: ono što raščlanjuje složeno na jednostavno ili cjelinu da dijelove; ono što predstavlja rezultat raščlanjivanja.

Analizirati: vršiti analizi, raščlanjivati cjelinu na dijelove, nešto složeno na njegove jednostavnije sastavne dijelove.

Anamneza: (grč. anamnesis = sjećanje) pojam koji je u filozofiju uveo Platon (i Menonu) i njime je označio prepoznavanje ideja što ih je ljudska duša, živeći prije ovoga stvarnog tjelesnog života u svijetu ideja, neposredno gledala.

Anarhija (grč. anarhia = bezvlađe) stanje bezakonitosti, koje žele uspostaviti anarhisti neposrednim obaranjem države, vlasti, prisile, zakona i državnog uređenje uopće nadomještajući sve to slobodnom, drugarskom povezanošću ili zajednicom slobodnih, ničim sputavanih individualnosti (pojedinaca).

Anarhizam: moderni pravac u nauci o društvu (u 19. Stoljeću, glavni predstavnici Proudhon, M. Stirner, Bakunjin, Kropotkin i dr.), koji zastupa ukidanje svakog državnog i pravnog društvenog poretka i ide za direktnim uništenjem i razaranjem države i njenih institucija.

Anatomija: (grč. anatomia = paranje) opći naziv za nauku o formi i građi biljnih i životinjskih organizama. Nadalje se pod anatomijom podrazumijeva i paranje tijela radi proučavanje i istraživanja. Anatomija biljaka se zove fitotomija, životinja zootomija, a anatomija čovjeka antropologija.

Ancilla theologiae: (lat.) služavka teologije. U srednjem vijeku filozofija je u cjelini svoga dokaznog postupka i misaonog izvođenja bila stavljena u službu teologije. Kao takva izgubila je svoje autonomno značenje. Tek u renesansi oslobađa se tutorstva crkvenog dogmatizma.

Andragogija: (adultna pedagogija) za razliku od pedagogije usmjerena je na specifične probleme odgoja i obrazovanja odrasloh ljudi.

Anestezija: (grč. an = ne i aisthesis = osjećanje) pojava potpunog ili djelomičnog gubitka osjetljivosti u nekom osjetnom području. Pod anestezijom se u prvom redu podrazumiejva gubitak dodirne i bolne osjetljivosti, ali njom se označuje i gubitak osjetljivosti i u drugim osjetnim područjima kao npr. njušnom području (anosmia), okusnom području (ageusia).

Animal: (lat.) životinja, živo biće. Animal rationale – misaona životinja, tradicionalna skolastička oznaka čovjeka za razliku od drugih živih bića.

Animalan: (lat. animalis) živ, životinjski; za razliku od vegetativnog, biljnog ili svega što naprosto raste. Specifčne animalne funkcije živog organizma jesu osjećanje i pokret, dok su vegetativna obilježja samo prehrana i rast.

Animalizam: (lat. anima = životinja) 1.) nazor po kome se sve – ne samo životinjske  nego i ljudske – pojave tumače iz animalnih. 2.) Poštivanje svetih životinja kod primitivnih naroda.

Animizam: (lat. anima = duša) vjera u samostalna duševna ili duhovna bića izvan ili iznad svega tjelesnog, koja na naš život djeluju ili upravljaju njime, dakle prvotni stupanj svake religije. Glavna značajka primitivnog mentaliteta. – U medicinskom smislu animizam označuje nazor da se procesi u organizmu ne mogu objasniti mehanički, nego svršno, samo pomoću jedne posebne svrhe, animae rationalis, što svršno upravlja pojedinim prganima koji inače vode relativno samostalan život.

Anomalija: (grč. a = ne i nomos = zakon) što odstupa od zakona, pravila, norme; nepravilnost. U prirodi tkave pojave sačinjavaju neki izuzetak u pogledu prirodnih zakona. No zato anomalija ipak još ne mora biti svakga nezakonita, jer nam tačnije poznavanje općih prirodnih zakona još i u prividnim anomalijama otkriva neku zakonitost. Za svakoga naime ima utoliko više anomalija ikoliko manje poznaje prirodne zakone.

Anorganski: (novovjekovna kovanica od grč. a = ne i organon = oruđe) koji nije organski, tj. ne posjeduje oruđa ili organje, te pripada pukoj tvari. Anorgansko je sve ono što je lišeno života, puka (mrtva) tvar koja se iscrpljuje u hemijsko – fizikalnim procesima i shvatljiva je pomoću matematičkih, fizikalnih i hemijskih zakona. Kad god se upotrebljava u značenju neorgansko, th. Što se ne može uklopiti u strukturu nekoga organizma ili odudara od neke oblikovanosti, narušava neki sklad i djeluje kao strano tijelo u njemu.

Antagonizam (grč.) borba jednog protiv drugog, suprotnost, sukob, otpor, protivištvo, sukob, otpor, protivništvo. Antagonizam opstoji i javlja se i u prirodi, i u društvu i povijesti, a onda i u svakom pojedincu. Svaka djelatna negacija opstojećeg proizilazi iz svojevrsnoga antagonizma između onoga što jest i onoga što još nije, a ima da bude, iz dviju suprotnih sila, tendencija, htijenja, usmjerenja itd., što je sredstvo i poliga razvitka, procesa, kretanja uopće (borba klasa, novog i starog itd.).

Anticipacija: (lat. anticipare = naprijed uzeti) iskonska pomisao, prihvaćanje nekogda suda unaprijed kao da je istinit, s tim da će se njegova istinitost kasnije dokazati. Kao razlog se uzima ili psihološka ili logička zakonitost. Taj pojam nalazimo već kod stoika i epikurejaca u smislu uršenih ideja.

Antika: (lat. antiquus = star, prijašnji, negdašnji) u širem značenju obuhvaća kulturu svih starih naroda. Stoga u povijesti možemo govoriti o antici Egipćana, Perzijanaca, Indijaca i sl. Uže značenje (u evropskom okviru) odnosi se na grčko – rimski svijet i njihovo stvaralaštvo. Pojam antika obuhvaća umjetnost, književnost, filozofiju, arhitekturu pa i državni i kulturnopovijesni razvoj, ukratko . svu duhovnu i materijalnu kulturu. Grčko – rimka antika sadrži djela (klasiku) koja imaju trajnu vrijednost za ljudski život. Antička kulturna prošlost živi u različitim oblicima i dostignućima suvremenog ljudskog djelovanja. Antika kao općekulturno ostvarenje bila je glavno oruđe renesanse u borbi protiv srednjovjekovne dogmatike i tadašnjeg teologiziranog života.

Antilogičan: logičkome suprotan, nelogičan. Taj pojam nalazimo u životnim nazorima prema kojima se svijet ne može mišljenje, dakle logičkim putem, do kraja spoznati, jer mu je onsova nelogična.

Antinomija: (grč. anti = protiv i nomos = zakon, pravilo) protuvzakonitost ili stavka sa samim sobom tako da se jedan te isti stavak ili zakon može opravdano tumačiti u dva protivurječna značenja.

Antinomizam: odbijanje svakog zakona i zakonitosti iz etičkih, religioznih ili drugih pobuda. U teološkom smislu poricanje obaveznosti starozavjetnoga Zakona za kršćane i isticanje opreke između Zakona Starog zavjeta i novozavjetne milosti evanđelja, kako su to zastupali gnostičar Marcion, a u vrijeme reformacije vođa antinomista Ivan Agricola.

Antipatija: čuvstvo odbojnosti, usmjereno redovito prema drugim osobama. U običnoj upotrebi antipatija označuje čuvstvo odbojnosti većeg intenziteta nego što je normalno.

Antitetičan: (grč. antitheitkos) suprotan, protivan, koji je dan u suprotnostima.

Antitetika: (grč. antithesis = suprotstavljanje) metodski postupak koji se zasniva na suprotstavljanju pojmova, a prema shvaćanju da suprotnosti čine imanentni sadržaj svakog procesa.

Antiteza: (grč. antithesis = suprotstavljanje) suprotno tvrđenje, suprotnost između dva pojma ili dva stava, suportnost dviju tendencija. Antiteza može biti kontrarna i kontradiktorna. Svaka strana suprotnosti može se shvatiti kao antiteza drugoj; u određenom procesu antiteza je uvijek ona suprotna tendencija koja negira postojeće stanje stvari, tezu.

Antropologija: (grč. anthropos = čovjek i logos = nauka). Suvremena filozofska antropologija koja izlaže osebujnu bit ljudskog bića u kozmosu ima svoje izvore i preteče u mnogim posebnim empirijskim disciplinama, koje su taj problem osvjetljavale sa svojih paprcijalnih aspekata. Filozofska antropologija ima svoje korijene u razvoju cjelokupne filozofske misli od antike naovamo, jer je čovjek bio svagda filozofski problem. Suvremena filozofska antropologija u složenoj strukturi ljudskog bića, koja je prožeta zakonitošću materijalnog, psihičkog i duhovnog sloja u doživljaju samosvijesti i mogućnosti slobodnog odabiranja svoga životnog poziva, otkriva ljudsku bit.

Antropopatizam: (grč. anthropopatheia = ljudski osjećaj) shvaćanje u mnogim religijama da su bogovi bića podvrgnuta istim afektivnim stanjima kao i čovjek, pa su njihova djelovanja posljedice srdžbe, ljubavi, zavisti, straha i sl.

Antropizam: (grč. anthropos = čovjek) nauka koja vidi cilj i svrhu svjetskog zbivanja u čovjeku i njegovu djelovanju.

Antropocentrizam: (grč. anthropos = čovjek i kentron = središte) shvaćanje po kome je čovjek i njegov život središte zbivanja i sve se u tom zbivanju odnosi samo na čovjeka. Čovjek je mjerilo svih stvari, smisao svega zbivanja i postoji samo radi sebe samoga.

Antropoid: (grč. anthropos = čovjek i eidos = lik) čovjekolik, čovjeku sličan. Pojmom antropoid označuje se danas čovjekoliki majmun.

Antropomorfan: čovjekolik, očovječen, a to će reći analogno prema čovjekovom načinu shvaćen i protumačen.

Apagoge: (grč. apagoge = odvođenje, lat. abductio) u Aristotelovoj logici silogizam u kojem je viša premisa izvjesna, a niža premisa samo vjerojatna, ali ipak vjerodostojnija, ili bar jednako vjerodostojna kao konkluzija. Apagoge pripada među retoričke zaključke; on ne dokazuje, ali pobuđuje vjerovanje.

Apatija: (grč. apatheia) neosjetljivost, bez strasti i afekata, filozofski mir. Kod kinika je apatija značila duševni mir. Za stoike ona je oslobođenje od afekata i ravnodušnost prema ugodi i neugodi. Na tom stupnju mudrac ništa ne treba, jer je umom nadvladao sve požude koje bi ga mogle odvesti u stanje osjetljivosti, afelata (pathos). Apatija je, prema mišljenju stoika i kinika, cilj vlastitog uzdizanja i samoodgoja da čovjek postanje ravnodušan prema vanjskom događanju kao i prema ugodnom i neugodnom doživljaju u svakodnevnim susretima s ljudima. Posljedica toga je sretan i blažen život.

Apeiron: (grč. apeiron) neograničeno, beskonačno. Miletski je filozof Anaksimandar (6. st. pr. n. e.) naučavao da je sve nastalao iz iskustveno neodredljivog prapočela (apeiron), i u nj se vraća. Sve postojeće nastaje neprestanim izdvanjanjem suportnosti, npr. toplog i hladnog, suhog i vlažnog, krutog i plinovitga. U apeironu nisu sadržane gotove stvari, nego se sve događa procesom i kretanjem. Apeiron je vječn da ne bi prestalo postajanje, zatim apeiron je bez starosti i ne propada. Učenjem o suprotnostima Anaksimandar je postao preteča dijalektičara Heraklita.

Apercepcija: stariji psihološki i spoznajnoteorijski termin: općenito označuje proces kojim neka već postojeća psihička struktura ili spoznajna podloga usvaja i osvještava psihičke odnosno svjesne sadržaje.

Apodiktičan: (grč. apodeiknio = dokazujem) ili nuždan naziva se u logici sud u kome se s potpunom sigurnošću izražava neka veza pojmova, jer je smatramo neotklonivom, bezuvjetnom odnosno nužnom. Oblik apodiktičkog suda jest : S mora biti P ili S ne može biti P.

Apofantički: (grč. apofanio = izričem) naziv za rečenicu koja nešto izriče, nešto tvrdi, a razlikuje se od rečenice kojom se izriče pitanje, želja ili zapovijed.

Apologija: (grč. odbrana) odbrambeni govor na sudu. Poznata je najstarija i uzorna apologija Sokratova, koju su na različite načine preradili Platon i Ksenofon.

Aporija: (grč. aporia) bespuće, nedoumica, nemogućnost ikakva rješenja nekoga problema, oklijevanje između dva suprotna jednako čvrsta razloga.

Apstinencija: (lat. apstinentia) suzdržavanje od tjelesnih užitaka: jela pića, seksualnih odnosa i sl. potaknuto religioznim ili etičkim motivima.

Apstrahirati: (lat. apstrehere = odvući) najopćenitije: odvojiti nešto od nečega, ostaviti nešto po strani, ne obratiti pažnju na nešto; nešto uže; ostaviti po strani ono nebitno, sporedno, slučajno, zadržavajući ono bitno, važno, nužno.

Apstrakcija: radnja ili djelatnost kojom se apstrahira nešto od nečega drugoga. Drugim riječima: radnja kojom izostavljamo pojedinačno, nebitno, slučajno sporedno, a zadržavamo opće, bitno, nužno, važno.

Apstrakcionizam: termin bez čvrstog značenja; ranije se najčešće upotrebljavao za kritičko karakteriziranje pretjerane upotrebe apstrakcije u nauci ili filozofiji. Danas se najčešće upotrebljava u umjetničkoj kritici i estetici kao sinonim za apstraktnu umjetnost.

Apstraktan: onaj koji nije konkretan, koji je nastao apstrahiranjem. Također onaj koji se služi apstrakcijama, koji se sastoji u ipotrebi apstrakcija, npr. apstraktno umovanje ili apstraktna diskusija.

Apsurd: (lat. absurdus = besmislen) općenito: besmisao, ono što se suprotstavlja razboritom mišljenju. U logici su apsurdni sudovi ili pojmovi oni koji stoje u nesuvislim, protuslovinm sklopovima, protivnim elementarnim logičkim principima. Reductio ad absurdum: indirektni dokazni postupak kojim utvrđujemo nevaljanost određenog suda na taj način što u njemu logičkim izvođenjem ukazujemo na nesmisao. U Alberta Camusa apsurd je centralna kategorija čitave filozofije. U svijetu apsurda ljudske egzistencije čovjek je stranac koji ni sam sebe ne prepoznaje.

Apsurdan: (lat. apsurdus = zlozvučan) neskladan, besmislen, protivsmislen, protivrječan, što se protivi načelima logičkoga mišljenja.

Arbitrium liberum: (lat.) slobodna volja, slobodna odluka, sloboda izbora između dvije ili više mogućnosti, koje su takve da se svaka od njih načelno može htjeti.

Arete: (grč. arete, lat. virtus) vrsnoća, krepost ili vrlina, čestitost, dobrota, priklanost. To je etičko pojam koji označuje ispunjavanje svrhe. Npr. arete konja jeste da bude brz, a čovjeka da djeluje umno i pravedno.

Aretologija: (grč. arete) grčko učenje o kreposti ili vrlini. Sokrat je istraživanjem pojmova u etici dokazivao da ničega nema bez znanja. Da bi čovjek bio pravedan, on mora najprije znati šta je pravednost. Isto tako ne može biti hrabar ako ne zna šta je hrabrost. Ukratko – bez znanja nema etike. Sokratov etički intelektualizam zasnovan je na uvjerenju da teorija ima apsolutnu moć.

Argument: (lat. argumentum) dokazni razlog, ono na čemu počiva sigurnost dokaza, na šta se oslanja sigurnost dokaznog postupka.

Argumentacija: (lat. argumentatio) izvođenje dokaznog postupka, opravdanje, obrazloženje, dokazivanje. Argumentirati znači dokazivati, tj. navoditi nešto kao razlog za određenu tvrdnju.

Argumentum ad hominem: (lat. dokaz prema čovjeku) dokazni postupak kojim se nešto dokazuje na način razumljiv za onoga kome se nešto dokazuje, odnosno na način razumljiv za sve ljude.

Arhetip: (grč. arhaios = star i typos = oblik) praslika, praoblik, prauzor.

Arheus: (lat. od grč. arhaios = začetnik) termin koji su uveli alhemisti, a označuje pokretni djelotvorni životni princpi organizma. Naročito je taj pojam razrađen u Paracelzusovoj filozofiji.

Asertoran: (lat. aserto = tvrdim) naziva se u logici sud u kome se nešto – prihvaćajući ili negirajući – jednostavno izriče.

Asimiliacija: (lat. assimilare = učiniti sličnim) akt ili proces da se nešto učini sličnim ili dovede u sklad s nekim drugim pojavama.

Askeza: (grč. askesis) vježba, najprije tjelesna, npr. život atleta, a zatim način življenja filozofa u potpunoj umjerenosti u skladu s prirodom. Načelo takvog shvaćanja iztaženo je u zahtjevu da čovjek ima što maje potreba (kinici, stoici). U kršćanskoj religiji askeza je smatrana za vrlinu koju postižu najodaniji vjernici, u svojoj osamljenosti odričući se svih, pogotovo tjelesnih, užitaka.

Asocijacija: (lat. assotitatio = spajanje, pridruživanje) u sociologiji pridruživanje u neku zajednicu, združivanje, socijaliziranje.

Asomatičan: (grč. a = ne i soma = tijelo) netjelesno biće. Asomatična je duša ili duh. Prema stoicima asomatični su samo praznina, vrijeme i misao.

Ataraksija: (grč. ataraksia) stanje bez strasti, duševni mir. U filozofiji poslije Aristotela ataraksija je ideal mudrih ljudi. Prema stoicima postiže se samo onda kad se čovjek uzdržava od izricanja bilo kojeg suda.

Atavizam: (lat. atavus = predak) pojava kod organizama, nekih karakteristika koje su imali daleki preci, a kojih nemaju neposredni preci tih organizama (npr. kod čovjeka pojava repa). Primitivni oblici ponašanja kod nekih viših organizama za koje je karakteristično složenije ponašanje.

Ateizam: (novolat. od grč. atheos = bez boga) poricanje opstojanja boga ili bogova, bezbožnost, bezboštvo.

Atman: (sans.) nominativ zamjenice sebe – samosvojstvo. Prevodi se kao svijest, duh ili duša, transcedentalni subjekt, prema evropskim analogijama u različitim sistemima.

Atom: (grč. atomon = nedjeljivo) pojam koji su u filozofiju uveli već grčki filozofi Leukip i Demokrit, označavajući njime najsitnije sastavne dijelove (koji se dalje ne daju dijeliti) svega postojećeg, pa čak i duše.

Atomizam ili atomistika: učenje koje tvrdi da se materija sastoji iz najmanjih čestica (atoma). To je osnov učenja antičkog atomizma (Leukip, Demokrit, Epikur, Lukrecije) Leukip i Demokrit samtrali su da atomi djeluju na onsovi nužnih prirodnih zakona, te su tvrdili da vlada apsolutni determinizam.

Atrakcija: (lat. atrahere = privlačiti) privlačnost, u kolokvijalnom govoru pojam kojim se označava nešto što naročito privlači zanimanje, pažnju, što je neočekivano, posebno interesantno, spektakularno za široki krug ljudi.

Atribut: (lat. attributum = pridodijeljen, dodijeljen) kao filozofski pojam već od Aristotela, za razliku od slučajnih svojstava, označava bitno, nužno svojstvo neke stvari, koje se može pomišljati i neovisno od stvari same. Kod Descartesa i Spinoze označava bitno, nepromjenljivo, osnovno svojstvo supstancije, za razliku od moda kao promjenljivih načina pojavnosti atributa.

Autarkija: (grč.) samodovoljnost, samodostatnost, lišenost potreba, neovisnost o svakom užitku i vanjskim stvarima uopće; kod kinika i stoika (u produžetku na Sokratovu nauku, a u suprotnosti spram hedonizma) osnovna krepost ili vrlina primjerena idealu pravog mudraca koji (treba da) živi u smislu posvemašnjeg samosavladavanja i samodostatnosti.

Autentičan: pravi, izvoran, istinski, nepatvoren; koji zaista jest onaj i onakav kakvim se smatra ili potječe od onoga kome se pripisuje.

Autizam: (grč. autos = sam) jedna vrsta duševnog oboljenja koje se očituje u odvraćanju od izvanjskoga svijeta zatvaranjem u sebe samoga.

Autodeterminizam: naučavanje da se ljudsko djelovanje upravlja motivima koji proizilaze iz strukture same ličnosti i njene vrijednosne svijesti, a ne iz vanjskih pobuda.

Autodidakt: (grč. autos = sam i didasko = učim) samouk, čovjek koji je bilo čitavo svoje obrazovanje, bilo stanovitu stručnu izobrazbu stekao uglavnom samoobrazovanjem bez odgovarajuće uobičajene sistematske nastave.

Autokratija: (od grč. autos = sam i krateo = vladam) samovladanje, bezgranična vlast. Taj se pojam uzima u političkom i etičkom smislu. Samosvladavanje u etičkom smislu predstavlja ljudsku vrlinu. Autokratija u političkom smislu označava apsolutizam. Autokrat = samovladar.

Automatizam: (grč.) nehotimično odvijanje određenih psihičkih procesa, polusvjesno ili podsvjesno, a ipak svrhovito djelovanje. U tehnici djelovanje bez neposrednog ljudskog upravljanja.

Automatski: (grč.) što se događa, zbiva ili kreće samo od sebe, pomoći svojih vlastiti unutrašnjih snaga (stroj). Po Descartesu i Spinozi životinje su neduševni automati, a po Leibnizu je duša jedan duhovni automat (monada) koji sva svoja stanja i moći razvija iz sebe.

Autonoman: samozakonodavan, samoupravan, u etičkom smislu onaj koji sam sebi nalazi norme, principe svoga djelovanja. Suprotno: heteronoman.

Autonomija: (grč.) zamozakonodavstvo, proistjecanje iz vlastitih zakona. Politički znači samostalnost ili nezavisnot jedne zemlje, društvene zajednice, naroda ili države u donošenju svojih odluka i zakona te djelovanju po njima u društvenom, ekonomskom i političkom životu.

Autoritativan: koji se nameće snagom autoriteta; kojemu se drugi pokoravaju, koji traži pokoravanje ili povođenje (često bez priziva, bez pitanja).

Autoritet: (lat. auctoritas) ugled, uzor, vjerodostojnost, jamstvo; utjecaj što netko ima ili vrši na drigoga na osnovu poštovanja, osvjedočenja, uvjerljivosti, duhovne snage. Autoritet se ne stječe silom, nasiljem i prijetnjom, nego proistječe samo iz snage uvjerenja, umnog uviđanja, razložitog argumenta, neposrednog potvrđivanja na djelu, jer on nije nikad sam sebi svrha, niti je usmjeren na to da drugoga učini o sebi ovisnim, nego naprotiv da od svakog pojedinca (individuuma) učini samostalnu, originalnu i samosvjesnu ličnost, a od društva zajednicu takvih ličnosti.

Autosugestija: (grč. autos = sam, što pripada samom subjektu i suggaerere = podrediti, izvršiti) pojava samouvjeravanja. Razlikuje se od sugestije, koja dolazi od nekog drugog. Autosugestija da bolujemo od neke bolesti može prouzrokovati funkcionalne smetnje, a autosugestija ozdravljenja može olakšati liječenje. Ukratko, ona može biti i korisna i štetna.

Averzija: (lat. ab = od i vertere = okrenuti) neugodno čuvstvo ili odbojni stav prema određenim sadržajima (osobama, predmetima, činima, situacijama) uz izrazitu težnju da se takvi sadržaji izbjegavaju.