Filozofski rječnik: Ć


Ćitta: (sansk. i pali) najširi pojam svijesti; riječ izvedena iz korijena ćit = shvatati, skrenuti pažnju na…, opažati. Usredotečenost duha u jednoj tački, središnji je element meditacije (gjhana) i sinonim za koncentraciju duha (samadhi).

Ćućenje: danas već prilično zastario izraz kojim se često prevodio njemački termin Gemuth. Znači duševno stanje u kojem su različiti, nedovoljno diferencirani, osjetni, predodžbeni, čuvstveni i voljno – aktivni elementi psihičkog života sliveni u jedinstveno nastrojenje, raspoloženje, stvarajući određenu psihičku atmosferu.

Ćud: narodni naziv za opšti pojedicnu svojstven način ponašanja, posebno emocionalno – aktivnog reagovanja. Atributi, kojima se ćud precizira, obično ističu neki afekt ili opću dinamičku reakciju (vesela, mrka, plašljiva, srdita, blaga, mirna, nagla, prijeka, žestoka, divlja). Ćud se smatra prirođenom i postojnom (Vuk dlaku mijenja, ali ćudi nikada). Ponekad joj se pridaju i etičke karakteristike (dobra, plemenita, blažena, zla, opaka, prokleta). Po značenju je riječ ćud uglavnom sinonim temperamenta, a donekle i karaktera.

Ćudoredan: (njem. sittlich) što se odnosi na ćudorednost, što jest po ćudorednosti, a u širem smislu znači i moralan.

Ćudorednost: (njem. Sittlichkeit, od Sitte = običaj, narav, ćud; od grč. ethos) običajnost, obitavnost, etičnost, često i moralnost; što se odnosi na djelovanja i radnje koja se smatraju dobrim. Ćudoredni je osjećaj po Kantu osjećanje ovisnosti lične volje o opštoj volji. U Hegela je ćudorednost objektivno – povijesno razrješenje, ukidanje i prevladavanje apstraktnog prava i subjektivne moralnosti na najvišem stupnju objektivnog duha, tj. u obitelji, građanskom društvu i državi. Država je realizacija ćudoredne ideje.

Ćutilnost: 1. zajednički naziv za sve osjetilna (ćutilima) posredovane doživljaje; 2. prevladavanje osjetnih motiva nad racionalnim u duševnom životu, sklonost tjelesnim užicima, senzualnost

Ćutilo: pogledajte osjetilo.