Filozofski rječnik: D


Dahriya (islam): eternalistički nauk u islamskoj filozofiji prema kojem proces svjetskog zbivanja nema početka ni kraja u vremenu. Zbog suprotnosti s biblijskim naukom o stvaranju svijeta i njegovoj propasti, otrodoksna škola napada nauk dahriya kao atomistički materijalizam i naturalizam grčkog porijekla. Korijen dahr označava trajnost za razliku od prolaznosti vremena (zaman). U tom se smislu u platonističkoj filozofiji ova dva termina razrađuju kao dijalektička suprotnost.

Daimonion: (grč.) glas božanstva. Kao problem daimonion nalazimo kod Sokrata kao naziv za unutrašnji glas koji se javlja u čovjeku (savjest). Soktat je tvrdio da ga pri svakom postupku daimonion opominje da li da nešto učini ili ne. Daimonion kao iracionalni moment protivrječi dosljednom racionalizmu.

Daltonizam: (po J. Daltonu, 1766. – 1844.) najčešći oblik djelomične sljepoće za boje (crvenu i zelenu); javlja se kod oko 5 % muškaraca i 0,5 % žena.

Darvinizam: prirodoznanstvena teorija o porijeklu i razvoju životinjskih vrsta uključujući i čovjeka. Naziva se tako po svom začetniku  Darwinu. Radeći na empirijskom materijalu Darwin je postavio ove osnovne teze svoje teorije: 1) varijabilitet, a to će reći slučajnu promjenljivost u razvoju živih bića; b) hereditet, tj. nasljeđivanje izvjesnih stečenih oznaka i c ) selekciju boljih, a to će reći jačih, koja je posljedica borbe za održavanje vrste.

Debil: osoba koja je u manjoj mjeri intelektualno defekta.

Deduction ad absurdum: (lat) dovođenje do besmisla. Vrsta dokaznog postupka po kome se u nekom sudu otkriva sakriveni besmisao ili nezapažena protivrječnost tako da se pokaže neodrživost u sudu sadržane teze.

Dedukcija: (lat. deducere – odvoditi, izvoditi) izvođenje. Prema tradicionalnom logičkom shvatanju: izvođenje posebnog (odnosno manje općenitog) suda iz općeg (odnosno općenitijeg).

Deduktivan: koji pripada dedukciji ili ima oblik dedukcije; pri čemu se upotrebljava dedukcija. Deduktivan zaključak: prema tradicionalnom shvatanju – zaključak u kojem su premise općenitije od zaglavka; u savremenom shvatanju – zaključak u kojem zaglavak nužno slijedi iz premisa.

Definicija: (lat. definitio = određenje). Logički postupak kojim se određuje odnosno utvrđuje sadržaj nekog pojma. Pojam čiji se sadržaj definicijom određuje nazivamo definiendum, a pojmove pomoću kojih se određuje definiens.

Degeneracija: (lat. genus = vrsta, rod) 1) proces ili stanje opadanja, zaostajanja ili degradacije; 2) (biol.) pojava progresivnog zaostajanja, vraćanja na jednostavnije i niže oblike evolucije kod organizama ili pojedinih organa (tzv. regresivna evolucija): 3) (med.) promjene u tkivima ili organima, koje se očituju u pogoršanju njihove funkcije i u smanjenoj vitalnosti organizma.

Dehumanizacija: (od lat. humanus = čovječiji, čovječan, ljudski, čovječanski) onečovječenje, gubljenje ljudskosti, iščezavanje bitnih čovjekovih svojstava i kvaliteta koje ga čine čovjekom.

Deizam: (lat. deus = bog) učenje da je bog svijet sam stvorio, ali u daljnjem postojanju i djelovanju nema sa svijetom nikakve veze, jer se sve događa po zakonima prirode.

Dekadencija: (franc. decadence = opadanje) općenito – izrođavanje, postepeno opadanje energije, stvaralačke moći, simptom propadanja, iscrpljenja ili rasula, nazadak. Ch. Montesquieu smatra da su bitni uzroci dekadencije defektne političke institucije koje dovode do propasti postojećih dobrih običaja i vrlina. Rousseau je interpretira kao popratnu pojavu civilizacije koja je prirodnog čovjeka lišila njegove izvorne dobrote.

Deliberacija: (lat. deliberatio = razmišljanje, vijećanje) opčenito – rasuđivanje, dogovaranje, smisleno i vrijednosno uspjereno ispitivanje motiva, voljnih postupaka, pojava, itd.

Delirij: (lat. delirare = ludovati) privremeno stanje jačeg zamračenja svijesti, koje je praćeno halucinacijama, iluzijama, psihomotornom konfuzijom, i sl.

Demencija: (lat. dementia = neumnost, ludost) bolesno duševno stanje koje se očituje u trajnom pogoršanju pamćenja i rasuđivanja. Uzroci su demencije organske atrofije ili oštećenja moždane kore ili mozga uopšte (zbog starosti, luesa, itd.), odnosno različita funkcionalna poremećenja.

Demijurg: (grč. demiurgos) stvoritelj, graditelj svijeta. Kod Platona: božanstvo koje stvara svijet pomoću ideja i materije. Stoga je demijurg za Platona otac svih stvari. U Plotinovoj filozofiji: isto što i svjetski duh (nus). Kod gnostika je demijurg podređen višem božanstvu. Uvijek je u vezi s uvjerenjem da svijet mora imati svog stvoritelja.

Demografija: (grč. demos = puk i graeo = pišem) sociologijski metodološki pojam kojim se proučava brojčano, statističko kretanje nastajanja i nestajanja različitih oblika društvenih veza i promjena.

Demokracija: (grč. demos = narod i krateo = vladam) vladavina naroda. Demokracija je u različitim periodima povijesti i različito shvaćena. Grčka demokracija bila je vladavina naroda, iz koje su međutim bili isključeni svi robovi. Buržoaska demokracija je vlast naroda samo prividno, tj. tako što se u parlamentarnom sistemu narod može izjasniti za pojedine stranke.

Demon: (grč.daimon) podređeno božanstvo, zao duh i zla kob. Kod Heraklita: ljudski udev ovisi o samom čovjeku (fr. 119). Time demon prestaje nadljuski djelovati. Rani kršćanski pisci (npr. Augustin) smatrali su bogove antičkih religija za demone, tj. zle duhove.

Denominacija: (lat. denominatio = nazivanje) nadijevanje imena nečemu, nazvati što po čemu, davanje imena čemu.

Deontologija: (grč. deon = što treba da bude i logos = nauka) dio etike, nauka o dužnostima, o onome što treba činiti, ali ne u kantovskom smislu o dužnosti uopće, nego više empirijsko istraživanje o različitim posebnim dužnostima koje odgovaraju raznovrsnim prilikama u životu.

Depedencija: (lat. dependere = ovisiti o) ovisnost neke osobe, događaja ili stvari o nekoj drugoj osobi, događaju ili stvari.

Depersonalizacija: (od lat. persona = osoba, lice, ličnost) gubitak osobnosti, psihičko stanje u kojem se vlastito ja i vanjski svijet pojavljuju kao tuđi, strani, nezbiljski; iščezavanje jedinstva ličnosti(ili njeno oduzimanje drugom brutalnošću, nasiljem, bespravljem) i njeno podvajanje; opažanje vlastitih riječi i čina kao tuđih i čudnovatih; etička i pravna (ljudska i društvena) neuračunljivost i neodgovornost.

Depresija: neugodno čuvstveno stanje ili raspoloženje u kojem prevladava smanjena psihofiziološka aktivnost. U lakim i normalnim oblicima depresiju karakteriziraju obeshrabrenje i bezvoljnost, ali se u težim oblicima inhibicija psihofiziološke aktivnosti produbljuje tako da može doći do potpune utučenosti. U patološkim oblicima depredije javljaju se čuvstva krivnje, samooptuživanje i lične nedostojnosti bez opravdavdanih objektivnih razloga. Suprotno je stanje manija (u rječniku pogledajte Manija).

Descendencija: (lat. descendere = silaziti, potjecati) odnosno teorija descendencije jest biološka znanost o postanku živih vrsta. Sva živa bića, uključujući i čovjeka, razvila su se tisućljećima postepenim mijenjanjem iz jednog (monofiletski) ili nekoliko (polifiletski) nižih živih oblika – uče Lamarck, Darwin, Haeckel, i dr. koji su osnovali i razradili teoriju descendencije nasuprot prevladanoj teoriji o stvaranju i konstantnosti rodova i vrsta živih bića.

Determinizam: (lat. determinatus = određen, ograničen) općenito: shvaćanje o posvemašnjoj određenosti svih pojava, svega događanja. U prirodnim znanostima: pretpostavka opće kauzalne (uzročne) veze svega zbivanja u svijetu. U etici: pravac koji zastupa apsolutno određenje volje i djelovanja vanjskim i unutrašnjim uzrocima ili motivima, koji isključuju mogućnost slobodne volje.

Dezagregacija: u psihologiji je to poremećenje u psihičkoj strukturi. Očituje se u automatizmu mišljenja i u nepovezanom slijedu predodžbi i asocijacija, slično doživljajima za sanjanja. Psihična dezagregacija karakteristična je za način doživljavanja shizofreničara.

Dezintegracija: (lat. desintegratio = raspadanje), rastavljanje, rastvaranje, razgrađivanje neke cjeline. U psihologiji: povremeno ili trajno nestajanje jedinstva ličnosti kod koje se pojedini duševni doživljaji javljaju potpuno odijeljeno od drugih (dezintegrirani tip). Suprotno: integracija.

Dharma: (sansk.) i dhamma (pali). Terminvkompleksnog značenja u indijskojv filozofiji uopće, a osobito u budizmu, gdje postaje središnji pojam i naziv za Buddhino učenje u cjelini. Riječ izvedena iz korijena dhr znači držati, a u prvobitnom smislu obilježava sve što je podrška ili podloga materijalnog ili moralnog opstanka. U tom smislu označava kozmičku zakonitost u kojoj je, prema nauci o karmanu (pogledajte), moralni osnov iskonski ji od materijalnog. Odatle su lako shvatljiva značenja: vrlina, ispravnost, istinitost.

Didaktika: (grč. didaktike tehne = vještina poučavanja) javlja se u latinskom obliku ’didactica’ kao pedagogijski termin u općenitom značenju vještine naučiti svakoga sve (Comenius). Kasnije se postupno razvijala u zasebnu pedagogijsku disciplinu u današnjem smislu, tj. kao znanost o nastavi koja oslanjajući se na rezultate logike,psihologije i teorije spoznaje istražuje opće principe nastave kao i nastave pojedinih predmeta (metodika).

Diferencija (lat. differentia = razlika), neslaganje, različitost između dvije inače identične stvari. U matematici: ona veličina koja se dobiva odbijanjem manje veličine od veće.

Diferencijacija: (lat. differentia = razlika, različnost), misaoni postupak kojim se utvrđuju istančane razlike odnosno specifične oznake u nekom istovrsnom razvojnom procesu.

Dignitet: (lat. dignitas = dostojanstvo, vrijednost, važenje, ugled)u suvremenim dehumaniziranim, tehnificiranim, etatiziranim i postvarenim uvjetima socijalnoga života u kojima je čovjek-radnik pretvoren u privjesak stroja, u robu, u stvar, u sredstvo izrabljivanja i potčinjavanja drugom čovjeku i vlastitom, od njega otuđenom, društveno-ekonomskom i političkom mehanizmu, koji je posve izmaknuo iz njegovih ruku: borba za dostojanstvo čovjeka, njegove ličnosti i individualnosti jedan je od osnovnih principa i zadataka realnog humanizma.

Dijakronija: lingvistički termin uveden od strane Saussurea. Označava opis nekog lingvističkog sustava kad ga se promatra s razvojno-historijskog stajališta odnosno u vremenskoj dimenziji.

Dijalektičan: koji se odvija po dijalektičkim zakonima. Što nije statično, nego u kretanju. Svako je postojanje u biti dijalektičko, tj. u kretanju, procesu. Statičnost je samo moment kretanja, dakle i moment koji dijalektički proces u sebi sadrži, iako se kao pojam suprotstavlja pojmu dijalektičnog.

Dijalektičar: prvobitno naziv za pristalice Euklida iz Megare, Sokratova učenika, koje su zvali i erističarima. Tim su imenom nazivali i skolastike. U modernom značenju: svaki koji u svom mišljenju i istraživanju postupa po principima dijalektičke metode,bilo na idealistički Hegelov način,bilo na materijalitički Marxov i Engelsov.

Dijalektička metoda: određeni način istraživanja i objašnjenja pojava, koji se zasniva na spoznaji dijalektike stvarnosti uopće.

Dijalektika: (grč. dialektike tehne = vještina dijaloga i diskusije) kod Platona dijalektika označava umjetnost diskutiranja na temelju pitanja i odgovora; vještinu podjele stvari na vrste i rodove da bi se o njima moglo raspravljati i diskutirati, da bi se od nižih pojmova strogim logičkim postupkom, definicijom, analizom i sintezom došlo do spoznaje najviših pojmova.

Dijalog: (grč. dialogos = razgovor) znači u filozofiji od Sokrata i Platona razvijanje filozofijskih misli u govoru i protugovoru, i time je nastala odgovarajuća umjetnička forma koja se održala sve do G. Bruna, Schellinga i Solgera. Dijalog znači u Platonovom mišljenju govor duše sa samom sobom i iz toga se razvija njegova koncepcija dijalektike. Za nastajanje moderne takozva-ne dijaloške filozofije nije bilo primarno značajno grčko-rimskokozmocentrično mišljenje već židovsko-kršćanski personalizam s jedne strane i metodologijsko i egzistencijalno problematiziranje onog drugog kao posljedica kartezijanskog ego cogito.

Dijetetika: (grč. diaitetike tehne) od Hipokrata: učenje o potrebi svrhovitog primjenjivanja sredstava za održavanje vlastitog bića, i u tjelesnom i u duševnom pogledu, discipliniranje tijela i duše pomoću duha i viših čuvstava. Kod Kanta je predmet dijetetike moć volje nad nezdravim osjećajima.

Dilema: (grč.), dvočlana pretpostavka. Općenito uzevši situacija »u škripcu«, u kojoj se nameće izbor (alternativa) jedne od dviju (ponajviše neugodnih) mogućnosti izraženih riječima ili — ili.

Dinamičan: snagom prožet; koji nastaje djelovanjem sila; pokretljiv; u kretanju. Moguće opreke: statičan, mehanički.

Dinamis: (grč.; lat. potentia), moć, snaga; po Aristotelu: puka mogućnost za razliku od samog čina i ostvarenja. Tako npr. mramorni stup sadrži u sebi moć (mogućnost) da postane kip (v. energia, entelehija).

Dionizijski: prema imenu grčkog boga Dionizija, izraz koji su upotrijebili Schelling, Nietzsche, Wagner i dr. za jedan od dvaju osnovnih nagona (apolinski — dionizijski), iz kojih izvire ljudsko stvaralaštvo, a napose kultura. Za razliku od apolinskog nagona, dionizijski nagon je neobuzdan, strastven i herojski zanesen u razbijanju ukrućenih formi i u stvaralačkoj aktivnosti koja rađa nov, još nesređen i neoblikovan život.

Disciplina: (lat. disciplina = zapt, nauka), po- jedina znanost ili samo jedna grana neke znanosti ili vještine koja se može naučiti. — U pedagogiji: stega kojom se odgajanik navikava na marljivost, urednost, ozbiljno učenje i ćudorednost. Prema Herbartu ste- ga je prvo odgojno sredstvo.

Disimilacija: (lat. dissimilatio), raspadanje, razlučivanje. U biologiji: životni proces razgrađivanja žive supstancije, protoplazme. Prema Verwomu to je cjelokupnost svih onih pretvorbi od raspadanja biogenskih  molekula sve do stvaranja produkata izmjene tvari. Riječ se međutim upotrebljava ne samo u biološkom, nego i u širem značenju (napose psihološkom i epistemološkom). Suprotno: asimilacija.

Diskrepancija: (lat.), međusobna neusklađenost, nepodudaranje, nepodnošljivost, nespojivost, odvojenost, naročito kad je riječ o odnosima stanovitih dvaju pojmova.

Diskriminacija: (lat.), ukidanje ili ograničavanje prava u društvenim, međunarodnim i  međuljudskim odnosima (s obzirom na boju kože rasna diskriminacija , na vjeroispovijest vjerska diskriminacija, na nacionalnost ili nacionalne manjine nacionalna diskriminacija itd. — kolonijalizam, imperijalizam, rasizam, fašizam, genocid itd.).

Diskurzivan: (lat.) zasnovan na razmišljanju i zaključivanju, protkan i proviđen logičkim operacijama, misaon, poj mo van, racionalan. Diskurzivno mišljenje ne polučuje simultan, neposredan uvid u predmetnu cjelinu, već predstavlja sukcesivni logički proces od jednog logičkog elementa k drugom izgrađujući tako u postupnosti cjelinu iz dijelova.

Disparatan: (lat.), nejednak, nespojiv, odvojen, različan. Disparatni osjeti pripadaju različnim osjetnim područjima (npr. crveno i kiselo). Disparatni pojmovi su ne samo raznovrsni već i raznorodni (heterogeni), iako se pri tom ne radi o direktnom negiranju pojma (npr. stolac — romantizam).

Dispozicija: (lat. disponere = rasporediti); 1) potencijalni, naslijeđeni uvjet za neku aktivnost. Dispozicija ima svoju realnu osnovu u naslijeđenoj strukturi organizma, osobito u strukturi živčanog sustava. Dispozicije dolaze do izražaja u sposobnostima koje su rezultat i samoaktivnosti individuuma, različitih okolnih utjecaja, odgoja i vježbe; 2) svaki čuvstveni ili mentalni stav koji u nekoj mjeri određuje kakva će u određenoj situaciji biti doživljajna reakcija; 3) sklonost ili tendencija prema određenoj vrsti aktivnosti; 4) sistematski raspored nekog materijala, npr. dispozicija nekog sastavka ili predavanja.

Distinkcija:(lat.), razlikovanje. Jedna od osnovnih značajki spoznajne svijesti, koja na osnovu uočavanja bilo stvarnih bilo pojmovnih razlika prema srodnim odnosno oprečnim predmetima postiže željeni stupanj razgovijetnosti spoznaje.

Distribucija: (lat. distributio), razdioba, podjela zajedničkog pojma na pojedinačne podređene mu pojmove. Prema Kantu razum stvara samo distributivno jedinstvo spoznaja (agregat), dok um zahtijeva sistematično jedinstvo po regulativnim  principima.

Divergirati: (pogledajte divergencija), međusobno se udaljavati, odilaziti od jedne zajedničke točke. Suprotno: konvergirati.

Divizija: (lat.)dioba, podjela. Logički postupak kojim se određuje opseg pojma (v.) njegovim raščlanjivanjem na podređene (vrsne) pojmove. Svaka divizija sadrži (1) pojmovnu diobenu cjelinu (lat. totum divisionis) koja se prema (2) odabranom diobenom stajalištu (lat. fundamentum ili principium divisionis) dijeli na stanovite (3) diobene članove (lat. membra divisionis).

Djelomičan ili partikularan: (lat. particularis) je pojam kojim se označuje nešto što  pripada samo jednom dijelu neke vrste. Ne odnosi se na pojedinačno ni na opće nego na posebno. Djelomičan se u tradicionalnoj logici naziva onaj sud u kome se predikat odnosi samo na dio opsega subjekta. Oblik mu je: Neki S su P ili Neki S nisu P. Suprotno: općenit (v.) ili univerzalan, a i pojedinačan (v.) ili singularan. F

Dobro: opći problem u etičkom određenju i vrednovanju ljudskog djelovanja. Ideal dobra bio je u povijesti etike vrhovni smisao života, pa se jednom pod njim razumijevala sreća (pogledajte eudaimonizan) drugi put — ugoda (pogledajte hedonizam), a kadgod i korist (pogledajte utilitarizam). U suvremenoj fenomenološkoj etici dobro znači realizaciju vrednote (Scheler). Npr. u prijatelju je realizirana ideja odnosno vrednota prijateljstva.

Dogma:(grč.), 1. znanstveni stav, teza, tvrdnja ili načelo pojedinog filozofa ili filozofijske škole, koji se smatraju neoborivima, koji se ne daju opovrgnuti ili se smatraju bitnim odnosno karakterističnim za određeni filozofijski ili znanstveni sistem; 2. u kršćanskoj teologiji stav vjere koji se smatra istinom objavljenom na natprirodan način, a istovremeno se pokušava protumačiti racionalno-pojmovnim putem; za objašnjavanje dogmi imala bi biti mjerodavna jedino crkva i njezini autoriteti; 3. u svom svjetovnom obliku i pojavljivanju dogma zadržava isti smisao neoborivosti i neprikosnovenosti određenih (društveno-političkih, ideologijskih, partijskih i dr.) stavova, shvaćanja, znanstveno-filozofijskih teza i teorema itd., koji snagu svoje argumentacije crpu iz autoriteta onih koji ih iznose, tvrde i zastupaju.

Dogmatizam: Općenito: pozivanje na neispitano i na nekritički preuzeto učenje (pogledajte dogma, dogmatik). U kasnijoj grčkoj filozofiji: suprotno skepticizmu, suprotno njegovu kriticizmu; prema Kanto vu određenju: onaj filozofijski smjer koji polazi od pretpostavke da se pomoću uma, pukim pojmovnim izvođenjem, može dokučiti i spoznati ono što je o sebi (stvar o sebi, Ding an sich ), pri čemu Kant ima primarno u vidu filozofiju Chr. Wolffa i školsku filozofiju svoga vremena. U suvremenom marksizmu u dogmatizam se ubraja npr. staljinizam u teoriji i praksi, koji u birokratizmu kao društveno-političkom sistemu i birokratskom duhu ima svoj izvor, porijeklo, uporište i idejno zaleđe.

Dokaz: (grč. apodeiksis, lat. demonstratio, argumentatio, probatio) logički postupak kojim se obrazlaže i utvrđuje istinitost nekog suda (tvrdnje, teze). To se postiže kadšto ukazivanjem na neposredna iskustva, a kadšto na temelju drugih priznatih odnosno prethodno dokazanih sudova. Sva ovakva iskustvena odnosno misaona uporišta služe kao dokazni razlozi, argumenti (lat. argumenta probandi, principa demonstrandi). O njihovoj dokaznoj snazi i uvjerljivosti (tzv. nervus probandi) ovisi solidnost dokaza i očitost tvrdnje koja se želi dokazati. Dokazno postupanje u znanosti i životu zasniva se na nekim unaprijed prihvaćenim sudovima (principima) koji se dalje ne mogu, a i ne treba ih, dokazivati, jer su već sami po sebi očiti (aksiomi, v.), odnosno predstavljaju nužni zahtjev zdravog razuma.

Doktrina: (lat.): učenje, teorija; sustavno, logički utemeljeno i razrađeno učenje o prirodi i svijetu, teološko, filozofijsko ili znanstveno.

Dominacija: (lat. dominatio), gospodstvo, nadmoć, prevladavanje jedne komponente, jednog faktora u nekom zbivanju.

Doživljaj: (prema doživjeti) je najosnovniji i najširi pojam psihologije, a ponekad i ishodišni pojam filozofije, koji se kao takav ne da definirati, iako se katkada u sklopu ontoloških razmatranja precizira kao subjektivni odraz objektivne stvarnosti. Obuhvaća i unutrašnja stanja, kao čuvstva i raspoloženja (doživljaj tuge), i svjesne odnose prema okolini (realnom, vanjskom svijetu), bilo da se ti odnosi shvaćaju kao subjektivne aktivnosti (doživljaj gledanja) bilo kao predmetni odrazi u svijesti (doživljaj boje).

Društvo: (lat. societas), kao poseban fenomen bilo je vrlo rano predmet filozofskog razmatranja. Grčki filozofi antropološkog perioda identificirali su društvo s gradskom republikom, gradom (grč. polis).

Država: cjelokupni mehanizam vlasti kojim jedna klasa održava i štiti svoju klasnu vladavinu. Država je historijski proizvod, nastao u razdoblju prijelaza prvobitne zajednice, gentilnog i plemenskog društva u klasno, robovsko društvo. Vladajuće klase su sve do danas preko državnog mehanizma (policije, vojske, sudstva, prosvjetnih i ideoloških institucija itd.) osiguravale svoju klasnu vlast te se i borba progresivnih klasa u prvom redu vodila oko zauzimanja državne vlasti radi ostvarivanja i izgradnje novih društvenih odnosa.

Dualitet: (lat.), dvojstvo, koje može da se očituje u smislu kopulativnom (i jedno i drugo) i disjunktivnom (ili jedno ili drugo). Dualitet se odnosi na dva različita očitovaja, svojstva, koja sačinjavaju stanovitu pojavu ili su za nju karakteristična, odnosno na dvije mogućnosti ili metode u rješavanju nekog zadatka ili problema.

Dualizam: (lat), za razliku od monizma i pluralizma, filozofski pravac koji sva očitovanja u svijetu i životu, kao što su osnovi svijeta, ljudsko biće, ljudska spoznaja i dr., svodi na dva samostalna, međusobno različna principa. S obzirom na različita predmetna područja postoje i različiti mogući dualizmi.

Duh: (grč. pneuma, nous, lat. spiritus, animus), kao psihološki pojam označuje onaj dio psihičkog života koji se očituje kao mišljenje odnosno razum ili um, na ekspresiji kojega mogu u cjelini sudjelovati i druge duševnosti, što se ne događa kod osjetnog, a pogotovo kod čuvstvenoga i voljnog dijela psihičkog doživljavanja. Duhom se, dakle, naziva objektivno razumljivi sloj duševnosti, sloj koji, iako je nastao u imanentnoj individualnoj sferi, ima oznaku nadindividualnosti. Duhom se naziva i sam misaoni sadržaj.

Duša: pojam kojim predznanstveno mišljenje supstancijalizira, odnosno svodi na zasebno, od tijela različito biće, sveukupnost životnih, posebno psihičkih pojava (sama riječ duša etimološki je povezana s disanjem, jednim od najuočljivijih znakova života kod čovjeka).

Duševnost: (prema duša); 1) sinonim za dušu (pogledajte Duša) sveukupnost ili karakteristika onoga što je — nasuprot tjelesnome — duševno, psihičko, duhovno; 2) plemenitost, savjesnost, čovječnost. U ovom drugom značenju taj se pojam danas sve manje upotrebljava.

Dužnost: (njem. die Pflicht): iz unutrašnjosti ljudskog bića proizišao zahtjev (postulat) ili zapovijed da se nešto učini u skladu s etičkim ili moralnim vrijednostima, normama ili principima, i da se vlastiti opstanak (život ili djelovanje) oblikuje prema njima. U Kanta je dužnost osnovna kategorija etike (= nužnost nekog djelovanja iz poštovanja prema moralnom zakonu = moralitet, za razliku od legaliteta kao čina koji samo po efektu može da se podudara s moralitetom, ali svoj izvor ima u empirijskonagonskoj sferi). — Za Fichtea je čak čitav svijet samo materijal za ispunjenje ili izvršavanje dužnosti, pa je dužnost jedina konačna svrha.

Dvostruka istina: (lat. duplex veritas). Shvatanje, nastalo u srednjem vijeku, po kome jedna te ista teza može biti i istinita i neistinita prema tome sa kojeg se stajališta polazi. Nešto može biti — govorili su srednjovjekovni mislioci (kao npr. Averoes, Duns Scotus, William Occam itd.) — filozofski istinito, a teološki neistinito.