---

Edukcija: (lat. eductio = izvođenje) izdvajanje iz neke tvari sastojka, koji je već gotov sadržan u njoj, dok se ono, što se dobiva tek obradom zove produkt.

Efektor: reaktivni organ koji je već prema svojoj građi i smještaju sposoban za aktivnost određene vrste. Glavni su efektori u organizmu mišići i žlijezde. Efektore aktiviraju živčani impulsi koji u njih dolaze iz živčanih centara preko eferentih (živčanih vlakana ili neuro – hormonalnim putem.

Eferentan: (lat. effero = iznosim, proizvodim) iznoseći, a takvim se naziva impuls koji podražaj nosi od centra prema perifernim organima. Eferentni živci nazivaju se i centrifugalni živci.

Egocentričan: (lat. ego = ja i centrum = središte) čovjek koji svoj vlastiti ja stavlja u središte svega te pd njega polazi u svom prosuđivanju, vrjednovanju, odnošenju i djelovanju. Sve što jeste (svijet) sagledava se svjesno ili nesvjesno s uskog stajališta onoga što je neposredni okolni svijet.

Egocentrizam: (lat. ego = ja i centrum = središte) životni nazor po kom se subjektivno (osjetno, misaono i vrijednosno) doživljeni svijet smatra jedinim svijetom uopće. Ja je središte svega. Svlastiti svijet je svijet uopće.

Egoizam: (lat. ego = ja) samoljublje, sebičnost, pretpostavljanje isključivo svojih vlastitih interesa svim ostalim (pojedinačnim, posebnim i općim) interesima.

Egzaktan: tačan, savršen, dovršen. Neki stav je egzaktan kad je adekvatan onome što treba da izriče. Egzaktnost se sastoji u posjedovanju takvog kriterija pomoću kojega možemo nedvosmisleno spoznati ono što jest ili nije s obzirom na intencije koje imamo u određenom spoznavanju.

Egzaltacija: (lat. exalture = uzvisivati) abnormalni poras psihičkog uzbuđenja ili razine psihičkog funkcionisanja; npr. egzaltacija pamćenja. Češće se upotrebljava kao oznaka za pretjerano uglavnom ugodno čuvstveno stanje u vezi sa ekspanzivnošću ili proširenjem ličnog osjećanja.

Egzemplaran: (lat. exemplum = primjer) primjeran; prema Kantu ono što u estetici može služiti kao uzor. Sud ukusa ima po njemu egzemplarnu nužnost; a zajednički estetički osjećaj egzemplarnu vrijednost.

Egzistencija: (lat. existentia) opstanak neke stvari za razliku od njene biti ili esencije. U skolastičkoj filozofiji egzistencija je ozbiljenje ili aktualiziranje bilo koje biti, koja iz puke mogućnosti prelazi u zbiljnost. U filozofiji egzistencije, egzistencija je osebujni način ljudskog opstanka ili tu – bitak, nasuprot ostalom biću čiji način bitka odliku puka predručnost.

Egzistencijalizam: pogledajte filozofija egzistencije.

Egzogen: (grč. exo = izvana i genos = rod), što se nalazi ili što djeluje izvana. Npr. egzogeni uvjeti za razvoj sposobnosti su utjecaji društvene i prirodne okoline na čovjeka.

Eidetičar: osoba koja može neobično živo i određeno predočivati prije percipirane sadržaje. Predodžbe eidetičara (tzv. eidetske slike) doživljajno se gotovo ne razlikuju od percepcija. Eidetske slike najčešće se ponavljaju kod djece između 10 i 14 godina.

Eidologija: (grč. eidos = slika i logos = nauka): znanost o pojavama (slikama) u svijesti. Po Herbartu čini to izučavanje dio metafizike koja obrađuje i problem odraza predmeta u svijesti. Kod Husserla bi eidologija bila znanost o eidosu, koji osvjetljuju eidetske znanosti, a to su, za razliku od znanosti o činjenicama, neke o biti (eidos) stvari.

Eklekticizam: (grč. eklegein = izabrati): filozofski nazor koji iz različitih filozofijskih sistema u naročitoj složenosti izabire ono što smatra najopravdanijim. — Ponajčešće je takav nazor bez potrebne doze sistema- tičnosti i stvaralačke originalnosti. Ali stanovito obilježje eklekticizma svojstveno je zapravo u tisućljetnom razvoju filozofije svakom filozofskom sistemu i naučavanju.

Ekologija: (grč. oikos = nastamba i logos = nauka). Dio biologije koji se bavi proučavanjem načina života pojedinih životinja, njihovom nastambom i odnosom prema živoj i neživoj okolini, njihovom raširenošću na Zemlji kao i svim ostalim životnim pojavama koje su u bilo kakvoj vezi s njima.

Ekonomija: (grč. oikos = kuća, dom, kućan- stvo i nomos = zakon), 1. gospodarstvo, njegovo vođenje, organiziranje i racionalno upravljanje njime; znanost o gospodarstvu u tom smislu; 2. za razliku od pojma ekonomije ekonomika označava određenu ekonomsku strukturu društva; 3. politička ekonomija je adekvatan znanstveni izraz i odraz (građanskog) političko-ekonomskog stanja i (kapitalističkog) sistema u kojem postvareni društveni odnosi, kojih je ćelija — kako kaže Marx — roba (novac, kapital, vrijednost), vladaju ljudima u obliku prirodne nužnosti i vanjske prisile (tzv. objektivne zakonitosti društva nad čovjekom). Glavni su joj predstavnici A. Smith i D. Ricardo; 4. kritika političke ekonomije Marxovo je povijesno-kritično stanovište radikalne i revolucionarne destrukcije političko-ekonomskog stanja i njenog ideologijskog znanstvenog izraza u (klasičnoj građanskoj) političko-ekonomskoj misli, čime se razotkriva fetiški karakter robe i njezina tajna (K. Marx, Kapital) i ukazuje na mogućnost ozbiljenja besklasnog društva, socijalizma, zajednice slobodih ljudi.

Ekscentričan: (lat. ex = iz i centrum = središte). U geometriji: kružnice ili kugle koje nemaju zajedničkog središta. U psihologiji: mišljenje ili djelovanje koje je po svom karakteru nastrano, jer obično proizlazi iz fantastičnih ideja.

Eksistencija: (njem. Ek – sistenz) iz – stajanje opstanka u Otvoreno bitka, stajanje u rasvjeti, ekstatično u – stajanje u istini bitka. Tom oznakom Heidegger produbljeno označava egzistenciju tubitka kao ono Tu bitka samog, kako bi je još oštrije razlikovao od metafizički pomišljene existentiae.

Ekskluzivan: (lat. exlusivus) isključiv; takav je sud koji pridaje samo jedan predikat, isključujući sve druge.

Eksoteričan: (grč.), izvanjski, prema vani, za one koji nisu upućeni, za laike, popularno, za javnost. Aristotelovi eksoterički spisi bili su napisani u obliku dijaloga, a namijenjeni čitačima koji nisu pohađali njegovu školu. Suprotno : ezoteričan

Eksperiment (pokus): namjerno stvaranje uvjeta za nastajanje stanovite pojave radi jasnijeg opažanja i proučavanja, često uz upotrebu prikladnih aparata. Naročito značenje i odlika eksperimenta u usporedbi s običnim neeksperimentalnim opažanjem jest u tome što se eksperimentom mogu proizvoditi pojave toliko puta koliko je potrebno, te u različitim, promjenljivim uvjetima; pa i takve pojave koje su u prirodi uopće ne bi same od sebe pojavile. Eksperiment je najvažnije metodičko pomagalo u kvalitativnom i egzaktno – kvantitativnom analiziranju stvarnosti i ustanovljivanju uzročnih (kauzalnih) veza u njoj. U tome je i važnost eksperimenta u sastavu pojedinih metoda indukcije. Eksperiment često služi i kao djelotvorno sredstvo da se nesumljivo riješe odnosno verificiraju neka naslućivanja i predmnijevanja o stanovitim nužnim vezama i odnosima u stvarnost. Takav eksperiment koji tako reči na ukrštavalištu određenih pojava razotkriva njihovu uzročnu povezanost, dobio je po Baconu naziv experimentum crucis  (eksperiment križa). U naučno istraživanje ulazi eksperiment razmjerno kasno – tek u 17. stoljeću (F. Bacon, G. Galilei).

Eksplikacija: (lat. explicatio = razlaganje) je misaoni postupak u kome se neki pojam, neka pojmovna cjelina kao misaona jedinstvenost objašnjava tako da se rastavi u dijelove.

Eksplikativan: razlučujući, kauzalno-genetički izlažući.

Ekspresija: a (lat. exprimere = prikazati, jasno izraziti, prisiliti). Općenito : izraz (riječima, držanjem, pokretima tijela, mimikom itd.), izražajnost; ekspresivan znači dojmljiv, izražajan, snažan. Ekspresija se općenito smatra za proces kojim se subjektivna stanje umjetnika pretvara odnosno prevodi. u određena umjetnička djela. Po Croceu je, međutim, ekspresija identična s umjetničkom intuicijom, pa je stoga opća lingvistika, kao nauka o ekspresiji onosno izrazu, ujedno i estetika. Ekspresionizam je pravac u likovnim umjetnostima, književnosti i muzici koji se javlja na početku 20. st., a očituje se u individualnom izrazu subjektivnih doživljaja te krši konvencionalne forme izražavanja naglašavanjem individualnog, osobnog faktora koji treba da dade pečat čitavom djelu.

Ekstaza: a (grč. ekstasis = biti izvan sebe), izlaženje izvan sebe, zanos. U indijskoj filozofiji: ulaženje u nirvana, spajanje s Brahmanom. U Plotinovoj filozofiji: stanje koje se postiže povlačenjem u samoga sebe, tj. odvajanjem duševnog doživljaja od svega osjetilnog i tjelesnoga uopće. U filozofiji misticizma: maksimalni stupanj ostvarenja vlastite ličnosti. Ekstaza je izvan preciznog pojmovnog određenja.

Ekstenzija: Ekstenzija (lat. extensio = protežnost). Prema realističkom shvaćanju: svojstvo koje pripada tjelesima. Prema Lockeu: jedna od primarnih kvaliteta tjelesnih stvari, dok je ona za Berkeleya kao i za moderne pozitiviste nešto idelano. Za Kanta : jedna od dviju apriornih forma zrenja i pripada samo pojavama, tj. predmetima našeg iskustva. – O ekstenziji pojma govori se kad se misli njegova primjenljivost na različne predmete.

Ekstenzivan: o (lat. extensivus = protegnut) : što ima neku protežnost, bez obzira na to je li riječ o tijelu ili prostoru; protežno.

Eksternalizacija: Eksternalizacija (lat. externus = izvanjski), smještanje, lokalizacija uzroka nekog doživljaja na neko vansubjektivno izvanjsko mjesto.

Ekstramundan: Ekstramundan (lat. extra = izvan i mundus = svijet): koji je izvan svijeta, izvansvjetski.

Ekvivalentan: Ekvivalentan (lat. aequus = jednak i valens = djelotvoran, silan), istovrijedan. Zapravo fizikalni pojam, kojim se označava mogućnost promjene jednoga oblika energije u drugi u istoj vrijednosti. Pojam dviju veličina različite vrste, koje imadu jednaku djelotvornost, pa može jedna drugu zamijeniti (ekvivalencija). Pojam se prenosi i u logiku i matematiku u područje skupova i funkcije sudova

Elan vital: Elan vital (franc.), životni poriv, životni polet, životni zamah. Izraz se javlja u Bergsonovoj filozofiji Stvaralačke evolucije, a označava stvaralački poriv u razvoju živih organizama.

Eleatizam: Eleatizam (po grčkom gradu Eleji u južnoj Italiji): učenje elejske ili eleatske filozofske škole. Osnivač te škole bio je Ksenofan. On je postavio tezu o cjelini svijeta kao jedinstvu (Sve -Jedno). Istaknuti su filozofi te škole: Parmenid i Zenon. Parmenidova teza o jedinstvu bitka i mišljenja, o istinitosti mišljenja a varljivosti osjetilnosti i o bitku i nebitku, utjecala je na filozofski razvoj mišljenja. Zenonove aporije bile su argumenti za Parmenidovu filozofiju. Elejskoj školi pripada i Melisos. On je prvi u evropskoj filozofiji raspravljao o problemu Ništa. Eleatizmom se naziva u širem smislu svako filozofsko učenje koje osjetilnost odbacuje kao privid.

Elektra: Elektra (grč.) : ime sofizma koji znači nešto skriveno, a pripisuje se Megaraninu Eubulidu. Kod Lukijana je taj sofizam ovako zabilježen : .Elektra, Agamemnonova kćerka, isto zna i ne zna. Ona nije prepoznala svoga brata koji je bio pokriven, iako ga je prije znala jer joj je brat.

Element: (lat. elementum = počelo): osnovna tvar, koja se kemijskim putem ne da više rastaviti na jednostavnije tvari. Moderna kemija poznaje gotovo već stotinu elemenata. Tvorac pojma element u smislu današnje kemije jest engleski fizičar Boyle (1627.- 1691.), ali se smatra da je pravi osnivač nauke o elementima Empedoklo (5. st. pr. n. e.). On je učio da se sve sastavljene tvari sastoje od četiri elementa : vatre, vode, zraka i zemlje. Pitagorovci i Aristotel dodali su tim četirima još peti element (quinta essentia), tj. eter, koji po njima sačinjava bit (kvintesenciju) onih četiriju. Prije njih jonski su filozofi prihvaćali samo jednu osnovnu ili iskonsku tvar. Tako je za Talesa bila voda, a za Anaksimena zrak ona pratvar od koje su se razvile sve druge stvari. Ta težnja da se sve stvari svedu na jednu jedinu pratvar javlja se i u novije doba s hipotezom engleskog liječnika Prouta (1785. – 1850.), prema kojoj su svi elementi nastali od vodika kao zajedničkog praelementa. U naše dane fizičari prihvaćaju da je elektricitet ona pratvar od koje su stvorene sve osjetilno zamjetljive stvari (A. Haas). – O elementima se govori i kod onih složenih predmeta ili pojava koje nisu materijalne prirode, jer sve što je složeno dade se rastaviti na elementarne ili osnovne sastavne dijelove koji sačinjavaju posljednju granicu nekog predmeta ili pojave. Prema tome razjasniti znači neku stvar ili pojavu svesti na njene elemente kao posljednje njene granice.

Emanacija: (lat. emanatio = izviranje): proizlaženje svih stvari iz nekog najvišeg izvora, prabitka. Nauka o emanaciji, koja se najprije razvila kod Indijaca i Perzijanaca, a usvojili su je kasnije i kršćanski gnostici  i neoplatonici, uči da svijet nije stvorio bog nego da je nastao nekim prirodnim procesom. Kao što svjetlo postaje slabije što se više udaljuje od izvora, tako i bića postaju nesavršenija što se više udaljuju od prabitka. Otuda postupnost opadanja u prirodi, a i postanak zla. Materija je ono najniže u produktima emanacije. Dok se u evoluciji proces kreće od nesavršenoga sve savršenijem, u emanaciji ide od savršenoga sve manje savršenom.

Eminentan: (lat. eminens = odličan, uzvišen) skolastički izraz koji označuje viši realitet nekog  principa. Descartes se služi tim izrazom kad hoće da kaže da uzrok sadrži više realiteta nego učinak.

Emocija: pogledajte: čuvstvo.

Emocianalno: : 1) ono što je obilježeno ili se odnosi na emociju odnosno čuvstvo; 2) oznaka za biće koje je sklono da na vanjske podražaje reagira pretežno emotivno ili pretjerano emotivno.

Emocionalizam: u psihologiji i filozofiji: mišljenje da čuvstveni doživljaji (emocije) tvore osnovu svega psihičkog života. U novije vrijeme emocionalizmu se više ili manje priklanjaju različite škole i pravci psihoanalize i individualne psihologije (S. Freud, A. Adler, C. G. Jung, F. Alexander, O. Rank, E. Fromm, K. Horney, H. S. Sullivan i dr.). U filozofiji emocionalističke pretpostavke često tvore osnovu nekih oblika iracionalizma

Emotivnost: 1) skup emotivnih procesa koji obuhvaćaju čuvstvene doživljaje, organske promjene i emotivne izražaje medu kojima posebno mjesto zauzima emotivna mimika; 2) oznaka za stupanj spremnosti ili sklonosti da se na podražaje reagira emotivno

Empatija: (grč. en = u i pathos = osjećanje, trpljenje), 1) uživljavanje ili projekcija pojedinca u neko umjetničko djelo ili u neki prirodni događaj ; 2) u psihoanalizi empatija znači podsvjesni proces identifikacije vlastitih čuvstava, želja i težnji sa čuvstvima, željama i težnjama neke druge osobe, odnosno neke grupe ljudi.

Empirijski: znači iskustven, iskustvenog porijekla, u skladu s iskustvom, u granicama iskustva, na iskustvu zasnovan. Opreke : racionalan, spekulativan, aprioran, transcendentan, inteligibilan.

Empirizam: filozofski pravac koji sveukupnost teorijske i praktičke izgrađenosti čovjeka izvodi iz iskustva (empirije), smatrajući da je novorođeno ljudsko biće kao još neispisani list papira tabula rasa, bez ikakvih urođenih spoznaja, odnosno bez naročitih predodredenih mogućnosti za stjecanje stanovitih znanja i navika. Empirizam je osobito izražen kao spoznajnoteorijski pravac koji nastoji ne samo izvor nego i logičku vrijednost naučne spoznaje objasniti iz iskustva zasnovanog na osjetnim sadržajima, priznajući više manje ili nikako misaono sudjelovanje u razrađivanju iskustvene grade. Ideal je dosljedno provedenog empirizma čisto iskustvo koje se na kraju svodi na nesuvisle osjetne podatke, po čemu empirizam često poprima obilježje senzualizma. Ekstremni empirizam svodi na iskustvo ne samo naučnu spoznaju o stvarnim činjenicama, nego i logičke i matematičke principe i pojmove, pridajući im samo faktičnu (ne nužnu i općenitu), jedino psihološki uvjerljivu vrijednost. Umjereni empirizam međutim pridaje logičkim i matematičkim principima i zaključcima apriorni značaj. Kao načine stjecanja znanja empirizam naročito cijeni opažanje po mogućnosti uz primjenu eksperimenta, a s time u vezi indukciju, zanemarujući ulogu dedukcije.

Enciklopedisti: 1) solidni poznavaoci raznovrsnih enciklopedijskih znanja; 2) izdavači i suradnici velike francuske Enciklopedije (1751-1777), koji su svojom naprednom prosvjetiteljskom aktivnošću utirali put francuskoj revoluciji (D'Alembert, Diderot, Rousseau, Voltaire, Grim, Holbach i dr.).

Endogen: (grč. endo = iznutra i genos = rod) – koji se nalazi ili koji djeluje iznutra. Npr. endogeni su uvjeti za razvoj sposobnosti dispozicije.

Energetika: (grč. energeia = sila) – znanost o energiji, naročito o pretvaranju jedne forme energije u drugu, u čemu se isključivo sastoji svako zbivanje ovog svijeta. Ni sama materija nije ništa drugo nego prostorno grupiranje različitih energija. Prema tome energija je zapravo zbiljska supstancija, koja je osnov svemu. Osnivač je energetike njemački liječnik J. R. Meyer (1814 – 1878), ali je glavni njen predstavnik W. Ostwald (1853 – 1932) koji ju je dalje izgradio, proširivši je i na kulturna zbivanja. Po njemu je dakle energija ne samo materija, nego i duh.

Energija: a (grč. energeia = sila): sposobnost koju ima neko tijelo da izvrši neku radnju. Energija može biti aktualna, što će reći da se već nalazi u stanju djelovanja (kinetička energija), ili potencijalna, kad se nalazi u stanju iz kojega nastoji da iziđe (statička energija). Gibanje, što ga uzrokuje energija nekog tijela, može biti trovrsno : 1.) gibanje cijele mase, npr. pad kamena (mehanička energija); 2.) gibanje molekula, npr. kad neko tijelo predaje toplinu drugome (fizikalna energija) i 3.) gibanje atoma, npr. kod tijela, koje gori, spajanje njegovih atoma s atomima kisika (kemijska energija). Energija je konstantna, tj. one se ne može ni smanjiti ni povećati, nego može samo prijeći iz jedne forme u drugu. Toplina je jedina forma energije koja ne može prijeći u drugu. Hladnije tijelo naime ne može predavati toplinu toplijemu, a posljedica je toga da je izvjesna količina energije, koja je razdijeljena u svemiru, zbog svoje nedjelatnosti izgubljena za druge radnje (disipacija). Ta količina energije, koja se ne da pretvoriti u drugu formu, zove se entropija.

Ens: (lat.), postojeće, ono što jest, biće, tj. svaka pojedinačnost u svojoj realnosti i zbiljnosti.

Enteizam: m (grč. en = u i theos = bog): u bogu. Učenje u filozofiji misticizma (Plotin, D. Areopagita, S. Eriugena, Eckhardt) da izvan boga ništa ne postoji: sve je u bogu.

Entelehija: (grč. enteleheia), biti u svrsi oblikovan, imati svrhu. Kod Aristotela: potpuno svrhovito ostvarenje nečega što je prije bilo samo potencijalno. Entelehija je ono što je postiglo cilj. U daljnjem razvoju filozofskog mišljenja pojam entelehija postao je istovetan s teleološkim principom tumačenja svijeta. U noviju biologiju uveo je ponovo taj pojam H. Driesch.

Entitet: (novolat. entitas, izvedeno od ens = biće, postojeće), postojanje nečega. Pojam entitet označuje da nešto jest, za razliku od pojma kviditeta koji označuje što nešto jest.

Entuzijazam: (grč. entheos, enthusiasmos = pun boga). Prvobitno je ta riječ označivala stanje čovjeka koji je pun boga. Danas se ona upotrebljava u značenju oduševljenje, Zanos, ushićenje, strastvena zagrijanost za neku stvar ili ideju.

Epagoge: (grč.): dovođenje; misaoni induktivni postupak kojim se tok misli dovodi od pojedinačnog i posebnog do općenitosti.

Epagogički: (grč. epagoge = dovođenje, uzdizanje), logički postupak u kome se mišljenje odnosno dokazni postupak kreće od pojedinačnoga na općeno, induktivan postupak (indukcija). Suprotno : apagogički.

Epigeneza: (grč. epi = k tome i genesis = nastajanje). U razvoju živih bića, nastajanje novih oblika i formiranje novih organa koji nisu postojali u klici nego tek kao mogućnosti. Razvijanje organskih novotvorina.

Epikureizam: životni nazor grčkog filozofa Epikura i njegovih učenika, koji smatraju da je najviša vrijednost i smisao ljudskoga života u ostvarivanju ugode i sreće. U toku evropske kulturne povijesti taj je pojam često iskrivljivan u smislu ekstremnog hedonizma.

Epistemologija: (grč. episteme = znanost i logos = nauka): teorija o znanostima, njihovim metodama i sistematici. U francuskoj i engleskoj filozofiji epistemološki znači isto što i spoznajnoteorijski. (pogledajte: spoznajna teorija.).

Epohe: (grč.) : uzdržavanje od izricanja suda, suprotno od dogme. Epohe je rezultat skeptičke filozofije koja svakoj tezi suprotstavlja antitezu. U toj ravnoteži mišljenja epohe, tj. indiferentnost, omogućava postizanje duševnog mira. Kod Descartesa: metodska sumnja. Husserl uvodi taj termin u fenomenološku analizu predmeta, u smislu da taj predmet treba osloboditi svih mnijenja i opterećenja nastalih u kulturnoj povijesti.

Eristika: (grč. eristike tehne). Vještina raspravljanja, često i prepiranja, koja se sastojala u vještoj, a ponajviše u dvosmislenoj upotrebi riječi, da bi se dokazala točnost vlastite teze.

Eros: s (grč.), ljubav, personificirani Eros (Amor) bog ljubavi, prikazivan s lukom i strijelom. Kod Hesioda i u orfičkim teogonijama stvaralačko božanstvo, svjetski princip stvaralačkog života (kozmogonički eros). U Platonovoj filozofiji eros je filozofski nagon za spoznajom ideja.

Esencija: (lat. esse = biti), bit, bivstvo za razliku od nebitnog, slučajnog, akcidentalnog. Pojam obrađen u skolastici kao suprotnost egzistenciji; esencijalan = bitan.

Esteticizam: – filozofski životni nazor koji u estetici i umjetnosti nalazi najviše oblike ljudskog stvaralaštva, najvrednije kulturne tvorbe i svrhu čitavog života, kojoj treba da se podrede sve etičke, religiozne i druge svrhe. Tako je npr. umjetnost za Nietzschea vrednija od istine, a život se može opravdati samo kao estetski fenomen. Izraz esteticizam ponekad se upotrebljava i pogrdno, da bi se ukazalo na suviše jednostrano i isključivo pridavanje vrijednosti ljepoti, na estetiziranje cjelokupne spoznajne, aksiološke i antropološke problematike.

Estetika: (grč. aisthetos = osjetni, opažajni). Filozofijska disciplina koja ispituje lijepo, odnosno vrijedno u umjetnosti (po nekim estetičarima i lijepo u prirodi), istražuje esencijalne preduvjete i kriterije umjetničkog doživljavanja, stvaranja i prosuđivanja, kao i uopće smisao, značenje i bit umjetničkog. Ime estetika neko se vrijeme upotrebljavalo isključivo za učenje o osjetilnoj spoznaji. Tako je transcendentalna estetika još i za Kanta znanost o svim apriornim principima osjetilnosti. Kod Baumgartena (1714 – 1762), koji je prvi upotrijebio taj termin, pod estetikom kao osjetilnom spoznajom (cognitio sensitiva) razumijevala se znanost o lijepom u umjetnosti i u prirodi. Većina kasnijih estetičara (Schelling, Hegel i dr.) slaže se u tome da filozofija umjetnosti ne želi propisivati nikakva pravila i norme za stvaranje ili doživljavanje umjetnosti, već uopće razjasniti što je lijepo. Za osnivače estetike (premda ne pod tim imenom) smatraju se u antici Platon i Aristotel. I dok će Platonova metafizika lijepog preko Plotina, srednjeg vijeka, Kanta, Schellinga, Hegela i novijih zastupnika tzv. estetike odozgo i danas predstavljati bitnu osnovu spekulativno koncipirane filozofije umjetnosti, Aristotelovo će djelo Peri poetikos ostati uzor onim teoretičarima koji će – polazeći s drugih pozicija i tražeći u samoj umjetnosti izvore estetskih normi  – predstavljati suprotni smjer, osnovan na nekim empirijskim zakonomjernostima umjetničkog stvaralaštva.

Etatizam: (franc. etat = država), teorija o sve većem sudjelovanju i angažiranju države u svojini, ekonomskim odnosima i dirigiranju privredom, a isto tako i u drugim područjima društvenog života (političkom, kulturnom, prosvjetnom itd.).

Etički: (grč. ethikos). Dvoznačan pojam kojim se označava: 1.) ono što se tiče etike kao znanosti; 2.) ono što je samo po sebi etički vrijedno, moralno, ćudoredno.

Etika: (grč. ethos = običaj, ethikos = moralan, ćudoredan). Filozofijska disciplina koja ispituje ciljeve i smisao moralnih htijenja, temeljne kriterije za vrednovanje moralnih čina kao i uopće zasnovanost i izvor morala. U pogledu izvora moralog i njegove osnovne orijentacije etika može zastupati heteromno (izvor morala izvan čovjeka) ili autonomno (izvor morala u samom čovjeku) stajalište, ona može biti orijentirana aprioristički ili empiristički, intelektualistički, aksiološki, naturalistički ili voluntaristički. U pogledu svrhe i cilja moralnog htijenja i djelovanja unutar različitih etičkih koncepcija tzv. etika dobara može se zastupati eudaimonizam, hedonizam, perfekcionizam itd., a s obzirom na predmet svojih preokupacija može biti orijentirana individualistički (egoizam, altruizam i sl.) ili imati kao objekt svojih ispitivanja socijalno-moralne probleme

Etiologija: (grč. aitia = uzrok i logos = nauka) : izučavanje uzroka koji leže u osnovi određenih pojava. Termin se najčešće upotrebljava u medicini, gdje se odnosi na izučavanje uzroka različitih oboljenja.

Etografija: (grč. ethos = običaj, moral i grafo = pišem): opisivanje moralnih običaja, navika i ocjena.

Etologija: (grč. ethos = običaj i logos = nauka) ima dvostruko značenje. J. S. Mili označavao je tom riječju deduktivnu karakterologiju, a Wundt povijesnu znanost koja se bavi istraživanjem različitih ćudorednih oblika života.

Etonomija: (grč.). U teorijskom razmatranju: povezivanje i sjedinjenje (kao srodnih ili istovjetnih) područja etike i filozofije prava (npr. u Hegela).

Etos: (grč. ethos): mjesto stanovanja i boravka. U filozofiji odnosno etici etos postaje znaka ljudskih osobina i vrlina, tj. ljudskog karaktera, ljudsko moralno raspoloženje. Heraklit je spoznao da svaki čovjek ima svoju sudbinu u prirodi svoga etosa (fr. 119). U novijoj etici riječ etos označuje sadržaj cjelokupnog moralnog ocjenjivanja i djelovanja.

Eudaimonistički: (prema grč. eudaimonia), što se tiče sreće kao etičkog problema. Eudaimonija je cilj ljudskog djelovanja. Epikurovo učenje u etici može se. označiti kao eudaimonizam. Pod to se određenje mogu uvrstiti i mnogi drugi filozofi (Sokrat, Aristotel, Descartes, Spinoza, prosvjetitelji). Eudaimonizam kao cilj društva ima na umu etičku i socijalnu sreću.

Euforija: (grč. eu = dobro i pherein = nalaziti se), 1.) intenzivno čuvstvo ugode i zadovoljstva; 2.) patološko stanje neopravdanog zadovoljstva u vezi s vlastitim zdravljem ili djelovanjem.

Eusebija: (grč. eusebeia), pobožnost, vjersko osjećanje. Eusebija proizlazi iz ljudske vjere u postojanje boga.

Eutanazija: (grč.): laka, bezbolna smrt. U mnogim filozofskim sistemima smrt nije uzrok straha za čovjeka, jer on spoznajom prirode i njenih zakona dolazi do nužnog zaključka o neprekidnom mijenjanju svega.

Eutimija: (grč. euthimia), dobra volja, radost, veselje. To je prema Demokritu cilj ljudskog djelovanja.

Eutonija: (grč.), čvrstoća, snaga; kod stoika: svojstvo duše.

Evidencija: a (lat. evidentia), očitost, očevidnost. Neposredni istinosni zorni ili logički uvid. Duševno stanje u kome se neki sud, neka misao doživljava kao intuitivno jasno dana nesumnjiva istina. Doživljaj same po sebi neposredno jasne, sigurne i uvjerljive istine.

Evidentan: (lat. evidens), očito, očevidno, jasno. Ono što je u mišljenju neposredno jasno bez svakog daljnjeg izvođenja ili dokazivanja. Što se neposredno razumije i uviđa kao sigurno istinito spoznato.

Evolucija: (lat. evolutio = razvitak): razvijanje iz nižega u više ili iz jednostavnoga u složeno. Teorija evolucije obuhvaća cijelu prirodu, i organsku i anorgansku. Ona koja se bavi razvojem živih bića zove se teorija descendencije. Takvih teorija ima više, ali je najznačajnija od njih Darwinova po kojoj su pojedine individue bolje prilagođene životnim uvjetima. Stoga takve individue u borbi za opstanak iznose pobjedu, a nasljeđivanjem prenose se njihova pozitivna svojstva u sve većoj mjeri na nove generacije, tako da se u toku dugih vremenskih perioda mogu razviti čak i nove životinjske vrste. Lamarck, koji je prije Darwina postavio donekle sličnu teoriju evolucije, uči da prije svega upotrebljavanje ili neupotrebljavanje pojedinih organa uvjetuje njihov sve veći razvoj ili zakržljavanje, što se onda nasljeđivanjem prenosi na daljnje generacije, koje na taj način mijenjaju svoj oblik, a prema tome i način života. Teorije evolucije javljaju se već kod starih Grka (Anaksimandar, Empedoklo), ali prema Engelsu započinje misao o razvoju zapravo s Kantom, posebno s njegovom teorijom o postanku našeg sunčanog sustava. Evoluciji je suprotna involucija.

Ezoteričan: (grč. esoterikos = unutarnji): samo za one koji pripadaju grupi, školi, sekti.

---