Filozofski rječnik: F


Fakticitet: (lat. factum = činjenica) faktičnost, činjeničnost, datost ustanovljiva u svom postojanju kakva stvarno jest, bez obzira na to kakva ona može, mora, odnosno treba da bude. Opreke: mogućnost, nužnost, pomišljivost, logicitet.

Faktičan:(lat. factum = činjenica): činjeničan, zbiljski, stvaran, na konkretnom iskustvenom nalazu ustanovljen, prostorno­ -vremenski odrediv (ovdje i sada.), za razliku od onoga što se naprosto pomišlja (idealno), odnosno onoga što se u teoriji ukazuje tek mogućim ili štaviše nužnim i općenitim(oduvijek i sada).

Falasifa ili falsafa:(islam) naziv za helensku filozofiju i pogled na svijet osnovan na naučnoj spoznaji za razliku od mudrosti osnovane na vjerskoj objavi (pogledajte hikma, išrak, ma'rifa). Islam je iz perzijskih tradicija preuzeo i sačuvao do renesanse baštinu helenske kulture pošto je ona zamrla u zapadnom svijetu.

Fana‘: (islam), uništenje, prestanak; osnovni termin sufičke (pogledajte) mistike, izražava stanje savršenstva koje se uspoređuje s Utrnućem (pogledajte nirvana) u budizmu. – I islamski i evropski prikazi koji polaze sa stajališta stranih sufizmu nastoje da istaknu pretežno moralni smisao termina i da potcijene njegove metafizičke implikacije, kao i u slučaju budizma. Hudžwlri (11. st.) u jednom od prvih djela napisanih s takvog stajališta (Kašf al-Mahdžub) kaže da ne može biti riječ ni o gubitku supstancije ni ličnosti u stanju fana, .kako vjeruju neki sfiflčki neznalice. Isti autor piše o svojim raspravama s islamskim teolozima u lndiji, koji su svojim metafizičkim interpretacijama ovog stanja ·dokazali da nemaju pojma o tome šta je fanac. Prema tome bi se moglo raditi jedino o uništenju ljudske volje u božjoj.

Fatatičan: zanesen, zaslijepljen, koji je obuzet fanatizmom, a time i netrpeljiv prema drugima.

Fanatik: zanesenjak koji se slijepo i gorljivo predaje nekoj stvari, ideji ili vjeri (vjerski fanatizam) s potpunom netrpeljivošću spram svega drugoga, čime se posve negira i uništava humanitet. Fanatik je u odnosu na druge nacionalnosti (u politici) ekstremni nacionalist ili šovinist.

Fanatizam: (lat.) zanesenost, zaslijepljenost, slijepa predanost i revnost, strastvena vezanost uz jednu stvar, vjeru, ideju, uvjerenje, koja u svojoj posvemašnjoj nekritičnosti ide do ekstremne netrpeljivosti i mržnje spram drugih shvaćanja, stavova, mišljenja, uvjerenja i načina života (fanatizam srodan šovinizmu).

Fantazija (mašta):U širem smislu: sposobnost predočivanja, reprodukcije upamćenih – naročito osjetnih – sadržaja. U užem smislu: predodžbeno-misaona kombinatorika, sposobnost stvaranja novih cjelina (sinteza) od različitih elemenata reproduktivne i apstrahirajuće svijesti. S obzirom na udio koji u novostvorenim cjelinama imaju određene vrste predodžaba, i na sheme po kojima se one ujedinjuju, u fantaziranju pojedinaca postoje znatne tipološke razlike; one su značajne ne samo za opći psihički profil ličnosti nego i za razvitak specifičnog stvaralačkog interesa (tehničkog, muzičkog, pjesničkog, likovnog).

Fašizam:najreakcionarniji politički oblik diktature buržoazije u epohi imperijalizma. Najprije nastaje u Italiji (1922), a zatim u Njemačkoj (1933) pod nazivom nacionalsocijalizma.

Fatalizam: (lat. fatum = udes) vjerovanje da je svako zbivanje u svijetu i svako ljudsko djelovanje unaprijed određeno i prema tome neizbježiva. To je vjerovanje naročito raširena kod orijentalnih i primitivnih naroda. Po fatalizmu bi čovjek bio automat; jer ako je sve unaprijed određeno, onda nema mjesta ni relativno slobodnoj volji (pogledajte fatum)

Fatum:(lat. fatum = udes) viša sila koja upravlja svim zbivanjem i ljudskim djelovanjem, unaprijed točno određenim. Po vjerovanju starih ni bogovi nisu imali nikakve moći nad fatumom (pogledajte fatalizam).

Faza: grč phasis = pojava) razvojni stupanj u nekom zbivanju ili procesu; pojavna forma (npr. četiri faze Mjeseca).

Fenomen: (grč. fainomenon) pojava; izraz koji je u razvoju filozofijske misli poprimio različita značenja, kao : zbivanje za razliku od stvari; očitovanje u svijesti nečega izvan svijesti, a što je O sebi nepoznato; sadržaj svijesti; po Platonu: osjetni stvarni svijet kao refleks idejnog (inteligibilnog) svijeta; po Kantu: pojave, ukoliko se pomišljaju ne kao puki pričin već kao predmeti na osnovu jedinstva kategorija, a za razliku od Stvari o sebi. (noumenon)

Fenomenalan: pojavan; koji pripada području pojavnog iskustva; fenomenalni dualizam, stajalište da se u iskustvu javljaju dva različna principa postojanja: fizično i psihično (materija i duh).

Fenomenologija: (grč. fainomenon = pojava i logos = znanost) u prvotnom i najširem značenju: znanost o fenomenima, o pojavafenomenologija ma. Prvotni joj je zadatak bio da otkrije razliku između privida i istine. A kako se pojave javljaju u svijesti, to ona znači i znanost koja opisuje i objašnjava upravo te svjestite pojave. Ona označava i teoriju o empirijskim pojavama uopće za razliku od znanosti o stvarima o sebi. Kod Hegela (Fenomenologija duha) dobiva taj pojam već specifično, zapravo metafizičko značenje.

Fenotip: (grč. phainesthai = pojaviti se i typos = obilježje) skup manifestnih osobina nekog individuuma, uvjetovanih ujedno njegovim nasljeđem i utjecajima sredine u kojoj se razvija i u kojoj živi.

Fetišizam: (portug. feitii,;o = čarobna moć) vjerovanje u čarobnu moć različitih predmeta u kojima tobože stoluju dusi, demoni ili magične sile koje čovjek može pridobiti za sebe. Fetišizam je forma najprimitivnije religije. Marx govori o fetišizmu robe, jer ovdje jedan društveni odnos ljudi poprima formu predmetnog odnosa.

Fiat: (lat.) neka bude! U kršćanskom vjerovanju: stvaralačka riječ boga.

Fideizam: (lat. fides = vjerovanje) vjersko učenje da više istine, koje se odnose na božanstvo, ne može shvatiti ljudski razum, nego samo vjera u Otkrivenje. Prema fideizmu vjera je osnov cjelokupnoga ljudskog mišljenja i rada.

Fikcija: izmišljotina, svjesno zamišljanje neke situacije uz pretpostavku da doista postoji, iako je očita njena nestvarnost, a fikcija nekad čak nemogućnost i protuslovnost. Po tome se fikcija razlikuje od srodne joj hipoteze (pogledajte) koja predstavlja zamisao sa stvarno više-manje vjerojatnim sadržajem. Fikcija dolazi do vidnog izražaja i u ljudskom životu uopće i u pojedinim znanostima kao što su matematika, geometrija, fizika, pravo, filozofija i dr.

Filantrop: (grč. philos = prijatelj i anthropos = Čovjek) tko u ljubavi prema čovjeku vidi najviši smisao djelovanja. Filantropizam kao poseban pravac u pedagogiji osnovao je na Rousseauovim idejama Basedow. Taj pravac teži za tim da djetetu pruži takva znanja koja će u životu moći korisno upotrijebiti i za svoju sreću i za sreću čovječan filozofija stva, ali ćudorednom odgoju pridaje ipak veću važnost nego intelektualnom.

Filogeneza: (grč. phyle = pleme, koljeno i genesis = nastanak) morfološki i funkcionalni razvoj neke vrste ili grupe živih bića. Pogledajte: ontogeneza.

Filozofem: (grč. filosofema), određena filozofijska teza (mišljenje, naučavanje), određen stav prema nekom filozofskom problemu; također: neka filozofska izreka. Kod Aristotela: znanstveni, demonstrativni dokazni postupak u opreci s retoričkim, dijalektičkim, erističkim, sofističkim (pogledajte epiheremom), aporemom (pogledajte).

Filozofija: (grč. philosophia, dolazi od philos = prijatelj i sophia = mudrost). Filozof je prijatelj mudrosti, ali sam nije sophos – mudrac. Kao sophistes – znalac – on može biti i poznavalac praktičnih umijeća zgotovljavanja i djelovanja, pa i učitelj takvih vještina. Platon je prvi razlikovao sofista od filozofa tako što je smatrao da prvi mnogo toga može poznavati, ali takvo poznavanje zastaje pri stvarima kakvima se one čine i zato je samo doxa – mnijenje, a filozof pita o razlogu stvari uopće i, shvaćajući ga, postiže spoznaju ili znanje – episteme. No i to znanje nije mudrost sama nego ostaje stalna težnja k njoj, uz istodobno oštro razgraničenje istine od točnosti, filozofskoga uma od svagdašnjeg razuma i njegovih opsjena. Najstariji filozofi bijahu Grci, te već Heraklit i Parmenid, a još više Platon i Aristotel, ističu da filozofsko mišljenje započinje divljenjem onome što se drugima čini razumljivim samo po sebi i beznačajnim, divljenjem da stvari uopće jesu, a ne da nisu. Stvari jesu, a u isti se mah mijenjaju, nastaju i nestaju, odakle izvire pitanje: što je u toj mijeni postojano? Djelovanje čovjeka filozofija  također ne može biti bez takva čvrstog oslonca, mjerila za sve čine i radnje koje odlučuje što je ispravno a što neispravno, što pravedno a što nepravedno. Obuzetost tim divljenjem stalni je zanos filozofije i pitanje o porijeklu svih stvari obavezno vodi razlikovanju cjeline i dijelova u svemu. Otkriva se da se cjelina ne da izvesti iz pojedinačnog, da se istina ne uspostavlja naprosto u spoznavanju, pravednost ne nastaje pukim djelovanjem, nego svemu u temelju leži Jedno što sve utemeljuje. Temeljno je iskustvo filozofije obuzetost tim temeljem svega, izvorom i porijeklom riječi i čina. Pokazuje se, nadalje, kako to Jedno jedino u svemu. općenito, bitno i temeljno stoji u dodiru s biti čovjeka: bitak (pogledajte) sam, biće (pogledajte) i bit čovjeka neraskidivo su povezani. Svako izricanje da nešto jest ili pitanje Što je nešto, ukazuje na to predrazumijevanje bitka kao temelja. Osnovno pitanje filozofije tako započinje i završava kao upit: što je to biti? Bez razumijevanja toga biti nema istinitog mišljenja ni pravednog djelovanja.

Filozofija egzistencije: skupna oznaka onih suvremenih filozofskih struja koje se izvanjski-formalno podudaraju u tome što pod egzistencijom (pogledajte) ne razumiju naprosto opstanak uopće, nego način bitka i osebujno izvršenje ljudskoga opstanka u njegovoj jednokratnosti, konačnosti i povijesnosti. S obzirom na središnje filozofsko pitanje o bitku ta se filozofska nastojanja dijele u tri skupine: 1.) filozofiju egzistencije u pravom smislu te riječi (K. Jaspers, G. Marcel), 2.) egzistencijalnu filozofiju (M. Heidegger i sljedbenici) i 3.) egzistencijalizam U· P. Sartre, djelomično A. Camus, M. Merleau Ponty). Dok su Jaspers i Marcel teisti i zastupaju filozofsku vjeru ili obnovu religioznog čovjeka, Heidegger je u tom pogledu manje određen, a Sartre propovijeda postulatorni ateizam. Bliski su filozofiji egzistencije religiozni mislioci kao M. Buber i F. Rosenzweig, egzistencijalni teolozi R. Bultmann i K. Barth, a posebice takvi pisci i pjesnici kao E. Jiinger, R. M. Rilke, F. Kafka, A. Malraux i S. de Beauvoir. Kriza građanskog svijeta i potres prvoga svjetskog ratia tvore svjetovno ishodište filozofije egzistencije koja od tridesetih godina ovoga stoljeća izbija na čelo svih filozofskih strujanja u Njemačkoj, a teško iskustvo izgubljenog rata, okupacije i otpora (Resistance) pruža realno tlo za njezin nagli uspon u Francuskoj poslije 1945. Ona ima svoje predstavnike u Italiji (N. Abbagnano, E. Grassi) i Španjolskoj (M. de Unamuno), Južnoj Americi i Japanu, ali na manji odjek nailazi u anglosaskim zemljama.

Filozofija povijesti: filozofska disciplina koja sebi stavlja u zadaću da spozna bit i smisao povijesti u cjelini. Teškoća je toga pitanja u tome što su početak i kraj povijesti neizvjesni i nedostupni ljudskoj spoznaji. Pitajući se o iskonu povijesti i njezinu krajnjem cilju čovjek je uvijek već prethodno u povijesti i kao povijesno biće ne može iz nje iskočiti, tj. stupiti pred njezin početak i stati iza njezina kraja. Svaki misaoni pristup povijesti, razmišljanje o njoj, pa čak i historiografski pokušaj, ma kako bio empirijski orijentiran, prešutno pretpostavlja već neko filozofsko razumijevanje biti povijesti, makar toga i nije svjestan ili se od toga brani. Tradicionalno filozofsko shvaćanje povijesti obično je neka metafizika povijesti, i ona teži pronalaženju razlike između povijesti i prirode, istražuje pokretne snage povijesnog zbivanja, i na kraju se pita o njegovu cilju. U antičkoj filozofiji, međutim, nema posebne filozofije povijesti ni eksplicitnog pitanja o njezinu smislu. Grci smatrahu da se povijest događa analogno prirodi kao kružno kretanje, uspon, procvat i pad (Hesiod, Herodot, Tukidid, Polibije). Kršćanstvo prvi put unosi ideju svrhe u razmatranje povijesti na temelju biblijske vjere u stvaranje svijeta, objavu božju u liku Krista, njegovu žrtvu, otkupljenje i ponovni dolazak. Augustinova teologija povijesti (De civitate Dei) poima povijest ne kao kružno, nego kao usmjereno svršno pravolinijsko i jednosmjerno zbivanje, kao povijest spasa i izbavljenja. Samo ime filozofija povijesti potječe od Voltairea (Philosophie de l'histoire, 1756), i ona započinje kao sekularizacija kršćanske ideje spasa na mjesto koje dolazi ideal neograničenog napretka. Prosvjetiteljstvo s Vicoom (Scienza nuova, 1725), Montesquieuom i Rousseauom uzima kao ciljnu točku povijesti napredovanje čovječnosti.

Filozofija života: 1.) dio filozofije koji se odnosi na vrijednost, ciljeve, smisao ljudskog života; u svakidašnjem govoru često isto što i Životna mudrost, realistična, razborita, uspješna orijentacija u životnim situacijama i zadacima. Tako shvaćenu filozofiju života nastoje izraziti, najčešće u obliku aforizama, sentenca, maksima tzv. •moralisti• (Montaigne, La Rochefoucauld, Vauvenargues, La Bruyere itd.); 2.) (njem. Lebensphilosophie) pravac u novijoj filozofiji, oprečan metafiziczmu i racionalizmu (filozofiji svijesti), koji za ishodište filozofiranja uzima fenomen doživljaja (Erlebnis) odnosno život kao fizičko-teološki dokaz votc kao cjelovitu manifestaciju (čime se razlikuje od biologizma koji nastoji razviti do filozofskog značenja zakonitosti biologije). Tipičnim predstavnikom takve filozofije života smatra se W. Dilthey, koji život smatra najneposrednijom stvarnošću (iza života ne može se ići). H. Bergson, polazeći od •neposrednih podataka svijesti• kao jedinog izlazišta istinske filozofske misli, dolazi do Životnog poleta (elan vital) kao sveobuhvatnog kozmičkog i ontološkog principa. Klages suprotstavlja emocionalno-intuitivnu sferu života racionalnoj sferi duha. Među predstavnike filozofije života mogu se ubrojiti i neki predstavnici iracionalizma (R. Muller-Freienfels), metalogične filozofije (A. Bazala), dubinske psihologije (A. Adler, C. Jung itd.).

Finalan: (lat.), svrhovit (pogledajte), svršni, prema cilju upravljen, svrhovitošću prožet; svrhom određeno zbivanje. Suprotno : kauzalan (pogledajte).

Finalitet: (lat.), finalnost, svrhovitost svršno djelovanje; shvaćanje da su stanja i zbivanja svrhovito udešena. Suprotno : (mehanički) kauzalitet. (pogledajte teleologija, svrha, svrhovitost.)

Fizički: (gr. fysis = priroda) ili tjelesni nasuprot psihičkom i duševnom jest pojam kojim se u filozofiji označuju svi spoznajni predmeti čija se egzistencija ne iscrpljuje u doživljajnoj duševnoj datosti, nego joj odgovara nešto u objektnom, stvarnom svijetu.

Fizičko-teološki dokaz za egzistenciju boga: svodi se na pretpostavku opće svrhovitosti u cjelokupnom djelovanju, iz koje se zaključuje na nužnost nekoga umnog bića (kao općeg stvoritelja). Kritiku toga dokaza dao je Kant u svom djelu Kritika čistog uma. Prema Kantu fizičko-teološki dokaz može biti samo subjektivne prirode u razmišljanju o svrhovitosti, ali nema nikakvu mogućnost da postane objektivna teza. To je u skladu s Kantovom mišlju da se postojanje boga uopće ne može teorijski dokazivati.

Fizikalizam:  Znanstveni ili općeživotni nazor koji se pojavljuje pod utjecajem novovjekog razvoja fizike, a nastaje iz težnje da se filozofijska pa i ostala naučna problematika rješava na osnovu metoda i rezultata fizike i njoj svojstvene slike svijeta. Takav .fizikalni racionalizam• npr. u psihologiji, spoznajnoj teoriji, logici, etici, sociologiji poznat je još iz vremena klasične mehanike. Stanovita jednostranost takvog stajališta, koje u ograničenoj perspektivi određenih (fizikalnih) znanstvenih kategorija zanemaruje specifičnosti drugih znanstvenih područja i metoda, osjeća se i u nekim novijim nastojanjima (neopozitivizam, neorealizam) da se kao .besmisleno• odbaci sve ono što se ne može ustanoviti i verificirati objektivnim fizikalnim metodama, kao i u nastojanju da se sve znanosti pod tim fizikalnim vidom povežu u tzv. jedinstvenu znanost.

Fiziologija:je prirodna znanost koja se bavi proučavanjem funkcije različitih organa i njihove međusobne povezanosti u cjelini organizma.

Fizis: (grč. physis, od phyein = rasti) priroda, narav, bitak, izvor i porijeklo svega što jest. U našoj starijoj terminologiji prevodi se kao jestastvo te odatle i prirodopis nosi naziv jestastvenica. (u ruskome i danas jestestvoznanie).

Flegma: prema Hipokratu jedan od tjelesnih sokova (sluz). Ako prevladava u organizmu, dovodi do flegmatičnog temperamenta

Flegmatičan čovjek:koji se teško čuvstveno uzbuđuje i koji sporq_ . i mlako reagira (pogledajte temperament flegmatični).

Fobija: (grč. fobos = strah) Bolesna duševna pojava koja se očituje u doživljajima neobrazloženog straha od izvjesnih predmeta ili situacija. Već prema predmetu ili situaciji, koja izaziva strah, postoje različite vrste fobija, npr.: agorafobija= strah od praznog prostora (trgovi, ulice); klaustrofobija = strah od skučenog prostora; niktofobija = strah od mraka; zoofobija = strah od životinja; tanatofobija = strah od smrti; kancerofobija = strah od karcinoma itd. Fobija je često jedan od simptoma neuroze.

Fonizam: (grč. fone= glas), osjet zvuka izazvan neadekvatnim (pogledajte) podražajem svjetla i boja. Vrsta sinestezije (pogledajte).

Forma: (lat. forma, grč. eidos, morfe) oblik, način na koji su dani različiti zorni predmeti. Kod pomišljenih predmeta forma predstavlja pojmom stvoreno cjelovito jedinstvo oznaka. I kod zornih i kod pojmovnih predmetnosti forma je svagda redni jedinstveni princip koji povezuje.

Formalan: (lat. formalis) : koji pripada samoj formi, koji se tiče same forme apstrahirane od nekog sadržaja. U starom i skolastičkom smislu ono što egzistira formalno jest ono što egzistira aktuelno, u suprotnosti virtuelnoj ili idealnoj egzistenciji. U tom se smislu kaže formalna izjava, tj. ono što je izrečeno izričito, a ne implicitno. U kolokvijalnom govoru označuje sve ono što je apstraktno i životu strano. U odnosu na forme mišljenja (pogledajte formalna logika).

Fundament: (lat. fundamentum = temelj) Općenito : osnov na kojemu se što temelji, na kojemu se može dalje graditi. Tako i mišljenje mora imati svoj fundament; taj se kod njega sastoji u zorovima i predodžbama pomoću kojih razum apstrakcijom stvara pojmove, a oni sačinjavaju elemente mišljenja. Stoga je važno, kako to Schopenhauer neumorno ponavlja, da svoje pojmove neprestano kontroliramo, uspoređujući ih sa zorovima i predodžbama od kojih su apstrahirani. U protivnom slučaju, mišljenje mora zastraniti, jer pojmovi nemaju više nikakvog fundamenta, pa su samo još prazne ljuske bez sadržaja.

Fundiran:(lat. fundo = osnivam), osnovan, koji ima dobar temelj. Taj se izraz javlja već kod Meistera Eckharda (1260-1327). Prema Meinongu (1853 – 1920) fundiraju se predmeti višeg reda (superiora) pomoću predmeta nižeg reda (inferiora). Ziehen (1862 – 1950) razlikuje fundirane i fundirajuće predodžbe. Ono što fundira zove se fundalno, a ono fundirano edukt (pogledajte).

Funkcija: 1.) (biol., psihol.) proces ili aktivnost nekog organa ili organizma. Npr. funkcija mišića, funkcija mozga; 2.) općenito aktivnost; 3.) (mat.) ovisnost vrijednosti neke varijabilne veličine od vrijednosti jedne ili više drugih varijabilnih veličina.