Filozofski rječnik: H


Habitus: (lat.), kakvoća, stanje tijela ili duše, držanje tijela, spoljašnost. Kod Aristotela habitus (grč. heksis) označuje stalno stanje, držanje, djelovanje. U srednjovjekovnoj filozofiji, kod Tome Akvinskog: podloga (sposobnost) nečega, svojstvo. Općenito : ukupnost tjelesnih i psihičkih osobina.

Halucinacija: doživljaj s obilježjima osjetne percepcije, koji nije izazvan odgovarajućim objektivnim vanjskim podražajima. Halucinacija se može javiti u svim osjetnim modalitetima, najčešće kao popratna pojava psihotičnih stanja.

Haos: (grč.), bezdan, prazan prostor. Staro kozmogonijsko učenje tražilo je u haosu početak svega kasnijeg sadržaja, a taj je početak shvaćen kao nesklad i neoblikovanost. (Suprotnost: kozmos, v.) U kolokvijalnom govoru danas riječ haos znači nered.

Harmonija: (grč. harmonia = sklad), sklad dijelova, koji pobuđuje osjećaj ugode, dok disharmonija (v.) pobuđuje osjećaj neugode. Za pitagorovce (v.), za koje je princip filozofije broj, svijet je brojčana harmonija. Za Heraklita se harmonija svijeta sastoji u nekoj napetosti različitih suprotnosti i sila. Prema Leibnizu opstoji prestabilirana (v.) harmonija između duše i tijela, koji ne stoje u kauzalnoj vezi nego se njihova djelovanja odvijaju samo paralelno, kao što je to bog unaprijed odredio.

Heutalogija: (grč. heautu = sebe i logos = učenje), učenje da sebe možemo sami spoznati.

Heautonomija: (grč. heautu = sebe i nomos = zakon), samostalno davanje zakona. Sofist Protagora postavio je tezu da su svi zakoni (nomoi) ljudsko djelo, te da je čovjek mjera svega.

Hedonist: zastupnik hedonizma.

Hedonizam: (grč. hedone = naslada, ugoda, užitak), etičko stajalište po kojemu je momentani pozitivni tjelesni užitak najviša životna vrijednost , te predstavlja motiv, cilj i mjerilo etičkog djelovanja. To je u stvari ekstremni senzualistički oblik eudaimonizma (v.). Osnivač hedonizma je grčki filozof Aristip Kirenjanin. Različite modifikacije hedonizma usmjeravaju ga u obliku eudaimonizma, priznajući udio razuma u postizanju prave ugode, koja neće biti samo tjelesna i momentana nego duševna i trajna. Ta krepost predstavlja sposobnost uživanja, a to može postići samo mudrac. Tzv. negativni hedonizam smatra da se životna ugoda sastoji u samoj odsutnosti neugode. Do krajnje pesimističke konzekvencije doveo je hedonizam Hegezija koji pravu i potpunu bezbolnost nalazi u smrti. Hedonistička naziranja javljaju se i u novom vijeku naročito kod francuskih materijalista 18. stoljeća (Helvetius, Lamettrie).

Hegelizam: : filozofski pravac koji polazi od osnovnih principa Hegelove filozofije. Ima mnogo škola i pravaca, u Njemačkoj i van nje, koji se tako nazivaju. Prema vremenu, kad su se te škole javljale dijele se njihovi predstavnici u starohegelovce i novohegelovce.

Hegemonija: (grč.), prevlast jednoga nad drugim, prevladavanje, rukovodstvo nad čime; hegemonija jedne klase, grupe, staleža itd. nad drugim (npr. hegemonija proletarijata nakon izvršene političke revolucije jest diktatura proletarijata.

Heimarmene: e (grč.), usud, od bogova suđeno (moira). U stoičkoj filozofiji: zakonomjema prirodna nužnost. Hrizip je objašnjavao da je heimarmene logos kozmosa, a stoičar Zenon je pod tim pojmom pomišljao moć kretanja materije. U rimskom stoicizmu: fatum kome je sve podređeno. Karakteristična je Senekina izreka: Ducunt volentem fata, nolentem trahunt (Sudbina vodi one koji to hoće, a vuče one koji to neće).

Heliocentričan: (grč. helios = sunce i lat. centrom = središte), Kopemikov sustav po kojemu je danas izvan svake sumnje da je Sunce središte našeg planetarnog sustava.

Hen kai pan: grč.): jedno i sve. Taj pojam u grčkoj filozofiji označuje jedinstvo i totalitet svijeta, kozmosa. Cjelina (ben = jedno) je beskonačno mnoštvo pojedinačnog. Jedno i sve označuju sintezu predmetnih sadržaja, koji postoje u svojim vlastitim razlikama. Ta je misao najprije oblikovana kod Heraklita, koji kaže da jedno nastaje iz svega, i sve iz jednoga (fr. 10). U novijoj filozofiji hen kai pan je istovjetan s panteizmom.

Henoteizam: (grč. hen = jedan i theos = bog), obožavanje jednog vrhovnog boga, pored kojeg postoji i mnoštvo drugih, nižih božanstava. Henoteizam je suprotnost monoteizmu.

Heraklitizam: pojam izveden od imena grčkog filozofa Heraklita. Označuje mišljenje da se u svijetu sve kreće (panta rei) na osnovu postojanja stalnih, objektivnih suprotnosti. Pojam za dijalektička shvaćanje svijeta i života. Glagol heraklitizirati (herakleitizein) upotrijebio je Aristotel (Met. 1010 a 1 2) kao sinonim za učenje o stalnoj promjenljivosti svega što postoji.

Hereditarno: (lat. hereditas = nasljedstvo): što je determinirano genotipom organizma, tj. skupom svih naslijeđenih osnova organizma.

Heredit: biološko nasljeđe pojedinca. Skup tjelesnih i psihičkih osobina koje potomci nasljeđuju od svojih roditelja i svojih pređa. Naslijeđene osobine određene su faktorima koji se nalaze u zametnim stanicama.

Heretički: (grč. hairesis = izbor): što se odnosi na herezu (v.), krivovjerski. Heretik: krivovjemik.

Hereza: (grč. hairesis = izbor), krivovjerstvo, odstupanje od nekog učenja, naročito u katoličkoj crkvi odstupanje od neke dogme. Nadalje hereza znači slobodno izabrana učenje uz koje tko pristaje, a označuje i filozofijsku školu ili sektu

Hermeneutika: (grč. hermeneutike tehne), vještina tumačenja, interpretiranja, dokazivanja, način na koji interpretator iznosi svoje misli u vezi s određenim problemom. U novijoj filozofiji metoda izlaganja i objašnjenja smisla bitka. Za Heideggera je fenomenologija postojanja (Dasein) hermeneutika u prvotnom značenju riječi kojom se označuje tumačenje (Sein und Zeit).

Heteredosksan: (grč. heteros = drugi i doksa = mnijenje, mišljenje), drugačijeg mišljenja, drugačijeg vjerovanja, drugovjeran, heretičan. Suprotno : ortodoksan.

Heterogenija: (gr. heteros = drugi i gonia = nastajanje), nastajanje iz nečega što nije istovrsna. Heterogonija svrha je pojam koji je izložio W Wundt, a označava proces u kome krajnja svrha nije identična s onom koja je bila zamišljena na početku.

Heteronoman: koji se odnosi na heteronomiju.  

Heteronomija: (grč. heteros = drugi i n6mos = zakon), zakonodavstvo koje proizlazi iz nekog ili nečeg drugog, a ne iz sebe sama; suprotno : samozakonodavstvo (autonomija, v.). Heteronomija predstavlja pokoravanje volje nekom zakonu koji potječe iz jedne druge volje, npr. heteronomna etika (najvišeg dobra) za razliku od (Kantove) autonomne etike dužnosti, gdje je sam um zakonodavan, a ne nešto izvan njega, ili dobra je volja, a ne nešto što se njome ima postići.

Heterozetesis: 1) višdnačno pitanje s mogućnošću različitih odgovora (sofističke upitne zamke); 2) pogreška u dokazivanju, koja se sastoji u skretanju od osnovne teme i obilasku prijeporne točke, tj. u dokazivanju nečega drugog mjesto onoga što treba dokazati (v. metabaza, mutatio elenchi, ignoratio elenchi).

Heuristički: što se odnosi na pronalaženje i otkrivanje novih činjenica i spoznaja; heuristički principi su smjernice koje služe pronalaženju novih vidika pri istraživanju i objašnjavanju (v. hipoteze, fikcije);· heuristički postupak, za razliku od sistematskog izlaganja, prikazuje putove i načine postizanja rezultata neke znanosti.

Heuristika: (grč. heurisko = nalazim, Jat. ars inveniendi = vještina iznalaženja), znanost o metodičkom pronalaženju i otkriću novoga.

Hic et ninc: (Jat.), ovdje i sada. Sušta prostorno-vremenska određenost nekog konkretnog, faktičnog stanja stvari, određenje neke individualne opstojnosti za razliku od nužnih i općenitih određenja (npr. prirodni zakoni, matematičke istine) koja vrijede uvijek i svuda (semper et ubique).

Hijerarhija: (grč. hierarhia), vlast svećenstva, gospodstvo svećenstva (zapravo svetaca) ili Crkve; crkveno uređenje. Otuda se u proširenom značenju govori i o političkoj hijerarhiji itd. Hijerarhija znači na kraju poredak bića ili vrednota. – Hijerarhiju vrednota postavio je Scheler suprotstavljajući Kantovoj formalnoj etici svoj nauk o materijalnim vrednotama koje imaju i svoj vrijednosni poredak.

Hikma: (islam), mudrost; u kuranu se odnosi na objavljen nauk. Kasnije se proširuje na pojam unutrašnje duševne kulture uopće. Spoznaja u smislu neoplatonske, gnostičke i istočne mistike naziva se hikmat al-išriik (v. išrak) za razliku od svjetovne, helenske filozofije – falasifa (v.), ali s vremenom termini hikma i falasifa postaju istoznačni.

Hilijazam: (grč. hilias = tisuća), židovskohelenistička vjera u ostvarenje mira i blagostanja na zemlji u vremenu od tisuću godina. Od završetka svjetske povijesti do ostvarenja božanskoga carstva trajat će to razdoblje sreće čovječanstva tisuću godina. Taj izraz upotrijebio je Kant označujući njime konstantni napredak ljudskog roda. Njime se označuje i ideja vječnoga mira i sreće ljudi.

Hilizam: (grč. hyle = grada, tvar), nazor po kome je bit odnosno supstancija svijeta sama tvar, sama materija (npr. Materijalizam.

Hinduizam: , opći naziv za indijsku religiju i mitologiju u kasnijem, osobito srednjovjekovnom stadiju razvitka višnuitskih i šivaitskih kultova na osnovu eposa i purana. .Hinduizam je kao vjera neodređen, amorfan, mnogostran, sveobuhvatan. Njega je gotovo nemoguće definirati i uopće reći je li religija ili ne, u običnom smislu riječi. U svom sadašnjem obliku, pa i u prošlosti, on obuhvaća mnoga vjerovanja i običaje, od najviših do najnižih, često međusobno suprotne ili čak proturječne. (Dž. Nehru, Otkriće lndije). – Neohinduizam je pokret indijskih intelektualaca, koji u doba kolonijalizma i pod utjecajem zapadne civilizacije polazi od pretpostavke o univerzalnoj misiji indijske kulture za duhovnu obnovu suvremenog svijeta. Smatra da može dati bolju filozofsku podlogu nego što se danas nalazi bilo u kršćanskim bilo u pozitivističkim tradicijama evropske kulture. I neohinduizam se razvija u raznim vjerskim, filozofskim i političkim smjerovima, kojima je svima do danas ostala zajednička vjera u indijsku univerzalnu misiju.

Hipnoza: (grč. hypnos = san), stanje slično snu, koje je izazvano sugestijom. U hipnozi je povećana sugestibilnost ispitanika odnosno pacijenata tako da se na njih može lakše sugestivno utjecati. Prema mišljenju Charcota, hipnoza bi bila patološko (v.) stanje slično histeriji, naprotiv, prema mišljenju Bernheima, koje je danas općenito usvojeno, hipnoza je učinak sugestije (v. sugestija).

Hipokeimenon: n (grč.), ono što ostaje ispod, u osnovi, podmet (subjekt) supstancija; u starijoj hrvatskoj terminologiji : zasebak, samostojnica (samostojnik), biće samostojno.

Hipokrizija: (grč. hypokrisis = pretvaranje), licemjerstvo, karakterna osobina ljudi koji se pretvaraju.

Hipologičan: (grč. hypo = ispod), podlogično ili predlogično, a to je ono što nije ušlo ili nije sposobno da ude u logičku sferu.

Hipostaza: (grč. hyp6stasis, Jat. suppositum = podloga, osnova), bit, pojedinačna supstancija. Hipostazirati znači pretvoriti u samostalnost, u supstancijalnost, tj. u nešto što ne postoji materijalno, na primjer pojmove o predmetima; Platonove ideje su hipostazirani rodovski pojmovi.

Hipotetičan: (v. hipoteza), uvjetovan, pretpostavljen, koji vrijedi samo uz neki uvjet, uz neku pretpostavku. U logici se hipotetičnim naziva sud u kome se predikat pridaje subjektu uz neki određeni uvjet (Ako je A onda je i B), a silogizam (v.) se naziva hipotetičnim ako je bar gornja premisa hipotetičan sud.

Hipoteza: (grč. hyp6thesis), pretpostavka, zamisao stanovitih znanstvenih postavki i rješenja koja, iako su još neprovjerena i nesigurna, imaju svrhu da premoste praznine u iskustvu i da ukažu na vjerojatno zajedničke osnove, uzroke i zakone određenih skupina pojava i tako zadovolje opravdanu težnju za suvislošću i jedinstvom znanstvene spoznaje. Svaka hipoteza je neke vrste misaoni eksperiment, stvaralački pokušaj koji se ne može bez ostatka svesti na logičke operacije. Ponekad se hipoteza ispoljava u smislu postulata (v.). Kao manje-više tek vjerojatna zamisao, hipoteza nosi u sebi tendenciju za sve intenzivnijim provjeravanjem (verifikacijom) i po tome se razlikuje od fikcije (v.).

Hipotipoza: a (grč. hypocyposis = odslikavanje ), zorno prikazivanje nekog pojma, predočivanje neke misli.

Histerija: (grč. hystera = maternica), 1.) duševno oboljenje koje se osniva na živčanom poremećaju, a očituje se u čuvstvenoj razdražljivosti i velikom broju drugih simptoma, kao npr. u anesteziji (v.), paralizi, halucinacijama (v.), sklonosti autosugestiji (v.), gubitku pamćenja, gubitku apetita, mučnini, lokalnim bolovima i ostalim simptomima koji su nalik na simptome organskih oboljenja. Prema jednom shvaćanju kod histerije su se motivativni konflikti preobrazili u tjelesne simptome. Histerični napadi mogu poprimiti dramatične oblike: bolesnik se valja po podu, vice, postaje agresivan i sl. Do napada dolazi redovito u prisustvu publike, a sam bolesnik pri tom uglvanom nije opasan za okolinu; 2.) u običnom govoru histerija znači također I svako masovno izbijanje simptoma intenzivnih čuvstava: ratna, vjerska, pokladna histerija I sl.

Historizam:

Holizam:

Homeomerije:

Hominacija:

Hominizam:

Homogen:

Homo homini lupus: (lat.) čovjek je čovjeku vuk; teza koju je postavio engleski filozof Th. Hobbes (1588 – 1679) na temelju svoga prirodoznanstveno orijentiranog empirizma, da je izvorno odnosno osnovno društveno stanje čovjeka: rat svih protiv sviju (bellum omnium contra omnes), a on se prevladava samo razumskim uviđanjem da takvo stanje dovodi do uništenja sviju. Čovjek je po prirodi nemilosrdni egoist, ali egoist koji razumski uviđajući mogućnost svoje propasti traži upravo iz egoističkih motiva pomirenje sviju. Prirodno nepodnošljivo i opasno stanje prevladava se razumskim, dakle prosvjetiteljskim (v.) putem.


Homologan: (grč.), istosmislen, istoimen, podudaran, odgovarajući, s istim odnosima. (V. homologija.)

Homologija: (grč.), podudaranje, skladnost, suglasje; 1) u stoičkoj filozofiji: podudaranje čovjekova djelovanja s njegovom umnom prirodom (lat. convenientia po Ciceronu odnosno aequalitas po Seneki); 2) u biologiji: podudaranje različitih organizama s obzirom na homologne organe, tj. organe koji imaju jednake morfološke osobine (porijeklo i građa), bez obzira na to vrše li istu funkciju ili su se razvojem prilagodili na različite funkcije (npr. krila kod ptica i ruke kod čovjeka). Za razliku od homologije analogija je podudaranje organizama s obzirom na jednake funkcionalne (fiziološke) osobine morfološki različitih organa (analogni organi npr. krila kod ptica i kukaca, škrge kod riba i pluća kod viših kralježnjaka.

Homo – mensura: (lat.), kratica za relativističku tezu sofista Protagore: Čovjek je mjerilo svih stvari. Teza dobiva različit smisao prema tome shvati li se čovjek individualno ili generički.

Homo sapiens: (lat.), razuman čovjek, razumom obdaren čovjek. Naziv je uveo Linne, koji je u stupnjevanju organskoga života upravo ovom diferencijalnom razlikom od životinja odredio ljudsku vrstu. Danas se značenje toga pojma proširilo u smislu tradicionalne evropske antropološke teze koja tvrdi da je čovjek u svojoj biti razumno odnosno umno biće; ta se teza suprotstavlja određenju po kome bi čovjek bio u biti radni, tehnički čovjek (homo faber) ili što drugo. (V. antropologija.)

Htijenje: (prema htjeti), naziv ia one psihičke procese koje karakterizira svje'Sna usmjerenost prema akciji. Ti procesi, koji imaju više oblika (pristajanje, odbijanje, izbor, odluka), svode se predodžbeno i misaona na odnos – pozitivan ili negativan – između zamisli o nekoj mogućoj akciji i zamisli o njenom ostvarenju vlastitom aktivnošću. Budući da je zamisao o vlastitoj aktivnosti redovito prožeta specifičnim doživljajima emocionalnog karaktera (čuvstvima spremnosti, lične angažiranosti)i preplavljena evokacijama psihičkih stanja doživljenih uz bivše akcije, dok je s druge strane zamisao o mogućoj (budućoj) akciji dopunjena uzročnim svršnim primislima, tradicionalna je psihologija smatrala htijenje zasebnom kategorijom doživljaja (uz spoznavanje i čuvstvo). Htijenje se definiralo kao čovjeku svojstvena sposobnost da se na osnovu motiva uz svjesno zauzimanje stava opredjeljuje za akciju.

Humanitet ili humanost: (lat. humanitas), čovječnost, čovještva, ljudskost, bit čovjekova, ono što čovjeka čini čovjekom za razliku od njegova posve prirodnog (animalnog) određenja. Svojstva i sposobnosti što sačinjavaju čovjekovu bit nisu njemu prirodno dana, nisu karakteristike njegove apriorne prirode, nego ih on sam (povijesno, slobodno, smislena) mora kao smisao i vrednote uvidjeti, izboriti, proizvesti, •stvoriti•, praktički potvrditi na djelu. Pojam humanitet često je shvaćen u etičkom smislu kao ideal ili apstraktni postulat (moralizam, v.), po kojemu čovjek tek treba da bude humano biće, biće harmonički ispunjena vrijednim ciljevima po kojima pojedinac, individuum, postaje ličnost i vrijedan član društvene zajednice (v. još humanizam).

Humanizam: 1. kalturnohistorijska epoha (14-16. st.) koja dijelom prethodi renesansi, a dijelom s njom koincidira. Za tu je epohu karakteristično buđenje živog interesa za klasičnu grčko-rimsku starinu, slijevanje antičkih (poganskih) filozofskih, pravnih i etičkih shvaćanja s kršćanskima, pozitivan stav prema vrednotama ovozemnog života, prirodi i umjetnosti, borba za slobodu mišljenja (nasuprot autoritetu crkvene dogme), težnja za svestranim razvijanjem ljudskog elementa na svim kulturnim područjima (nasuprot srednjovjekovnoj opsesiji božanskim motivima). Prvi počeci humanizma javljaju se u Italiji (Dante, Petrarca), ali se on doskora proširuje na sve evropske zemlje. I u našim krajevima humanizam je imao niz značajnih predstavnika (Nikola Modruški, Ivan Česmički, Marko Marulić, Juraj Dragišić, Ilija i Ludovik Crijević, Fran Trankvil Andreis, Juraj Šišgorić, Antun i Faust Vrančić, Jakov Bunić, Damjan Benešić itd.); 2. u filozofiji: a) etički stav prema kojemu svi društveni odnosi moraju počivati na uvažavanju ljudske prirode kao specifične vrijednosti u svakom čovjeku pojedincu. Humanizam je svjesno razrađeni antropocentrizam koji, polazeći od poznavanja čovjeka ide za vrijednosnom afirmacijom čovjeka – isključujući pri tom ono što čovjek samom sebi otuđuje, bilo time što ga podređuje nekim nadljudskim načelima i silama, bilo time što ga izobličuje nekim pod-ljudskim postupcima iskorištavanja (Entretiens d'ete de Pontigny); b) spoznajnoteorijski stav prema kojemu svaka spoznaja može vrijediti isključivo za čovjeka i za čovječji svijet. Takav stav formulirao je već Protagora poznatom izrekom da je čovjek mjera svih stvari. Prema Le Dantecu  ono što čovjek spoznaje, to su samo odnosi stvari i čovjeka, a ono što mi zovemo stvarima, to su samo elementi čovječjeg opisivanja svijeta. Po F. C. S. Schilleru sav je mentalni život orijentiran prema nekim ciljevima. A kako naši ciljevi mogu biti samo ciljevi onakvog bića kakvo mi jesmo, očito je da je svaka spoznaja podređena ljudskoj prirodi i njenim osnovnim potrebama.

Hybris: (grč.), zla upotreba snage, oholost, obijest, prkos naročito prema bogovima. Bogovi na to odgovaraju osvetom (grč. nemesis ).