Filozofski rječnik: I


Ideacija: (grč. idea), gledanje biti. To je osnovni pojam fenomenologije (pogledajte). Ideacijom se neovisno o indukciji dohvaća esencija (pogledajte) zbiljskih likova i tvorevina duhovnog i materijalnog svijeta; dohvaća se štastvo (pogledajte) kao ideja. Naziva se i ideirajuća apstrakcija.

Ideal: (grč. eidos, novolat. idealis), uzor, cilj, svrha, smisao, misao vodilja, regulativ života, opstanka, htijenja, djelovanja. Ideja ili predodžba maksimalnog savršenstva ili potpunosti nekog predmeta u svojoj vrsti (ličnosti, svojstva, stanja, stvari i dr.) kao najvišeg cilja (ili dobra) kojemu treba težiti da bi se dostigao, dokučio, ozbiljio (progres u beskonačnost, Kant). Ako je takav ideal samo apstraktni postulat, čije se dokučivanje odgađa u vječnost, tada je to samo (nedjelatna i nezbiljska) loša ili tamna beskonačnost (Hegel). Istinski su i zbiljski ideali oni koji se neposredno ostvaruju i potvrđuju u sadašnjosti i kojima je nošeno svako konkretno djelovanje.

Idealan:(lat. idealis) 1.)primjeren ideji ili idealu, uzoran, savršen, potpun; 2.) nasuprot realnome, nezbiljski u smislu nestvarnoga, duhovnoga ili imaterijalnog, samo predočen ili zamišljen, bez opstanka izvan svijesti; i 3.) koji ne opstoji empirijski – realno, nego samo iznad iskustva kao platonska ideja – uzor, norma, koja pokazuje ne kako jest, nego kako bi trebalo biti.

Idealist: pristalica idealizma: 1.) u ontološkognoseološkom smislu, pristalica subjektivnoga, objektivnoga ili apsolutnog idealizma (pogledajte); 2.) u etičko-praktičkom smislu, onaj koji nasuprot realistu ne uzima zbiljnost kakva jest nego teži njenom uzdizanju na stupanj ideala.

Idealističko shvaćanje historije: svako tumačenje historije i historijskog kretanja koje osnovu toga kretanja nalazi u različitim idejnim, spiritualnim ili psihološkim faktorima. Suprotno: materijalističko shvaćanje historije (pogledajte). Idealisti u shvaćanju historije bili su u krajnjoj konsekvenciji i francuski materijalisti 18. st., koji su taj razvoj svodili na razvoj ideja. Idealistička koncepcija dobila je kod Hegela najsistematskiji oblik, pri čemu je i historija samo moment razvoja apsolutne ideje u obliku objektivnog duha.

Idealizacija:(od novolat. idealis), čin kojim se neka stvar, stanje ili osoba prikazuje kao savršenstvo i samim tim postavlja kao uzor ili ideal (pogledajte) sebi ili drugima. U ćudorednom životu kao i u pedagogiji idealizacija ima veliko značenje pri aktiviranju volje za moralno samoizgrađivanje. U filozofiji ima specifično značenje. Tako se taj pojam u Hegela javlja u problematici odnosa zbilje i ideje ne kao negativni odnos u suprotstavljenosti zbilje i ideje nego se sam proces bivanja poima kao idealiziranje.

Idealizam: Filozofski nazor prema kojemu je cjelokupna zbiljnost samo izraz ideje kao jedinoga pravog bitka, što sobom omogućuje opstanak svijeta bića i njegovu spoznaju. Za Engelsa je to drugi veliki tabor u filozofiji (Ludwig Feuerbach i kraj klasične njemačke filozofije), koji nasuprot materijalizmu, duh smatra prvobitnim, a materiju sekundarnom. – Izraz idealizam dolazi od pojma ideje, koji je u toku povijesti postao sudbonosan za evropsko mišljenje, i u njegovu se razumijevanju svagda očituje bit i domet neke idealističke pozicije.

ldealtip: temeljni pojam poredbene sociologije (M. Weber), kojim se označuju idealno pojačana i do ideala uzdignuta zajednička obilježja tipično srodnih društvenih tvorbi, djelatnosti i misli (npr. idealno tipični radnik, grad, itd.). ldealtipovi služe kao modeli kojima se mjere i opisuju konkretne društvene pojave, već prema tome koliko se individualno približuju ili odstupaju od pretpostavljenih idealnotipičnih struktura.

Ideja: (grč. idein = vidjeti, odnosno : idea i eidos = lik, izgled, lice, spoljašnjost, forma. Npr. Demokrit govori o ideji atoma, što znači : oblik ili forma atoma. Korijenski riječ ideja izvodi se iz : vid (isto u lat. vid-e-o, u hrv. ili srp. : vid-je-ti). Prenijeto s osjetilnog na misaono područje, ideja označuje misaoni uzor ili paradigmu. U Platonovoj filozofiji ideje su nepromjenljivi uzori stvari, i važe kao jedini bitak. Samo su duhovno vidljive, a ne osjetno. Sve što jest samo je sjena ideje. Platon nigdje nije dao definiciju ideje. Po Aristotelu ideje su identične s pojmovima koji izražavaju općenitost. U Augustinovoj filozofiji Platonove ideje tumačene su kao stvaralački uzori u božjem mišljenju. U Kantovoj filozofiji ideje su nužni pojmovi čistog uma.

Identificirati: (lat. idem = isti i facere = činiti), poistovjetiti, ustanoviti identičnost, u prenesenom smislu prepoznati; pojmove ili predmete promatrati kao jedne te iste, identične.

Identifikacija: (lat. idem = isti i facere = činiti), poistovjećivanje, utvrđivanje identičnosti. Kao znanstveni pojam učvrstio se u psihologiji ličnosti i znači proces sazrijevanja, pronalaženja samoga sebe. U psihoanalizi označava proces preuzimanja načina ponašanja, motiva, stavova, karakternih osobina druge osobe s kojom se želi identificirati.

Identitet ili identičnost: (lat. identitas od idem = isto), istovjetnost; odnos po kojem je neko biće, pojava, svojstvo jednako samom sebi. Fenomenološki i logički : jedinstvenost značenja, istovjetnost pomišljenog, potpuna suglasnost, nasuprot mnogolikosti misaonih i predodžbenih akata i procesa koji se odnose na isti (realni ili idealni) predmet. Identični su oni pojmovi koji imaju isti sadržaj i opseg. Stav identiteta – pogledajte načelo logičkog mišljenja. Psihologijski : kad svijest ostaje u sebi ista kao jedinstvena cjelina u raznolikosti psihičkih uvjeta i situacija. Realno : istovjetnost stvari ili bića u mijenjanju njihovih stanja i u toku njihova razvoja.

Identitetna filozofija: (identitetna teorija) predstavlja oblik filozofskog monizma (pogledajte) po kome su sve moguće pojavne suprotnosti u biti identične, te ih svodi na jedan sveobuhvatni, apsolutni osnov svijeta.

Ideologija:  (grč. idea = ideja i 1ogos = nauka), nauka o idejama. Tako su je nazvali Destutt de Tracy (Les elćments d'ideologie) i grupa filozofa potkraj 18. st., koji su svoju filozofiju nazvali ideologijom, a sebe ideolozima. Ideologija ima ovdje značenje nauke o osjetima, senzacijama, predodžbama (franc. idees), na čijim se odnosima i spajanjima zasniva čitava naša spoznaja.

ldeoplastičan: (grč. idea = misao i plasso = oblikujem). Prema Verwornu (1863 – 1921) ideoplastična je umjetnost koja prikazuje ideje ili koja stoji pod utjecajem ideja. Suprotno : fizioplastičan (pogledajte).

Ideotelija: (grč. idea = ideja i telos = cilj, svrha), upravljanje prema idealnom cilju, određenje nekoga toka događaja prema svrhovitosti.

Idiografija: (pogledajte idiografski), metodološki pojam koji označava način opisivanja povijesnog događanja.

Idiografski: (novogrč. idios = svojevrstan i grafein = pisati), pojam koji su u metodologiju znanosti uveli novokantovci (W. Windelband); označava postupak kojim se opisuje svojevrsni, jednom dani povijesni događaj, za razliku od nomotetskog (pogledajte) postupka kojim se služe prirodne znanosti. Dok prirodne znanosti nemaju interesa da uoče pojedine događaje, nego opće (generalne) zakonitosti toga zbivanja, povijesne znanosti imaju kao predmet svoga opisivanja upravo ono pojedinačno i osebujno.

ldiosinkrazija: 1. stanje pojačane osjetljivosti organizma (alergije) na neke predražaje i agense; različita jela, lijekove, supstance biljnog i životinjskog porijekla i sl. Očituje se u bolesnim promjenama kože i sluznice, u kihavici, bronhijalnoj astmi itd.; 2. u prenesenom smislu: trajno ili prolazno stanje specifične psihičke osjetljivosti, u kojem pojedinac – bez uočljivog razloga – ne podnosi određene motive, situacije, zanimanja, osobe, sredine itd., te na njih reagira snažnim uzbuđenjima: bijesom, strahom, gubitkom orijentacije i sl.

Idiot: osoba koja je u najvećoj mjeri mentalno defektna. Idioti su redovno nesposobni za bilo kakav organizirani posao, a često nisu sposobni ni da nauče govoriti. Odrasli idiot može postići mentalnu dob do 3 godine, odnosno posjeduje kvocijent inteligencije do 25.

Idiotizam: najteži stupanj intelektualne defektnosti, uzrokovan naslijeđenim ili stečenim malformacijama mozga.

Idol: (grč. eidolon, lat. idolum), slika, sjena, utvara. Kod Demokrita su idoli sličice koje izlaze iz predmeta i ulaze u ljudska osjetila. F. Bacon u svom djelu Novum Organon razlikuje četiri vrste idola, tj. lažnih, obmanjujućih predodžbi koje ometaju spoznaju. To su: idola tribus (idoli plemena), idola specus (idoli pećine), idola fori (idoli trga) i idola theatri (idoli teatra).

Ignorabimus: (lat.), nećemo znati; tom uzrečicom označuje se agnostičko-skeptička teza po kojoj bi postojeće ograničenosti u spoznaji prirode ostale nepromijenjene i u budućnosti. Izraz potječe od Du Bois­ -Reymonda (1872).

Ignoratio elenchi: (lat.), pogreška u dokazivanju (pogledajte heterozetesis) koja se pojavljuje nehotice, za razliku od mutatio elenchi.

Igra: slobodna djelatnost duha i tijela bez koristi, cilja i svrhe, za razliku od činidbe (pogledajte) i tvorbe (pogledajte) ili rada (pogledajte) kao svrsishodnih djelatnosti; rasterećenje od svih svrha i razbibriga. Imajući u vidu upravo odsutnost svake svrhe, često se taj pojam prenosi i na ponašanje životinja pa i neživu prirodu (npr. igra valova).

Ilegalan: (lat.), nezakonit, suprotno od legalan (pogledajte), koji nije u skladu s postojećim (pozitivnim zakonskim, društvenim i političkim) poretkom ili je protiv njega. U etici : suprotno pukom legalitetu (pogledajte). Ilegalno stoga može biti moralno.

Iluzije: pogrešne interpretacije objektivno danih ili prethodno doživljenih podataka. Na perceptivnom planu to je subjektivno iskrivljavanje neposredno danih objektivnih podataka, do kojeg dolazi zbog određene konfiguracije podražaja ili stava očekivanja. Kod pamćenja, iluzije nastaju ispuštanjem, dodavanjem ili zamjenjivanjem nekih elemenata u originalnom sadržaju.

Iluzionizam: (lat. illusio = varka, tlapnja, pričin), nazor koji u mnogolikim filozofskim varijantama i često na različitim osnovama svu istinu, ljepotu i ćudorednost proglašava iluzionizam imperijalizam pukim iluzijama, prividom, obmanom. Teorijski iluzionizam smatra osjetni svijet pričinom, a praktički iluzionizam vrednote subjektivnim iluzijama.

Imaginacija: (lat. imaginatio = mašta, zamišljanje), moć zamišljanja; predodžba; izmišljanje; slikovito predočivanje. Za Leibniza je prazni prostor imaginacija. Spinoza naziva imaginacijom najniži stupanj spoznaje koja se osniva na osjetilnim utiscima i koja stoga nije adekvatna, jer do adekvatne, tj. apstraktno-pojmovne spoznaje možemo doći samo pomoću uma.

Imaginaran: (lat. imago = slika), koji se osniva samo na uobrazilji, koji nema zbiljskog osnova, koji je samo izmišljen.  U matematici: veličine koje zapravo ne opstoje, npr. korijeni iz negativnih brojeva. (pogledajte imaginacija.)

lmanencija: (novolat.), biti imanentan, biti sadržan u nečemu (pogledajte imanentan, panteizam, sud).

Imanentan: (lat. immanens) koji ostaje unutar stanovitog područja, koji je u nečemu sadržan. Opreka: transientan (lat. transiens) odnosno transcendentan (pogledajte).

Imanentna filozofija: (filozofija imanencije), naziv za ontološko i spoznajnoteorijsko naučavanje po kojem je svaki bitak imanentan (pogledajte) svijesti, tj. dan kao sadržaj spoznajne svijesti. Prema tome nema objekta bez subjekta. Stvari o sebi bez spoznajnog subjekta su nezamislive (monizam svijesti).

Imaterijalan: netjelesan, netvaran; kao suprotnost materijalnom znači duhovan.

Imaterijalizam: metafizička koncepcija koja se suprotstavlja materijalizmu (pogledajte) i negira opstojnost materije kao samostalne zbiljske supstancije. Materija je tek jedan način pojavljivanja u duhovnoj zbilji.Imaterijalizam zastupaju i neki prirodonaučenjaci, koji tvrde da je materija tek pojavna forma nevidljivih prirodnih sila.

Imbecil: osoba čija se intelektualna defektnost nalazi između debila i idiota. Odrasli imbecili posjeduju mentalnu dob između 3 i 7 godina, odnosno kvocijent inteligencije između 26 i 50.

Imperativ: (lat.), izraz zapovijedi, nalaganja, norme trebanja (treba da), zapovjedna forma. Po Kantu: 1.) hipotetički (imp. spretnosti, snalažljivosti, umješnosti, propisi razboritosti) i 2.) kategorički (moralni, ćudoredni) imperativ. Prvi nalaže pod nekim uvjetom: ako želiš ovo, onda moraš učiniti ono; jedno se čini radi nečega drugoga. Drugi je neposredno zakonodavni, bezuvjetni i svojom se formom postavlja kao ćudoredna zapovijed (zakon): ·Radi uvijek tako da možeš htjeti da maksima tvoga djelovanja postane opći zakon. (Kant).

Imperijalizam: monopolistički stadij kapitalizma. Svestranu analizu i ocjenu imperija- imperijalizma dao je Hilferding u djelu financijski kapital, a Lenjin u djelu Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma.

Implicite: (lat.), nerazloženo, isprepleteno, uključeno u poimanje nečega bez izričitog ukazivanja na dotična svojstva. Opreka: explicite (pogledajte).

Implikacija: (lat.), takva .isprepletenost• dvaju sudova da istinitost jednoga uključuje u sebi odnosno uvjetuje istinitost drugoga. Ako sud p implicira sud q, tj. p -+ q, onda je, ukoliko je istinit sud p, istinit i sud q.

Impresija: neposredno doživljeni utisak, osjet, primarni svjesni sadržaj, zamjedba koja djeluje na čuvstvo.

Impresionizam. U filozofiji: idealističkop ozitivistički spoznajna-teorijski pravac koji smatra da su samo osjetni utisci realni i ne suponira nikakve druge za spoznaju odlučne transcendentne (pogledajte.) predmete.  U umjetnosti se impresionizmom naziva pravac koji zadatak umjetničkog stvaranja vidi u realizaciji neposrednih objektnih utisaka.

Impuls: 1.) nagli, intenzivan i redovito kratkotrajan poticaj na neku aktivnost. Do impulzivne akcije dolazi bez prethodnog razmišljanja i odlučivanja; 2.) impuls živčani (pogledajte uzbuđenje).

Indefinitan: (lat.), neodređen, neizvjestan, nejasan. To se kaže za neki niz, za koji se ne zna je li konačan (finit) ili beskonačan (infinit). U logici : sudovi neodređene kvantitete.

Indiferencija: (lat.), nerazlikovanost, nerazličnost, lišenost razlike, svejednost; ravnodušnost, nedostatak sklonosti, nagnuća, interesa, pretpostavljanja jednoga na račun drugoga u odnosu na nešto određeno, ili čuvstveno nevezivanje i neangažiranje za bilo što, nezainteresiranost za neke određene stvari, događaje, vrijednosti ili čak za znanosti.

Indiferentan: (lat.), nerazlikovan, nerazličit, koji ne sačinjava i ne sadrži u sebi razlike; ravnodušan, nezainteresiran.

Individuacija: (lat.), uposebničenje, prelaženje u posebno, iz općega (bitka, biti) u individuume ili pojedinačna bića i stvari (npr. supstancije svijeta u pojedinačne stvari, kod Spinoze u moduse, ili čovječanstva u pojedine narode i ljude i dr.).

Individualan: (lat. individualis), 1.) pojedinačan, koji postoji samosvojno kao zasebna nedjeljiva jedinica, različit od svih ostalih (npr. individualno biće); 2.) koji pripada pojedincu (individualne karakteristike, individualan rad), 3.) osebujan, naročit, neobičan (individualno ponašanje).

Individualizam: (lat. ; izraz potječe iz 18. st., a javlja se s počecima novovjekovne evropske filozofije [Descartesl, znanosti i umjetnosti (humanizam i renesansa, prosvjetiteljstvo), stajalište koje primamo ili isključivo naglašava značenje, ulogu, vrijednost i važnost individualnoga, važnost pojedinca, a naročito pojedinačne osebujnosti spram općega, generalnoga, u kojem se gubi pojedinačno.

Individuum: (lat. in = protiv, ne i dividere = dijeliti), nedjeljiv, nerazdruživ, nedjeljivo, pojedinačno biće.

Indukcija:lLogički postupak zaključivanja od pojedinačnih iskustava na općenite spoznaje. Očituje se kao induktivni zaključak i kao naučno-empirijski postupak koji, služeći se induktivnim zaključcima, dovodi do ustanovljavanja općih zakonitosti. Oblik induktivnog zaključka jest: M , i M, i M, … je P, M, i M, i M, … je S, zaključak: Svi S jesu P.

Inegzistencija: (lat. inexistentia = opstojnost u nečemu), pojam kojim se označava da je nešto samo u svijesti, a da mu ne odgovara ništa u realnoj zbilji. To je nešto pomišljeno, a istovremeno nestvarno.

Inercija: (lat. inertia = tromost), nedjelatnost, nepokretnost. Tendencija svakog tijela da ostane u stanju mirovanja ili gibanja, u kojemu se nalazi, dok ga neki vanjski uzrok ne izbaci iz tog stanja.

Infantilan:(lat. infans = koji ne može govoriti, malo dijete), nedorastao, djetinjast (pogledajte infantilizam.)

lnfantilizam: oblik zaostalosti u razvoju odrasle osobe, koji se očituje u načinu doživljavanja, ponašanja ili tjelesnog ustrojstva koje je karakteristično za dijete.

lnfinitizam: (lat. infinitus = beskonačan), naučan je o beskonačnosti, o neograničenosti svijeta odnosno veličina kao što su prostor, vrijeme, sila i dr. Suprotno: finitizam (pogledajte)

Informacija: (lat. informatio = oblikovanje, predodžba). U obićnom govoru: obavijest, izvještaj, podatak o nečemu.

Inherencija: (lat. inhaerere = visjeti o nečem, držati se nečega), nesamostalno, u nešto uključeno postojanje.

Inhibicija: (lat. inhibitio = zabrana, zapreka; njem. Hemmung). U psihologiji: djelomično ili potpuno ometanje (potiskivanje, kočenje) jednog psihičkog procesa drugim. Tako npr. snažne emocije (strah, bijes, strast) sprečavaju ili usporavaju normalni tok asocijacija, dovode do amnezija, netočnih orijentacija i sl.; perseveracija određenih sadržaja u svijesti ili živo pobuđene asocijacije narušavaju redovito odvijanje mentalnih operacija, situacijama primjereno reagiranje i sl.

Inicijacija: (lat. initiare = posvetiti, uputiti), uvođenje u misterije, tajne kultove.

Inkluzija: (lat. inclusio = uključenje), uključenost čega u nečemu drugome, npr. posljedice u razlogu.

Inkoherencija: (lat. incohaerentia = nepovezanost). U psihologiji: slabljenje ili razrješavanje asocijacije ideja koje pripadaju zajedno. Općenito : nesklad, nepovezanost, pobrkanost.

Inkompatibilan: nespojiv s nečim drugim, nepodnošljiv, nesjedinjiv.

Inkompatibilnost: nespojivost, nesjedinjivost.

Inkongruentan: nesukladan, nepodudaran. Opreka: kongruentan. lnkongruencija, nesukladnost, nepodudarnost. Opreka: kongruencija.

lnkongruencija: nesukladnost, nepodudarnost. Opreka: kongruencija.

Inkonzekvencija:nedosljednost, nepostojanost. Opreka: konzekvencija.

Inkonzekventan: nedosljedan, nepostojan. Opreka: konzekventan.

Inovacija: (lat. innovare = obnoviti), u široj i češćoj upotrebi od II svjetskog rata a znači prvenstveno novotarije na tehničkom i tehnologijsko-privrednom području. U filozofiji se prema pojmu inovacije kao svijesnom proizvođenju i uvođenju novotarija na bilo kom području, posebno na političkom, kritički reagiralo (F. Bacon, enciklopedistj). Suzdržanost filozofije prema tom pojmu kao eventualnom regulativnom principu djelovanja neki tumače činjenicom da je teško izraditi filozofijske kriterije inovacije.

Inspiracija: (lat. inspiratio = udisanje) u teologiji prosvjetljenje duha milošću božjom, koje čovjeka čini sposobnim za više spoznaje i porive volje (grč. teopnestija). Već u vjerovanju starih Grka igrala je inspiracija značajnu ulogu, naročito u mantici (pogledajte) i misterijama (pogledajte). Nadahnuće koje iznenada zasvijetli, prosvjetljujući um umjetnikov ili misliočev. Suvremena naučna psihologija tumači da je zabluda mišljenje da inspiracija dolazi bez svake pripreme, nego nju dovode različita podsvjesna zbivanja.

Instinkt: (lat. instingare = podsticati) složeni slijed reakcija, kojim se udovoljava nekoj nagonskoj potrebi.

Institucija: (lat. instituere = staviti, utemeljiti), u širem smislu znači sve oblike u kojima se ljudski zajednički život ustanovljuje, konkretizira, regulira i stabilizira na dugu stazu (npr. brak, obitelj, poduzeće, politička zajednica, svečanosti), dok u užem smislu znači ustanove pomoću kojih se organizira i održava neko društvo (sudstvo, školstvo, uprava, vlasništvo i novac ali i crkva i njezini sakramenti).

Integracija: (lat. integratio), sjedinjenje, povezivanje različitih elemenata u jedinstveni sistem.

Integralan: (lat. integralis), sveobuhvatan, potpun, cjelovit.

Intelekt: (lat. intellectus = um), prvotno (u lat. jeziku) glagolska imenica sa značenjem razabiranje, razumijevanje; kasnije postaje psihološko-filozofski termin kojim antičko-skolastička tradicija označuje najvišu ljudsku spoznajnu moć (um), stavljajući je iznad osjetne percepcije (sensatio), a ponekad i iznad razuma (ratio) kao sposobnosti stvaranja pojmova na neposrednoj osnovi perceptivnih podataka.

Intelektualan: (lat. intellectualis), koji pripada intelektu (umu, razumu), koji ima razumski karakter.

Inteligencija: (lat. intellegere = razumjeti, razabrati): sposobnost pronalaženje novih prilagođenih reakcija u novim prilikama bilo koje vrste. Za razliku od nagonskih reakcija inteligentne reakcije su plastične, a ne stereotipne.

Inteligibilan: (lat. intelligibilis), nadosjetilan, pomišljen, dohvatljiv samo razumom.

Intencionalan: (lat. intendere = na nešto se usmjeriti), na nešto usmjeren, upućujući na nešto.

Intencija: (lat. intentio). Može se općenito prevesti kao namjera. Toma Akvinski definira intenciju: 1. kao oznaku nekog duhovnog akta„2. kao oznaku pojma bića kojim se daje definicija, a sam pojam je dvoznačan. Huserl u .Logičkim istraživanjima definira intenciju sa subjektivističkog stajališta kao ono što se u mnogostrukim aktima usmjerava, bez prisile i opće razumljivo, spram teoretskog i praktičkog.

Intenzitet: veličina ili stupanj kvantitete nekog fenomena, bez obzira na njegovu kvalitetu.

Intenzivan: (lat. intendere = smjerati), napet, s upetim, sabranim unutarnjim snagama. Suprotno : ekstenzivan (pogledajte).

Interakcija: (od lat. inter+ actio), djelovanje ljudi među sobom. Interakcija je moguća tek pomoću govornog razumijevanja i pretpostavlja intersubjektivno priznate norme kao pravila komunikativnog djelovanja.

Interes: (lat. inter esse = biti između, biti kod), određeni stav koji zauzimamo prema nekom predmetu, osobi ili događaju. Taj je stav obično praćen čuvstvima, te se izražava u upravljenosti prema predmetu kojemu pridajemo vrijednost, a očituje se u detaljnijem zamjećivanju nekih karakteristika tog objekta ili događaja.

Interferencija: 1.) (fiz.) pojava neutralizacije, slabljenja ili pojačavanja amplitude fizikalnih valnih procesa uslijed simultanog djelovanja dviju ili više ondulatornih serija iste ili različite frekvencije ili faznog pomaka (svjetlo, zvuk); 2.) (psih.) pojave kočenja u interferencija području učenja do kojih dolazi zbog ranije stečenih navika odnosno zbog novih učenja. Npr. ako smo stekli naviku da neki posao obavljamo na određeni način, stjecanje nove tehnike za vršenje istog posla može biti usporeno (tzv. proaktivna inhibicija). Slično mogu nova učenja ubrzati zaboravljanje prethodno usvojenih vještina, navika i znanja (tzv. retroaktivna inhibicija).

Intermundija:(lat.), medusvjetovi, prostori medu svjetovima u kojima, prema Epikurovu mišljenju, žive bogovi blaženim životom bez ikakvog utjecaja na svijet i ljudski život.

Internacionala: međunarodna organizacija radničke klase, osnovana 28. IX 1864. u Londonu pod nazivom Internacionalno radničko udruženje.

Internacionalizam: socijalno-politička koncepcija o međunarodnoj solidarnosti i međunarodni pokret proletarijata radi obaranja kapitalizma i izgradnje besklasnog društva. Nastao je i razvija se otkad i moderni proletarijat.

Internacionalno:međunarodno.

Interpolirati: (franc. interpoler = umetnuti), naknadno uklapanje, umetanje; iznalaženje meduvrijednosti u nizu određenih vrijednosti.

Interpretacija: (lat. interpretatio), postupak tumačenja, objašnjavanja, shvaćanja smisla i interpretacija 151 značenja neke misli, izjave, događaja, podatka i sl. Po Baconu interpretacija je Objašnjavanje pomoću metodičke generalizacije i indukcije.

Intersubjektivno: što je između pojedinih subjekata, što im je zajedničko.

Intolerancija: (lat.), netrpeljivost, mrznia (vjerska, staleška, klasna, rasna, kastinska, među narodima itd.); suprotno : tolerancija (pogledajte).

Introspekcija: (lat. introspicere = gledati u, gledati unutra), samoopažanje; psihološka metoda koja se sastoji u opažanju vlastitih doživljaja bilo za vrijeme dok ih imamo bilo naknadno, na osnovu pamćenja.

Introvertiran: tip ličnosti koja je okrenuta prema sebi, prema unutra, koja se pretežno bavi vlastitim problemima, a nema mnogo interesa za praktični život i zbivanja.

lntroverzija: (lat. intro = unutra, vertere = okrenuti), 1.) (psihol.) zainteresiranost za vlastiti unutrašnji život, za vlastita unutrašnja iskustva, za razliku od ekstraverzije koja znači zainteresiranost usmjerenu prema vanjskoj prirodi i socijalnim zbivanjima; 2.) (psihoanal.) usmjeravanje libida prema samom sebi i gubljenje interesa za vanjski svijet. 

Intuicija: (lat. intuor = gledam u), neposredno gledanje, sagledavanje, viđenje, opažanje. Javlja se u više nijansi značenja: neposredno sagledavanje cjeline jedne složene situacije čiji se elementi ili aspekti mogu opaziti osjetilima; neposredno sagledavanje biti nekog predmeta ili zbivanja u jednom doživljajnom aktu; neposredno sagledavanje takvih biti koje su principijelno nepristupačne (nedohvatne, nedokučive) i osjetnom opažanju i racionalnom mišljenju.

Intuicionizam: općenito – svaka teorija koja ističe značenje intuicije (pogledajte) i daje joj prednost pred posrednim, diskurzivnim mišljenjem.

Intuitivan: onaj koji nešto neposredno evidentno sagledava ili ono što je neposredno evidentno sagledano.

Invarijanta: (lat. in = ne i varius = različan), sve što ima apsolutnu trajnost, npr. materija, koja može poprimiti različne forme ali je neuništiva.

Invencija: (lat. inventio), 1.) otkriće, iznašašće, izum; 2.) sposobnost otkrivanja i stvaranja novog. Psihološki se ta sposobnost redovito objašnjava kao postupak fantazijsko­ -misaone sintetičke djelatnosti koja na temelju poznatih elemenata, sredstava i modela konstruira novu – prije neostvarenu – cjelinu. Međutim, iako se svaka konkretna invencija dade bar djelomično svesti na prethodno poznate podatke, sam čin invencijske sinteze krije u sebi često zasebnu ireducibilnu kvalitetu Stvaralaštva, te se ponekad u filozofiji smatra odrazom jedne ontološke dimenzije u cjelokupnom razvoju svijeta (Bergson, različite teorije emergencije)

Ipse dixit: (lat): sam je rekao. Latinski prijevod grčke izreke : autos epha, a to bijaše formula kojom se označavao Pitagorin autoritet u njegovoj školi.

Iracionalan: (lat.), nerazumski (kadšto u smislu nadrazumski odnosno proturazumski), koji je izvan dosega razuma, razumom nedostiživ, mišljenju tuđ, logički neodrediv, koji se ne može iscrpsti razumskim (racionalnim) pojmovima ni misaonim razglabanjem.

Iracionalizam:  filozofijsko stajalište koje, kao više ili manje izrazita opreka pojedinim oblicima racionalizma, logizma, logicizma, intelektualizma, pri rješavanju filozofijskih problema ukazuje na odsudnu ulogu stanovitih iracionalnih (pogledajte) elemenata.

Ireducibilan: (lat. irreducibilis = nesvodljiv), koji se ne da svesti na drugo, na manje ili jednostavnije dijelove.

Irefleksivan (lat. irreflexivus = nepromišljen): Irefleksivan je svaki akt koji je izvršen bez razmišljanja ili razmatranja.

Iregularan: (lat. irregularis = nepravilan), bez pravila, koji se ne drži pravila, neredovan.

Irelevantan: (lat. irrelevans = neznatan), beznačajan, nevažan, sićušan, sporedan.

Ireverzibilan: (novolat), koji se ne može okrenuti, nepreokretljiv kao npr. razvojni tok života ili tok ljudske povijesti, kojih se razvojni smjer ne može izmijeniti; njihove se razvojne faze ne mogu obratnim putem razvijati. Suprotno: reverzibilan.

Iskustven: onaj koji potječe iz iskustva ili se zasniva na iskustvu (npr. iskustven pojam, iskustven sud, iskustvena spoznaja, iskustvena znanost).

Iskustvo: (grč. empeiria, Jat. experientia, njem. Erfahrung, engl. experience), neposredno doživljavanje, ono što je neposredno doživljeno. Također: skup svih na neposrednom doživljavanju zasnovanih spoznaja.

Ispravan: (lat. correctus; odatle •korektan•), u širem smislu oznaka za svaki čin, postupak, proces ili njihov rezultat koji je u skladu s nekim propisanim oblikom djelovanja, ponašanja, proizvodnje i sl. (ispravno tumačenje, ispravno pisanje, ispravan automat).

Istina: (grč. aletheia, lat. veritas, njem. die Wahrheit, engl. the truth, franc. la verite), jedan od temeljnih pojmova filozofije. U povijesti filozofije vodili su se veliki sporovi oko pitanja šta je istina. Najproširenija je dosad bila teorija adekvacije ili teorija korespondencije (nazivaju je i ·klasičnom. teorijom istine). Prema toj teoriji istina je svojstvo suda, a sastoji se u slaganju misli i stvari (adaequatio intellectus et rei), u slaganju suda s onim o čemu sudimo, a što je onakvo kakvo jest bez obzira na to kako mi o tome sudimo. Ovako shvaćena istina nije neko interno svojstvo suda, nego svojstvo koje on posjeduje u odnosu prema realnosti (stvarima, predmetima, objektivnom stanju, onome što jest). Teorija korespondencije potječe od Aristotela, prihvatila ju je većina srednjovjekovnih i novovjekih filozofa sve do druge polovine 19. st., a ima svoje pristalice i danas

Išrak: (islam), prosvjetljenje, svjetlosna emanacija apsolutnog bitka, po kojoj metafizička spoznaja (ma'rifa = grč. gnosis) postaje sredstvo identificiranja s tim bitkom.

Izlaganje: (lat. expositio; njem. Auslegung), u kolokvijalnoj upotrebi znači predavanje, referat odnosno sam čin predavanja, držanja referata.

Izogen: (grč. isos = jednak i genos = rođenje), jednak po rođenju, jednak po postanku, istoga podrijetla. Izomorfan (grč. isos = jednak i morfe = oblik), jednak po obliku.

Izreka: (grč. apofansis, lat. enuntiatio, praedicatio). U logici : govorom izrečen sud, izraz suda u rečenici; tvrdnja – za razliku od pitanja, želje ili zapovijedi – iako u lingvistici ima i šire značenje po kome se i izrečena pitanja, želje i zapovijedi mogu nazvati izrekama.

Izvjesnost ili sigurnost: (lat. certitudo), karakteristika stanja svijesti, odnosno doživljaja koji neki sud prihvaća kao posve istinit, nesumnjiv, neprijeporan. Izvjesnost redovito prati sudove koji su očiti (evidentni) sami po sebi ili sazdani na neposrednom iskustvu (neposredna, intuitivna izvjesnost), ali može postojati i za sudove koji su dokazani ili se smatraju dokazanima (posredna, diskurzivna izvjesnost).

Izvod: u tradicionalnoj logici neposredan zaključak, izveden samo iz jednoga suda, pri čemu se nije bitno izmijenio sadržaj, već samo oblik suda. Vrijednost takvog izvođenja može biti značajna ne samo sa gramatičkog, psihologijskog odnosno retoričkog gledišta, već je u stanovitoj mjeri neosporna i za svestranije uočavanje misaonih veza kojima se potpunije i intenzivnije osvjetljuje smisao sudova s obzirom na njihovu logičko-spoznaju ulogu

Izvođenje: logički postupak u kome se iz jednog suda izvodi drugi, ponajčešće sam oblikom novi, sud. (pogledajte izvod.).