Filozofski rječnik: K


Kabala (hebr. kabbala = primanje, usmena predaja, sadržaj preuzet tradicijom), židovska srednjovjekovna mistika koja u sebi sadrži novoplatonske (v.), gnostičke i novopitagorejske predodžbe o čovjeku, svijetu i životu. Djelovanje u svijetu tumačeno je mistikom brojeva i slova. Prema kabali svijet je nastao spajanjem 10 božanskih emanacija. Kabala je oblikovana i sistematizirana od 9. do 13. st. Neki elementi tajnog učenja kabale nalaze se već kod Filona. Utjecaj kabale osjeća se u renesansnoj filozofiji i u romantičkoj filozofiji prirode. Kabala je preuzeta u prvi dio talmuda.

Kabalisti, srednjovjekovni židovski vrači koji su uz kabalu (v.), na način novopitagorovaca, tumačili magiju brojeva i slova, a brojevi i slova bili su za njih bit i osnov svih stvari i pojava.

Kabalistika, istraživanje i tumačenje značenja i smisla kabale (v.), ali znači i izvođenje magijskih čina kojim su se bavili kabalisti.

Kalam (islam), govor, logos, argumentacija; naziv za spekulativnu teologiju koja se služi metodama dijalektičke filozofije, osobito helenske. U užem smislu kalam označuje učenje škole mutakallimun (v.), koja je nastala odvajanjem ortodoksnih teologa, najprije Aš'arija u 9. st., od teološkog .iberalizma. škole mu'tazila (v.). – Racionalna teologija ovih dijalektičkih smjerova razlikuje se od teoloških stavova iracionalističkih škola koje polaze od intuitivnog iskustva (ma'rifa, v.), i među kojima se osobito ističe misticizam sufija

Kanon (grč.), pravilo, propis ili skup propisa (zakona, pravila) koji – pravno normirani ili tradicijom nametnuti – općenito vrijede za određeno područje (kanon crkvenog prava, kanon arhitekture); kod Kanta : učenje o metodici, odnosno sistem principa koji reguliraju pravilnu upotrebu razuma.

Kapitalizam: Društveno-ekonomska formacija za koju je karakterističan odnos slobodnog radnika i kapitaliste. Radnik je slobodan utoliko što nije vlasništvo nikoga, ali je ujedno, radi održanja života, prinuđen da na tržištu prodaje svoju radnu snagu. Vlasnik proizvodnih sredstava – kapitalist – kupuje radnu snagu za određeno radno vrijeme. Budući da radnik radi više nego što je plaćena njegova radna snaga, stvara on kapitalistu višak vrijednosti i time omogućava akumulaciju kapitala i proširenu reprodukciju. Karakteristika liberalnog kapitalizma bila je konkurencija kapitala, koja je imala za posljedicu da su veliki kapitalisti uništavali male, a zatim i hiperprodukciju robe, a ona je dovodila do periodičkih ekonomskih kriza i konačno ratova. Potkraj 19. st. dolazi do stvaranja velikih monopola i do sraštavanja industrijskog i financijskog kapitala. Za ovaj period, (v. imperijalizam) naročito su karakteristični vlast financijskog kapitala i eksport kapitala. Najnoviju fazu razvoja kapitalizma karakterizira razvoj državnog kapitalizma, tj. sve veće upletanje države u život nacije, i to ne samo u politički nego i ekonomski i kulturni život. Privatni kapital je nesposoban za proširenu reprodukciju u nizu grana proizvodnje, koje zahtijevaju goleme investicije, a isto tako ne može riješiti konzekvencije kapitalističkog načina proizvodnje. Uzimajući na sebe znatne ekonomske funkcije, država i državni aparat dobivaju i svoju samostalnu ekonomsku bazu, te na toj osnovi jača društvena uloga državnog aparata. Buržujska država i državni aparat, u težnji da stiču svoju samostalne funkcije i da se postave iznad društva, nastoje ne samo da još više suzbiju samostalnu društvenu ulogu radničke klase, već i da, ne dirajući u samu osnovu kapitalističkog sistema, ograniče ulogu privatnog kapitala.

Karakter (grč. haraso = urezujem), 1) (psihol.) struktura onih osobina ličnosti koje su u vezi s osnovnim stavovima, sentimentima (v.) i usvojenim vrednotama, a dolaze do izražaja u djelovanju čovjeka prvenstveno na društvenom i etičkom planu; 2) (etik.) moralna strana čovjeka; 3) (biol.) svaka izrazita osobina nekog organizma po kojoj se on može uspoređivati ili razlikovati od nekog drugog organizma.

Karakteristika (grč. harakter = obilježje, osebujnost), opis oznaka ili osobina kojima se stvar ili osoba odlikuje.

Kardinalan (lat. cardinalis = stožerni), temeljan, osnovan. Kardinalnim krepostima (vrlinama) nazivaju se one koje tvore osnovu etičke ličnosti; prema Platonu te su kreposti : mudrost, hrabrost, umjerenost i pravednost. Kršćanstvo je tim naravnim kardinalnim krepostima pridružilo tri nadnaravne (teološke) : vjeru, nadu i ljubav.

Karma (ind. karma = djelo), budistički nauk prema kojem su naš sadašnji život i osnovni karakter, a prema tome i naš udes, određeni djelima što smo ih izvršili u svom pređašnjem životu (v. metempsihoza, palingeneza).

Kartezijanizam (od lat. transkripcije imena Descartes: Cartesius), smjer novovjekovnog racionalizma koji polazi od njegova osnivača, francuskoga filozofa i matematičara Renea Descartesa (1596 – 1650), i doživljava mnoge izmjene i dopune od njegovih sljedbenika. Kao novator i Otac novovjekovne filozofije Descartes počinje sasvim ispočetka i polazi u potragu za sigurnim temeljem spoznaje.

Katarza (grč. katharsis = očišćenje), u prvotnom najopćenitijem moralnom značenju čišćenje duše od osjetnosti, što djeluje na cjelokupnu čovjekovu ličnost. U estetskom značenju prema Aristotelovoj Poetici umjetničko djelo (npr. drama) izaziva kod gledalaca osjećaje (afekte) sažaljenja i straha te ih oslobađa od tog stanja. Time se čovjek uzdiže iznad egoizma, jer spoznaje da se životne promjene događaju i bez naše volje. U misticizmu katarza znači čišćenje duše od grijeha.

Kategorija (grč. kategorein izreći, kategoriai = načini izraza). Pojam kategorija uveo je u filozofiju već Aristotel kao najopćenitiju oznaku bića. U logičko-rečeničkom iskazu to su najopćenitiji predikati. Pomoću kategorija sve je određeno prostorno i vremenski u svojim stanjima. Aristotel je postavio ovih 10 kategorija: 1) podmet, supstancija (npr. čovjek); 2) kvantiteta (dva lakta dugo); 3) kvaliteta (bijelo); 4) odnos, relacija (dvostruko, pola); 5) mjesto (u Likeju); 6) vrijeme Gučer); 7) položaj (on leži); 8) imanje (naoružan); 9) djelovanje, činjenje (siječe); 10) trpljenje (biva siječen). Od svih kategorija najvažnija je supstancija, koja je uvijek nosilac (subjekt) svojstava, a ostalih devet kategorija su oznake (predikati) supstancije i zovu se akcidencije (grč. symbebekota). Stoici su već sveli Aristotelovih deset kategorija na svega četiri i to : supstancija, svojstvo, stanje i odnos.

Kauzalan (lat.) uzročan, koji biva po uzrocima, bez obzira na eventualnu svrhovitost (finalnost). Suprotno : finalan.

Kauzalitet (lat. causalitas), kauzalnost, uzročnost, uzročna veza, odnos uzroka i učinka (posljedice), uzročno-posljedična nužda. Kauzalitet u mnogostranim oblicima prožima sve pojave u prirodnoj i društvenoj stvarnosti : prije svega u direktnoj, neposrednoj uzročno-posljedičnoj vezi među pojedinim pojavama, koja nije naprosto linearna i jednosmjerna, jer se stanovita posljedica može odražavati ne samo na daljnjim posljedicama, nego i na samom svom uzroku odnosno suuzrocima pa i na ostalim prethodnim uzrocima. U stvarnosti postoji bezbroj kauzalnih lanaca., često međusobno isprepletenih, pri čemu su uzrok i posljedica jedan nedjeljiv fenomen, jer svaka pojava predstavlja ujedno posljedicu (nekog uzroka odnosno nekih uzroka), kao i uzrok (neke posljedice odnosno nekih posljedica).

Kinici (ime od gimnazije posvećene Heraklu u Kinosargu – sjeverno od Atene). Pripadaju Sokratovoj školi. Oni su učili da svaki čovjek može postići blaženstvo ako živi tako da ima što manje potreba. Osnivač škole je Antisten. Majka mu je bila tračka robinja, pa stoga nije imao puno građansko pravo. Antisten je učio da je traženje zadovoljstva neprirodno i da je to bolest. Platon u Fedonu (59 B) kaže da je Antisten bio prisutan u času Sokratovog umiranja. Na području etike Antisten je učio da je vrlina dovoljna za blaženstvo (eudaimonia), može se naučiti (didakte) i ne može se izgubiti (anapobletos). Tko to nije postigao, bolje da ne živi. To je smisao kinizma. Antisten je bio poznat i po alegorijskom tumačenju Homera. Antistenov nastavljač bio je Diogen iz Sinope (sjev. obala Male Azije). Na pitanje što ja najbolje odgovorio je : parresia (sloboda govora). Diogenu je sačuvano vise anegdota (npr. da je stanovao u bačvi). Zvali su ga mahnitim Sokratom.

Kinizam: učenje kinika. Osnovni je problem etike da se ostvari najviše dobro. Prema kinicima to čovjek može postići ako u životu bude imao što manje potreba. Samo će tada imati vremena za svoj duh i sve što je trajno. Kinizam je bio reakcija na neumjeren i nerazuman život. Ističući vrijednost duha nasuprot hedonističkom egzistiranju kinici su postali nosioci prirodnih vrednota pomoću kojih čovjek može ostvariti smislen život.

Klasa (grč. i lat.), razred (školski), vrsta (biljaka, životinja, pojava itd. s određenim podudarnim, zajedničkim oznakama). U logici : grupa pojedinačnih predmeta koji se unutar jednog mnoštva podudaraju u određenim obilježjima i karakteristikama i kao takvi se mogu pojmovno svrstati u sređenu ili raspoređenu cjelinu (klasifikacija, v.). U prirodnim znanostima sistematičko jedinstvo između rodova, vrsta, podvrsta i grupa po nekom planu ili zajedničkom (unutrašnjem ili izvanjskom) principu. Društvene su klase (prema klasicima marksizma) one ljudske grupe koje se konstituiraju, određuju i u povijesti djeluju na osnovu svoga ekonomskog položaja u zbiljskoj jednakoj objektivnoj ulozi u društveno-ekonomskoj i političkoj organizaciji rada (eksploatatorska i eksploatirana klasa); u suvremenom građanskom društvu postoje po učenju marksizma dvije velike i glavne klase : buržoazija (vlasnici sredstava za proizvodnju koji su i vladajuća klasa) i proletarijat (koji posjeduje i prodaje samo svoju radnu snagu, što dolazi na tržište kao i svaka druga roba).

Klasifikacija (lat). U logičkom smislu: postupno provedena divizija nekog višeg pojma kroz sve ljestvice nižih pojmova do potpunog sistematskog pregleda pojmovnog materijala kao što je to naročito svojstveno nekim prirodnim znanostima (zoologija, botanika, mineralogija). Klasifikacija zapravo predstavlja čitav složaj divizija s glavnom divizijom na vrhu u smislu piramide pojmova (v. pojam, divizija, subdivizija).

Klaustrofobija, duševna smetnja koja se sastoji u bolnom strahu i zebnji kod osobe koja se nalazi u zatvorenom prostoru, pa čak i u slučaju da je sama izvan svake opasnosti.

Koadaptacija (lat. co = sa, zajedno i adaptare = prilagoditi), istovremeno međusobno određeno prilagođivanje organa i njihovih funkcija na izvanjske uvjete života. Korelativno prilagođivanje. Suprotno tezi darvinizma da izvanjski uvjeti jednosmjerno determiniraju organske promjene.

Koegzistencija (lat. coexistentia), istovremeno postojanje, postojanje više stvari u isto vrijeme. Na socijalnom planu istovremeno postojanje dviju ili više država s istim ili različitim društvenim uređenjima. Koegzistiranje može biti aktivno i miroljubivo kao i u obliku sukoba. Današnja je koncepcija velikog broja zemalja da je aktivna i miroljubiva koegzistencija jedini put rješenja suvremenih problema i očuvanja čovječanstva od nuklearne katastrofe.

Kognitivan (lat. cognitus = poznat, dokazao), spoznajni, koji se tiče spoznaje, odnosno primjeren spoznaji, spoznatljiv. Po H. Maieru taj je pojam suprotan emocionalnom (v.).

Koherentnost (lat. cohaerentia = povezanost) označava općenito povezanost, međupripadnost pojedinih elemenata i faktora. Pojam zadobija filozofijsko značenje kod N. Hartmanna koji, ukazujući na Platonovu misao o Zajedništvu ideja, pojmom koherencije označava jedinstvo nekog kategorijalnog sloja. Pojam se također upotrebljava i u psihologiji.

Koincidencija (lat. coincidentia = podudaranje), vremensko poklapanje različnih pojava, istodobnost. U psihologiji: jedan od četiri načina asocijacije (v.) predodžbi ili ideja koje su istodobno stupile u svijest, tako da se i kod njihova reproduciranja (v.), kad jedna od njih stupi u svijest, istovremeno pojave i sve druge skopčane s njom. U filozofiji kod N. Kuzanskoga osnovni problem filozofije je coincidentia opositorum (v.), tj. prevladavanje ograničenih suprotnosti u apsolutu, u apsolutnom jedinstvu. U Hegelovoj dijalektici nalazimo dijalektičku koincidenciju protivrječnosti, koja se prevladava u višim pojmovima i konačno u jedinstvu ideje.

Kolektivan (lat. collectivus), zajednički, zbirni, skupni. U filozofiji: pojam koji obuhvaća više predmeta u jednu cjelinu (narod, svemir). Kolektivno vlasništvo – zajedničko, suprotno od privatno. Kolektivno vlasništvo u socijalizmu jedni shvaćaju pretežno kao državno vlasništvo (staljinizam kao krajnji oblik), drugi kao društveno vlasništvo pod neposrednom upravom proizvođača i radnih ljudi pomoću različitih oblika samoupravljanja Gugoslavenska koncepcija socijalizma). Prvi oblik se povijesno pokazao samo kao jedna nerazvijenija faza koja može dovesti do mnogih birokratskih deformacija i negiranja početnih socijalističkih impulsa i odnosa (v. staljinizam). Dok ova počiva na koncepciji jačanja uloge države u socijalizmu (etatistički socijalizam), ona druga počiva na dosljedno shvaćenoj Marxovoj, Engelsovoj i Lenjinovoj koncepciji odumiranja države, prevladavanja političke alijencije, prema tome daljnjeg ekonomskog i političkog oslobađanja čovjeka.

Kolektivizam (lat. colligere = sabrati, sastaviti), socijalno-politička koncepcija po kojoj proizvodna sredstva, i u industriji i u poljoprivredi, treba da budu zajednička, kolektivna svojina. Svaki konzekventni socijalizam je kolektivizam. Razlike postoje samo u shvaćanju putova i brzine pretvaranja privatnog vlasništva u zajedničko, kolektivno.

Kolerik, čovjek nagla i razdražljiva temperamenta, koji lako zapada u srdžbu. Izraz potječe od Hipokrata i njegove podjele temperamenata (v.).

Kolizija (lat. collisio), sudar, sraz dvaju tvrdih tijela kod udarca. U prenesenom značenju, sukob oprečnih stvari ili interesa. U etici, sukob nespojivih, međusobno isključivih dužnosti, prava ili interesa.

Kombinacija (lat. combinatio = sastavljanje), redanje i povezivanje različnih okolnosti ili činjenica da bi se dobila neka suvisla cjelina. Fantazijom se tako kombiniraju predodžbe u nove predodžbene komplekse, a mišljenjem, pojmovi u sudove i sudovi u zaključke.

Kombinatorika (lat. ars combinatoria), udruživanje predmeta koji na taj način poprimaju posebna obilježja (predmet matematičke znanosti). G. W. Leibniz je kombinatoriku primijenio na studij pojmova Gedan dio logike), a svojim nastojanjem oko matematičkog znakovnog jezika i metode filozofskog računa, anticipirao modemu simboličku logiku K. je često elemenat umjetnosti i obilježje izuma. U psihologiji, k. je misaoni proces udruživanja različitih dijelova iskustva odnosno kreativne mašte u jedinstvenu cjelinu.

Komično (grč. komikos = veseo, šaljiv), označava određeno stanje ili zbivanje koje pobuđuje smijeh ili veselost. Prema Aristotelu komična može biti samo ona pogreška ili zabluda koja je bezbolna i neškodljiva. Različite estetske teorije komičnog zasnivaju taj pojam često na pokušaju povezivanja nečeg protivrječnog i nespojivog. Tako Kant drži da se komično temelji na osjećaju besmisla (Widersinniges), a Schopenhauer na iznenada uočenoj nepodudamosti (lnkongruenz) između pojma i realnog predmeta. Lips smatra da se komične situacije stvaraju kad nešto malo i beznačajno zahtijeva da bude veliko i značajno, pa komično definira kao iznenađujuće malo. Osjećaj ugode kod komičnog objašnjava on time što postoji, u očekivanju nečega teškog i značajnog, određena psihička prenapetost koja se pretvara u osjećaj lagodnog veselja i preobilja zbog toga što se zbilo nešto mnogo lakše i beznačajnije od očekivanog. Pojmu komičnog posvetili su posebnu pažnju i mnogi drugi estetičari i psiholozi (S. Freud, H. Bergson, M. Dessoir, N. Hartmann, Ch. Lalo i dr.).

Komparacija (lat. comparatio}, uspoređivanje, usporedba; istodobno, odnosno naizmjenično promatranje dvaju ili više predmeta, podataka, smislenih sadržaja i sl. da bi se uočite njihove podudarnosti i razlike. Kao elementarna psihička aktivnost, koja se javlja još na razini osjetne percepcije, komparacija je bitno važna za nastanak duševnih oblika općenosnog karaktera (tipskih, shematskih predodžaba, pojmova itd.) koji, smisleno sređujući neposredne podatke objektivnog i subjektivnog porijekla, omogućuju životnu orijentaciju i stvaranje slike o svijetu.

Komponenta (lat. componens), sastavni dio, sastojak, sastojina; ono što ulazi u sastav nečega, što sačinjava jednu stranu (aspekt, faktor, parcijalni uzrok) nekog predmeta, pojave ili čina (npr. subjektivna komponenta nekog suda o činjenicama; lirska komponenta nekog književnog djela).

Komposibilitet (lat. compossibilitas, compossibilis, grč. sindinatos), mogućnost istovremenog realiziranja dva fakta, dvije stvarnosti, prvi je taj naziv upotrijebio G. W. Leibniz, smatrajući međutim kako sve što je moguće nije i komposibilno, tj. ostvarljivo u isto vrijeme i u istome svijetu.

Kompromis (lat. compromissum = uzajamno obećanje), u izvornom rimsko-pravnom smislu dogovor dviju ili više stranaka koje su u sporu da će poštivati presudu suca kojega same izaberu. Danas općenito znači rezultat nagodbe u kojoj stranke u sporu čine ustupke da bi se sporazumijele. Iako je konotacija u popularno moralnoj ocjeni kompromisa često negativna, kompromis se ipak u društvenim znanostima smatra važnim racionalnim sredstvom rješavanja meduindividualnih, medugrupnih i međunarodnih konflikata.

Komunikacija (od lat. communicare = učiniti zajedničkim, saopćiti; communicatio = zajednica, saobraćanje), općenito saobraćanje ljudi medu sobom, a u filozofiji egzistencije, aktivna otvorenost čovjeka za drugog čovjeka. U toj otvorenosti pojedinac postiže svoju vlastitost time što se on očituje drugome.

Komunizam (lat. communis = zajednički), socijalno-politička koncepcija o društvu koje je dokinulo privatno vlasništvo, podjelu rada na fizički i duhovni rad i uspostavilo ekonomsku i društvenu jednakost ljudi. Ideja komunizma je stara gotovo koliko i klasno društvo, društvo ekonomske i političke nejednakosti. Teški život narodnih masa uvjetovao je traženje nekog društvenog rješenja koje bi omogućilo humaniji i bolji život. Dok god se nisu povijesno razvile određene društvene i ekonomske pretpostavke za takve procese, te su ideje imale izraziti karakter utopijskog. Ali i kao takve bile su značajne pokretačke sile u borbi čovjeka za dokidanje mnogo toga neljudskog i reakcionarnog i ukazivale na veličinu čovjekova samoprijegora i ideala. Komunizam je dobio svoju filozofsku i znanstvenu zasnovanost u Marxovom i Engelsovom učenju (v. historijski materijalizam, socijalizam).

Konačnost je ograničenost bića s obzirom na prostor, veličinu, vrijeme, snagu itd. U grčkoj filozofiji konačnost pripada svima oblikovanim bićima koja se time razlikuju od bezgraničnog apeirona.

Koncepcija (lat. conceptio = primanje), shvaćanje, poimanje pojma; postavljanje neke osnovne teze koja predstavlja začetak znanstvenog ili umjetničkog djela; nacrt za neko umjetničko ili znanstveno djelo; u širem smislu, svaki pismeni sastavak. U fiziologiji koncepcija znači začeće, početak graviditeta.

Konflikt (lat. conflictus), sukob, spor, borba suprotnih ideja ili moralnih načela (v. kolizija).

Konkluzija (lat. conclusio), izvođenje, zaključak; u silogizmu, zaglavak.

Konkretan (u opreci prema apstraktnom), stvaran, sa stvarnošću srašten, u stvarnosti sadržan s točnim prostorno-vremenskim određenjem (hic et nunc, v.), pristupačan osjetnom doživljavanju. Tzv. konkretni pojmovi odnose se na pojedinačne zorne predmete.

Konstanta (lat. constans = postojan), stalna, nepromjenljiva veličina.

Konstelacija (lat. constellatio), položaj zvijezda. Po astrologiji (v.) sudbina je svakog čovjeka točno unaprijed određena konstelacijom na dan njegova rođenja. U prenesenom smislu konstelacija znači svako grupiranje političkih, socijalnih, psihičkih i svih mogućih drugih faktora, koji onda imaju određen utjecaj na neko zbivanje.

Konstitucija, struktura svih faktora i elemenata koji sačinjavaju karakterističnu građu nekog bića ili stvari; najčešće se upotrebljava u odnosu na građu tijela.

Konstrukcija (lat. constructio = sklop), u najširem, naročito tehničkom, smislu svaka svrsishodna cjelina koja je prema određenim principima složena od različnih pojedinosti.

Konstruktivizam (constructio = gradnja, sklop), likovni pravac. Smjer u umjetnosti koji se javlja prije I svjetskog rata (1913. u Rusiji) i dominira između dva rata. Afirmirajući funkcionalnost, praktičnost i utilitarnost, konstruktivisti posebnu pažnju poklanjaju materijalu i njegovim vrijednostima (željezo, beton, žica, staklo, bronza). Glavni nosioci k. u arhitekturi, kiparstvu i slikarstvu stoje pod utjecajem kubizma i futurizma.

Kontemplacija (lat. contemplatio = razmatranje), u prvom redu religiozno promatranje, zrenje upravljena na unutrašnjost; misaona udubljivanje u sebe, koje u sebi kao u nekom zrcalu promatra boga i njegova djela. Prema misticima kontemplativan je život (vita contemplativa) onaj koji je posve upravljen na kontemplaciju, pa znači isto što i mistika (v.). Kao takvi, mistici su opreka svjetovno nastrojenim ljudima čiji je život upravljen više na vanjski svijet i aktivno djelovanje. Taj se pojam međutim upotrebljava i u filozofiji. Prema Schopenhaueru drži se čovjek čisto kontemplativna u zrenju lijepoga, koje je slobodno od svake žudnje i interesa. U starom i srednjem vijeku bila je riječ kontemplacija latinska zamjena za grčki izraz teorija, a kontemplativni učenjaci bili su oni koji su se bavili samo teorijom, ne mareći za praksu.

Kontemplativan (lat. contemplatio = gledanje, promatranje), misaono-promatralački, onaj koji razmišlja bez posebnih aktivnih poriva i bez svakog vanjskog utjecaja, koji ponire do najdubljih spoznaja bez potrebe za praktičnom djelatnošću. U estetici kontemplativna je ono promatranje objekta koje je oslobođena interesa (Kant) odnosno bilo kakvog htijenja ili želje (Schopenhauer).

Kontigvitet (lat. contiguus = susjedni, bliz), granična dodimost, prostorni ili vremenski kontakt.

Kontingencija (lat. contingentia), slučajnost, kao suprotnost nužnosti. Kontingentna je sve ono što može biti ovako ali i drugačije, tj. ne postoji unutrašnja nužnost da nešto jest ili nije. Može biti i ne biti. Može se događati i ne događati. Filozofija kontingencije (E. Boutroux) smatra da prirodni zakoni ne djeluju nužno, te postoje procesi koji nisu determinirani prethodnima, nego su slučajni. Izviru iz široke mogućnosti iz koje se tek nešto ostvaruje. Ovakva shvaćanja su netočno izjednačavala kontingentna i nedeterminirano. Isto se tako na osnovu stava o kontingenciji svijeta zasnivao i kozmološki dokaz o postojanju boga (ako je svijet kontingentan, pretpostavlja jedno nužno i apsolutno biće kao praosnovu i posljednji uzrok).

Kontingentan (lat. contingere = doticati se; dogoditi se, slučiti se), onaj koji se dodiruje, susjedan (u tom su smislu kontingentni koordinirani pojmovi koji nisu kontrarni, npr. žuto i zeleno); također: slučajno, ono što nije nužno, ono što može, a ne mora biti, odnosno ono što se može ali se ne mora dogoditi. Nešto što je kontingentna u ovom drugom smislu, može biti kontingentna logički (kad ne protivrječi logičkim principima niti iz njih nužno proistječe) ili fizički (kad niti protivrječi prirodnim zakonima niti iz njih s nužnošću proistječe).

Kontinuiran (od lat. continuere = nastavljati), neprekidan, postojan, suvisli, onaj čega se dijelovi tako nastavljaju jedan na drugi da medu njima ne ostaje nikakva praznina. Suprotno : diskretan (v.).

Kontinuitet (lat. continuitas), svojstvo onoga što je kontinuirano, što tvori kontinuum (v.), povezanost; nastavljanje, produživanje, rast, odvijanje bez prekida u prostoru, vremenu, nizanju po veličini (matematski kontinuitet), događanju, životu, doživljavanju, logičnom mišljenju, pripovijedanju itd. Leibniz tako smatra da je u prirodi sve redom povezana, te da ona ne pravi skokova (Natura non facit saltus). Suprotno : diskretnost (djelovitost).

Kontradikcija, v. protivrječje.

Kontrast,fenomen pojačanja ili isticanja kvalitativnih odnosno kvantitativnih razlika medu psihičkim podacima koji su pobuđeni događajima u prostornoj ili vremenskoj blizini. U osjetnom području osobito je izrazit tzv. vidni simultani {istovremeni) i sukcesivni (naknadni) kontrast.

Kontroverza, sporno ili prijeporno pitanje u kome se jedna teza polemički suprotstavlja drugoj. Kontroverzan (lat. controversus), polemički suprotstavljen, prijeporan, sporan.

Konvencija (lat. conventio = sastanak, dogovor, sporazum), dogovor po kojemu se prihvaćaju izvjesni pojmovi ili principi samo kao podloga za znanstveno istraživanje, a da sami po sebi ne predstavljaju apsolutnu vrijednost, npr. sustav mjera.

Konvencionalan (lat. conventionalis = dogovoran), koji je u skladu s nekim prešutnim dogovorom, sporazumom ili običajem.

Konvertit (lat. converto = okrećem), čovjek koji je prešao na drugu religiju ili koji se priklonio drugom mišljenju ili pravcu.

Konverzija (Jat. conversio = okretanje), obrtanje. U sudu: zamjenjivanje subjekta i predikata. Prema tome mijenja li se kod tog zamjenjivanja kvantiteta suda, razlikujemo nečistu (conversio per accidens) i čistu konverziju (conversio pura). Sud : svi su kvadrati četverokuti dade se samo nečisto obrnuti : svi su istokutni trokuti istostranični. Sudovi koji se dadu čisto obrnuti zovu se recipročni (v. kontrapozicija). S

Konzekvencija (lat.), ono što slijedi, a u ovisnosti je o nečemu prethodnom; 1) posljedak, učinak. Opreka: antecedencija, ono što prethodi u smislu razloga, uzroka, uvjeta; 2) dosljednost u provođenju teorijskih odnosno praktičkih normi (npr. logičkih i moralnih principa).

Konzekventan (lat.), dosljedan, postojan. Opreka : inkonzekventan.

Konzervativan (lat. conservare = sačuvati), koji čuva stare vrednote, koji gaji tradicionalnost i pruža otpor novim tekovinama. Slično : mizoneizam (v.).

Koordinacija (lat. coordinatio = sređivanje), usklađenost, skladan odnos između dviju ili više stvari; međusobni odnos između dvaju pojmova koji su sadržani pod zajedničkim, višim.

Kopernikanski obrat, slikovita karakteristika kojom je Kant sam označio svoj spoznajnoteorijski stav, suprotan empirističkom stavu po kome se sve ljudsko spoznavanje kreće oko objekta spoznaje. Kant smatra da je u spoznavanju odlučniji subjekt sa svojim spoznajnim mogućnostima, i da se u procesu spoznavanja zapravo objekt kreće oko subjekta. Ta Kantova teza znači totalnu preorijentaciju u razmatranju spoznajnoteorijskog problema, poput one Kopernikove kojom je geocentrički sustav bio zamijenjen heliocentričkim.

Kopula, spona subjekta i predikata u rečenici, obično izražena riječju jest. U logičkom sudu, bez obzira na njegovu jezičnu formulaciju, kopula svagda predstavlja misaoni odnos subjekta i predikata. Kopula je u sudu objekt moguće afirmacije ili negacije.

Korisnost (korist, lat. utilitas), jedna od osnovnih kategorija novovjekovnog, modernog kapitalističkog (znanstveno, tehnički, operativno orijentiranog) svijeta u kojem građanski čovjek spram svoga svijeta, društva, prirode, predmeta, drugog čovjeka i sebe sama stoji u isključivom odnosu puke korisnosti, iskoristivosti i neposredne upotrebljivosti svega što jest. Neka stvar jest (dobiva dignitet bitka) samo ukoliko ima (političko-ekonomsku) vrijednost, ukoliko se može iskoristiti i imati, potrošiti i nečemu služiti.

Korteks (lat. cortex = kora), naziv za koru velikog mozga, koja čini površinski dio mozgovnih hemisfera. Debljina korteksa iznosi između 1 i 5 mm, a izgrađena je od nekoliko milijardi živčanih stanica. Kora mozga je filogenetski (v.) najmlađi dio mozga.

Kozmički (grč. kosmikos), koji se tiče kozmosa, koji pripada kozmosu (v.), tj. uređenom i harmoničnom svijetu. Suprotno : kaotično (v.).

Kozmocentrizam, shvaćanje da je kozmos osnova i centar svega, a ne božanstvo bilo kakvog oblika i · djelovanja.

Kozmogonija (grč. kosmogonia = nastanak svijeta), mit o nastanku svega. Neracionalno, tj. pseudoznanstveno pričanje o postanku i razvoju svijeta. Kad se ta pitanja znanstveno postavljaju, razvija se kozmologija (v.).

Kozmologija (grč. znanost o svijetu), filozofsko-znanstveno učenje o postanku i razvoju svijeta, koji se oblikovao iz kaosa (v.) u sređenu cjelinu (kozmos, v.).

Kozmološki dokaz, dokazuje egzistenciju boga iz samog pojma bog. Dokaz je oblikovao osnivač skolastike Anselmus. Teza gla si : bog je najviše biće iznad kojega ništa veće ne može biti mišljeno. Ako bi biće s takvim atributom postojalo samo u mišljenju a ne i stvarno, zbiljski, onda bi se dogodio nedopustivi paradoks, jer bi tada ono, iznad kojeg se može nešto veće misliti, bilo (time što i zbiljski postoji, a ne samo u umu) veće od onog iznad čega se nešto veće ne može misliti. Da se to ne bi dogodilo, bog treba da postoji i zbiljski. Protiv te argumentacije pisao je već monah Gaunilo. Kant je odbacio kozmološki dokaz s objašnjenjem da se ne može uspoređivati kao veće ili manje: esse in re i esse in intellectu. U kasnijoj skolastici napuštena je Anselmova argumentacija. Toma Akvinski dokazivao je (oslanjajući se metodološki na Aristotela) egzistenciju boga samo a posteriori, iz samoga svijeta.

Kozmopolit (grč. kosmos = svijet i polites; = građanin), građanin kozmosa, tj. prirodnog svijeta (s naglaskom na prirodnosti pripadnosti prirodi, jednostavnosti, nekonvencionalnosti, zakonima svijeta) u suprotnosti spram uskog i ograničenog statusa građanina grada ili određene države (i naroda). Građanin svih zemalja, cijeloga svijeta.

Kozmopolitizam (grč.), učenje ili shvaćanje o čovjeku kao građaninu svijeta; stanovište po kojem svi ljudi vrijede kao sudionici jednog jedinstvenog, univerzalnog svijeta ili zajednice, protiv usko shvaćenog nacionalizma. Kozmopolitizam prvi zastupaju kinici, zatim naročito stoici. Kasnije, imperijalizmom i univerzalizmom Rimskog Carstva (i izjednačenjem svih naroda u pokoravanju Rimu) kozmopolitizam dobiva svoje realno tlo, potpomognuto rimokatoličkom crkvom (širenjem kršćanstva). S idejom humaniteta i tolerancije (17. i 18. st.) razvija se prosvjetiteljski shvaćeni kozmopolitizam, koji se nastavlja u francuskoj revoluciji (uz ideje slobode, bratstva, jednakosti), a u 19. st. dobiva oblik internacionalizma (v.) čiji je nosilac proletarijat (v.); ideju proletarijata zastupa marksizam.

Kozmos (grč.), red, uređenje, svemir, svijet kao sređena i zakonska cjelina. Pojam kozmos javlja se kao filozofski problem već kod Anaksimandra i Anaksimena.

Krepost (grč. arete, lat. virtus), jakost, valjanost ili vrlina, sposobnost valjana djelovanja ili činjenja, slobodan izbor prema srednosti (mesotes) između ekstrema kao poroka prema načelu kako bi ga odredio razborit čovjek (Eth. Nic. II. 6, 1 106 b 36). Određujući tako krepost Aristotel naglašava da je ona prema svojoj ontološkoj biti doduše srednost, ali u etičkom pogledu prema najboljem i najpravednijem ona je vrhunac ili krajnost. Držati se kreposti i pogoditi u svakom postupku ili činidbi što je za nas srednost stvar je pak opće etičke sposobnosti promišljanja i djelovanja koja se zove razboritost (v.). Klasične kreposti prvi put opisuje Platon u svojoj Državi i određuje kao umjerenost (sophrostne, lat. temperantia), hrabrost (andreia, lat. fortitudo) i mudrost (sophia, lat. sapientia), te njihov sklad poima kao najvišu krepost – pravednost (dikaiostne, lat. iustitia). Aristotel pak razlikuje etičke ili ćudoredne kreposti kao što su umjerenost, pravednost, prijateljstvo itd., od dianoetičkih ili razumskih: umijeće, znanost, razboritost, umnost i mudrost, što zapravo čine stupnjeve spoznaje. Taj je katalog, uz stanovite manje dopune što ih je izvršilo kršćanstvo uvođenjem teoloških kreposti – vjera (fides), ljubav (caritas) i nada (spas), ostao uzorom etičkoga mišljenja sve do danas, pa nije čudno što je fenomenološka aksiologija (v.) i vrijednosna etika M. Schelera i N. Hartmanna u našem stoljeću poduzela stanovitu obnovu nauke o krepostima, s tom preinakom što ih poima kao vrijednosti!

Kretanje (grč. kinesis, lat. motus), u najširem smislu svaka promjena, u prvom redu promjena mjesta, tako da je i najjednostavnije kretanje, mehaničko, jedinstvo vremena i prostora. Budući da nikakva promjena nije moguća bez jednog od oblika kretanja, Engels je, kao i mnogi drugi materijalisti, ontološki odredio kretanje kao način postojanja materije.

Kriterij (grč. krinein = lučiti, razlikovati, suditi), oznaka, obilježje, mjerilo; sredstvo za lučenje, razlikovanje, provjeravanje; ono pomoću čega utvrđujemo je li nešto doista to što se pričinja da jest; sredstvo pomoću kojeg razlikujemo nešto od onoga što mu je samo prividno slično. Tako je npr. kriterij istine – sredstvo pomoću kojeg može mo lučiti istinu od neistine; kriterij dobra – ono pomoću čega možemo razaznavati dobro od onoga što nije dobro, itd.

Kriticizam, filozofsko nastojanje, nazvano prema Kantovu postupku u ·Kritici čistoga uma., da se prije izgradnje filozofskoga sistema istraže priroda i granice uma i spoznaje kako bi se izbjegao nekritički dogmatizam (Chr. Volffa) i skepticizam (D. Humea). Time je vrijednost metafizičkih spoznaja učinjena ovisnom o prethodnom kritičkom ispitivanju uma i utvrđivanju njegova dosega.

Kritika (od grč. kritike tehne), umijeće prosuđivanja. U znanosti, filozofiji i kulturi uopće potrebno je stručno znanje, a uz to i osobna sposobnost, da se mogu izricati valjani vrijednosni sudovi o nekom predmetu ili teoriji. U filozofiji se kritika odnosi napose na ispitivanje valjanosti osnovnih filozofskih teza. Spoznajna je tako kritika istovjetna s teorijom o uvjetima i granicama moći ljudske spoznaje. Kritika u širem smislu označava sposobnost čovjeka, koja ga kao moć razumnosti čuva od varke i zabluda.

Kult (lat. cultus, colere = poštovati, brinuti se, zemlju obrađivati itd), svako posebno štovanje, divljenje, obožavanje. Od religioznih kultova božanstava, mrtvih, predaka itd. do kulta rada, slobode, ličnosti – postoji veoma široka skala različitih oblika divinacije (v.) i posebnog štovanja. Kult ima pretežno religiozni karakter, pa i tamo gdje je riječ o kultu profanih predmeta. Tako je i kult ličnosti, koji perzistira od antičkog društva do socijalizma (npr. staljinizam), obožavanje jedne ličnosti, pripisivanje svojstava toj ličnosti kojih ona nema. U socijalizmu je to izrazito negativna pojava koja dovodi do niza deformacije u svakodnevnom životu, sputava razvoj demokratičnosti i ulogu čovjeka kao pojedinca u upravljanju društvenim životom.

Kultura (lat. cultura = ratarstvo, colere = gajiti, oplemenjivati), u najširem smislu : preradba i usavršavanje nečega, neke građe, nekog materijala za određenu svrhu. U tom se smislu i govori npr. o kulturi tla, kulturi bilja (agrikulturi) i sl. I u tom smislu već ta riječ znači zapravo oplemenjivanje. U užem smislu kultura znači ostvarivanje humanih vrednota u čovjeku i njegovim djelima koja, za razliku od djela civilizacije (koju nazivaju i materijalnom kulturomQ, nose svoje vrednote same u sebi. Ona znači u isti mah i akt, stvaralački proces i ono što je tim procesom stvoreno. To bi bili npr. moralni čini, umjetničko stvaralaštvo, ali i ostvarena djela, za razliku od tvorevina tehnike koja služe svrhama izvan sebe. No i kulturne tvorevine (kulturna dobra mogu se nasljedovati i prenositi samo svojom izvanjštinom, bez unutrašnjih vrednota koje su temeljne za ostvarivanje kulturnih dobara. Ova izvanjština kulture tvori zajedno s tehnikom ono što nazivamo civilizacijom. Kultura pojedinaca i čitavih zajednica teži svagda jedinstvu, pa se različita kulturna (vrijednosna) područja povezuju u raznolika jedinstva, jer kultura ne podnosi protivrječnosti. No kultura je pojam koji se ne uzima samo kao antiteza civilizaciji, nego i kao antiteza pojmu prirode. Pod prirodom se kod čovjeka razumijevaju sve njegove urođene osobine, a pod kulturom njegova ličnim zalaganjem i stvaralaštvom ostvarena ličnost. To doduše nisu odijeljena područja njegove osobnosti, ali se ipak mogu i moraju diferencirati iako su u zbilji neodvojivo spojena i međusobno prožeta. Kulturom se uzbiljuje, postaje zbiljom ideja čovječnosti, ideja humaniteta (v.).

Kulturna morfologija (od grč. morfe = lik, oblik), povijesna teorija o zakonitosti nastanka i razvitka pojedinih kulturnih likova. Ta teorija kadgod analogijom prema organskom životu nalazi i u samom kulturnom razvoju unutrašnje djelotvorne snage po kojima se poslije rađanja nekog određenog pojedinačnog, osebujnog kulturnog kruga javlja njegova mladost (procvat), zrelo doba, starost i smrt. Takav tip kulturne morfologije proriče onda i budućnost nekih kulturnih cjelina (na primjer Spengler, Propast Zapada). Kulturna morfologija može međutim i da samo opisuje pojedine cjelovite likove zatvorenih i osebujnih kultura, kulturnih stilova u njihovoj unutrašnjoj dinamičkoj povežanosti.

Kulturni krug, naziva se napose u etnologiji prostorno proširenje nekih običaja, pojava odnosno kulturnih dobara (v.). Etnolog i kulturni filozof Frobenius iznio je učenje o zatvorenim djelotvornim životnim prostorima (krugovima) u kojima se organički pravilno razvijaju određeni oblici kulture. Kao filozofski pojam označuje svaku konkretnu vrijednosno-životnu, dakle kulturnu, povezanost: organičku kulturnu cjelinu.

Kvalitativan, koji se odnosi na kvalitetu (v.), na svojstva nekog predmeta. Suprotno : kvantitativan (v.).

Kvaliteta (lat. qualitas), svojstvo, osobina. Jedan je od temeljnih filozofskih pojmova, kategorija. Označava određenost nekog predmeta ili pojave po kojoj se razlikuju od drugih predmeta ili pojava, po kojoj se specifično odnosi i reagira u odnosima prema drugim predmetima ili pojavama. Od Demokrita i kasnije Lockea potječe teza o primarnim, tj. objektivnim, fizikalnim kvalitetama (protežnost, gustoća, težina) i sekundarnim, tj. subjektivnim ili psihičkim kvalitetama (boja, zvuk, toplina itd.). Ova teza, koja kod nekih modernih zastupnika prirodnih znanosti završava u koncepciji da je stvarnost samo kvantitativno određena, netočna je, jer bi u tom slučaju ostali neobjašnjeni naše subjektivno različite percepcije kao i specifično postojanje različitih tijela ih pojava u pnrodi. Predmeti i procesi su dakle specifično određeni svojim raznolikim svojstvima (kvalitetama) od kojih jedni određuju predmete hitnije, a drugi manje bitno. Same kvalitete tijela ovise o specifičnim strukturama tijela, tako da se promjenom strukture mijenjaju i kvalitete tijela. Kvaliteta logičkog suda – v. sud.

Kvantifikacija (lat.), određenje s obzirom na količinu; u logici kvantifikacija predikata u sudu: usklađivanje odnosno ograničavanje opsega pojma predikata (svi P, .neki P)na istu mjeru s opsegom subjekta, npr. : svi sisavci jesu neki kralježnjaci. Tako sudovi postaju logičke jednadžbe, prikladne za izgrađivanje tzv. matematičke odnosno simboličke logike (v.).

Kvantitativan, koji se odnosi na kvantitetu. Ono što je mjerljivo, što ima određenu veličinu, množinu. Suprotno : kvalitativan (v.).

Kvijetizam (lat. quies = mir), mističnoreligiozan pravac kojemu je začetnik španjolski svjetovni svećenik Molinos. On u svom djelu Guida spirituale zahtijeva zadubljivanje duha u tihu molitvu, potpuno pasivno mirovanje duše, koja se u tom mirovanju posve prepušta bogu. Tako se po njemu može postići odvraćanje od osjetilnog svijeta, koji je samo izvor grijeha. Francuski dvor isposlovao je kod pape da se Molinos odrekne svojih zabluda i da ga zatvore u samostan. No time kvijetizmu nije bio učinjen kraj, nego se on i dalje širio. Kvijetističko shvaćanje života zastupa i budizam (v.) i misticizam (v.), a od novijih filozofa Schopenhauer u svojoj nauci o odricanju volje za životom.

Kvocijent inteligencije, QI, pokazatelj razvijenosti inteligencije, izražen omjerom mentalne dobi (razine inteligencije koja odgovara prosjeku određene dobi kod čovjeka) i stvarne kronološke dobi osobe. Srednja vrijednost iznosi 1,00, dakle 100, te će K.I. u normalno inteligentne osobe biti između 90 i 110.