Labilan, pojam koji se u psihologiji upotrebljava obično kao oznaka za čovjeka nestabilnih čuvstava i raspoloženja koja se naglo mijenjaju.
Laksizam (lat. laxere = popustiti, ublažiti), suprotno od rigorizma (v.), naučanje po kome kod svake sumnje u nužnosti neke obaveze ta sama obaveza otpada. Po tome obaveza obvezuje ili nužno odnosno bezuvjetno ili nikako. Dakako da time i najmanja sumnja može otkloniti dužnost koja se čovjeku po savjesti nameće. Zato se laksizam ne smije zamijeniti s etičkim probabilizmom, koji traži za povlačenje od neke obaveze razložite, dovoljno uočljive protivargumente, a ne samo sumnju u nužnost zadane obaveze. (V. probabilizam.)
Lamarkizam, teorija koja objašnjava evoluciju živih bića prijenosom na potomstvo osobina stečenih u toku individualnog prilagođenja jedinke okolini. Osnivač je te teorije J. B. Lamarck.
Latentan (lat. latens = skriven), koji ostaje skriven dok ne nastupe uvjeti pod kojima se tek može manifestirati. Latentno je dakle sve ono što opstoji samo potencijalno (v.), kao stalna mogućnost da se pojavi.
Laž je tvrdnja suprotna istini a iznosi se s namjerom da se drugoga dovede u zabludu. Teoriju tog moralnog prijestupa prvi je u navedenom smislu, čini se, dao Augustin koji kaže : .Prema njegovom unutrašnjem uvjerenju a ne prema točnosti ili netočnosti same stvari mora se suditi da li netko laže ili ne krivnja lašca sastoji se u namjeri da svojim iskazom obmanjuje.
Legalan (lat.), zakonit, po zakonu. Neka je radnja, neko djelovanje legalno ako odgovara zakonu, s njim se podudara, ne krši zakon. Ono u tom slučaju ne mora međutim da proizlazi iz uvjerenja koje odgovara ćudorednom, moralnom zakonu. S etičkog stajališta legalna je radnja minimum ljudskog (moralnog), jer se naprosto pokorava postojećem zakonu (pozitivnom pravu, običaju, tradiciji, općeusvojenim navikama i uhodanim oblicima života, postojećim društvenim odnosima, zatim prirodnim zakonima, nagnućima, instinktima itd.) i ostaje u njegovim granicama. Time se ono, što već nekako unaprijed jest, prihvaća i priznaje kao istinito (moralno, punovrijedno, dobro, smislena, poželjno, jedino moguće itd.), te je tako dana i bitna distinkcija između društvenog (zakonskog, legalnog, pravnog) i ljudskog (moralnog, etičkog).
Legalitet (lat.), zakonitost, podudaranje neke radnje sa zakonom, za razliku od moraliteta (v.). Ovu razliku čini Kant određujući legalitet kao puko podudaranje ili nepodudaranje neke radnje sa zakonom, bez obzira na njezin motiv, dok je moralna radnja ona, u kojoj je ideja dužnosti istovremeno jedini njezin pokretač (motiv, odredbeni razlog volje). Legalni je čin onaj koji se vrši iz nagnuća, naklonosti, čuvstva, instinkta, podvrgnut prirodnom zakonu (npr. kad majka iz ljubavi spašava svoje dijete). Po svom efektu on se može i podudarati s moralitetom, a da ipak ostane samo legalan, tj . heteronoman (v.), a ne autonoman (v.), ako nije učinjen iz dužnosti.
Letargija, stanje nenormalne pospanosti i neaktivnosti. Katkada se upotrebljava i kao oznaka za prvi stadij u toku hipnoze, koji je karakteriziran slabljenjem osjetljivosti popuštanjem mišićnog tonusa (Charcot).
Liberalan (lat. liberalis), slobodouman, bez predrasuda u vjerskim, etičkim i općekulturnim odnosima; preneseno : koncilijantan, odnosno tolerantan.
Liberalizam (lat liberalis = slobodouman), politička i općekulturna doktrina i pokret mlade građanske klase, nastao u borbi protiv ograničenja (prvenstveno ekonomsko -trgovačkih, a zatim i religiozno-moralnih) feudalnog društvenog uređenja. Nastao je kao antiteza apsolutizmu, a izražen u ideji slobodoumlja, koja traži individualnu slobodu izražavanja, mišljenja po savjesti, protiv svake konzervativne tradicije. Prosvjetiteljstvo, racionalizam i individualizam mislilaca 17. i 18. st. (osobito Spinoze, Grotiusa, Montesquieua i francuskih enciklopedista) idejna su i filozofska osnova kasnijih liberalnih stremljenja koja su se očitovala u različitim revolucionarnim pokretima. Kao politička doktrina i praksa historijski je liberalizam vezan i ograničen jednom fazom u razvitku buržoaskog društva, u kojoj je jedno vrijeme predstavljao progresivni duhovni borbeni pokret, a kasnije poprimio (u obliku pojedinih liberalnih partija) i konzervativne karakteristike.
Libido (lat.), požuda, žudnja, seksualni nagon. Taj je pojam u noviju psihologiju uvela psihoanaliza. Njime se označava osnovni poriv cjelokupnog svjesnog i nesvjesnog duševnog života. Po tom pojmu psihoanaliza i dobiva karakteristiku panseksualizma.
Ličnost (lat. personalitas) ili osobnost, osobitost, naročitost, vlastitost pojedinca (individuuma) što ga odlikuje i razlikuje od svih ostalih pojedinaca jedinstvenošću i neponovljivošću. Ličnost je bitna karakteristika čovjeka kao ljudskog bića po tome što ona pojedincu nije nešto naprosto dano (samim tim što je rođen kao čovjek) nego je izborena, oblikovana, proizašla iz smisleno -svrhovitog htijenja te stvaralačke djelatnosti koja je dosljedna samoj sebi. Stoga pojedinac tek treba da postane ličnost time što svoju naturalno-socijalnu određenost djelatno-smisleno ukida, prevladava i humanizira. – Od Kanta pojam ličnosti dobiva u građanskoj filozofiji (i etici) izrazito vrijednosni ili etički karakter, čime se smisleno-sadržajno sužava, pa biti ličnost znači izvršavati isključivo moralne zadatke ili ostvarivati vrijednosti, tj. samoostvarenje ličnosti postaje jedna od kreposti (vrlina). Pojam ličnosti javlja se kao problem u tzv. pitanju o ulozi velikih ličnosti u povijesti, pri objašnjavanju društveno-povijesnih zbivanja naročito u revolucionarnim razdobljima
Lik (njem. Gestalt), kategorija koja je tek u novijoj filozofiji kulture i u psihologiji, a onda i u filozofiji prirode, dobila određeno i važno značenje. Njome se označava cjelovitost i struktura jedne datosti koja je nešto više i nešto drugo nego zbroj dijelova sadržanih u njoj, ali je taj složaj baš po toj i takvoj cjelovitosti strukturiran. Lik je svojevrsni način veze, on od mnoštva čini jedinstvenu na određen način povezanu cjelinu dijelova. Uz kulturnopovijesne likove (npr. klasika) i političkopovijesne (npr. feudalizam) pojam lika je naročito primijenjen u novijoj psihologiji, u kojoj se pokazuje da složeni psihički doživljaji nisu samo zbroj elemenata nego da tvore fundamentalne jedinstvene cjeline, likove, koji svagda na osebujan način povezuju u sebi sadržane dijelove.
Logicizam, u širem smislu: shvaćanje da je svijet logičan i da je logika osnovna filozofska disciplina. U užem smislu: logički pravac 19 – 20. st. čiji su glavni predstavnici B. Bolzano (178 1 – 1848) i E. Husserl (1859 – 1938). Logicisti smatraju da je logika potpuno nezavisna i od ontologije i od psihologije i od bilo koje druge filozofske i znanstvene discipline, jer njen predmet nije ni objektivna realnost, ni ljudsko mišljenje, nego jedno posebno treće carstvo, carstvo izvanvremenskih, idealnih logičkih tvorevina, koje su potpuno nezavisne od obojeg. Kako se javio u vrijeme vladavine psihologizma (v.) u logici i u filozofiji uopće, logicizam je bio polemički usmjeren prvenstveno protiv psihologizma. ·
Logičan (grč. logikos), onaj koji je u skladu s principima ili načelima logike.
Logički (grč. logikos), onaj koji pripada logici ili se odnosi na logiku.
Logički pozitivizam, filozofski pravac koji nastaje u dvadesetim godinama 20. st., razvija se u tridesetim, a postepeno razlaže u četrdesetim i pedesetim. Preteče su mu D. Hume, E. Mach i B. Russell, a neposredni inspirator L. Wittgenstein. Jezgru pravca činili su filozofi bečkog kruga na čelu s M. Schlickom i R. Carnapom, a pridružili su im se filozofi berlinske grupe H. Reichenbacha, poljski filozofi lavovsko-varšavske logičke škole, filozofi švedske upsalske škole, filozofi njemačke miinsterske logističke grupe, neki američki filozofi pragmatističko-operacionalističke škole, te pojedini filozofi iz drugih zemalja.
Logificirati (lat. logicus = logičan i facere = činiti), učiniti nešto logičnim, izraziti nešto na logičan način, pridati nečemu logičku formu.
Logika (grč. logos = govor, riječ, um, misao), filozofijska disciplina koja proučava oblike valjane (pravilne, ispravne) misli i metode znanstvene spoznaje. Tvorac evropske logike je grčki filozof Aristotel, a njegovi nastavljači filozofi megarsko-stoičke škole. Deduktivna logika koju su oni stvorili u srednjem se vijeku komentirala, dopunjavala i sistematizirala. U razdoblju renesanse nju su oštro kritizirali, ali kako nisu umjeli da je zamijene boljom, ona je te kritike nadživjela. Početkom 1 7. st. engleski filozof F. Bacon iznio je ideju nove, induktivne logike, a tu su ideju razvili J. St. Mili i drugi engleski logičari 19. st. U drugoj polovini 19. st i u 20. st. razvila se simbolička (v.) logika koja je u početku predstavljala samo razvijeniji oblik deduktivne logike, ali je kasnije obuhvatila i područje induktivne logike. Preteča je simboličke logike Leibniz, a njeni najznačajniji predstavnici G. Boole, G. Frege, B. Russell, R. Carnap, A. Tarski itd. – U toku 19. i 20. st. vodeni su i još se vode sporovi o svim osnovnim problemima logike.
Logistika (grč. logistike tehne = računska vještina), u starom i u srednjem vijeku : općenito – vještina računanja brojevima. Kasnije : vještina računanja pomoću algebarske simbolike. Danas se upotrebljava u dva glavna značenja. U širem smislu logistika je isto što i simbolička (v.) logika. U užem smislu logistika je jedna faza u razvoju simboličke logike karakteristična za kraj 19. i početak 20. st. Glavni su joj predstavnici G. Frege, A. N. Whitehead i B. Russell. Glavna je teza logistike da se sva matematika može izvesti iz logike.
Logocentričan (grč. logos um i lat. centrum = središte), životni nazor po kome je logos (um) središnji odnosno osnovni princip svega svjetskog događanja.
Logokracija (grč. logos = um i krateo = vladam), zamišljeni društveni oblik u kome bi vladao isključivo umni princip kao osnovni zakon poretka.
Logomahija (grč. logomahia), prepiranje, borba riječima.
Logos (grč.). U tekstovima od Homera pa do kršćanskog evanđelja termin je imao ova glavna značenja: riječ, govor, gramatički iskaz, svojstvo, istina, slava (kvaliteta), red, volja, razum, ljudski pojam, um, učenje, istinito učenje, zakon (mjera), postupak, dokaz, matematski aksiom, božji um, klica postajanja, i božja riječ (posrednik). S Heraklitom logos postaje filozofski problem. Opću zakonomjemost (zakon i red) dijalektičkog događanja u svemiru Heraklit je označio terminom logos. Na osnovu djelovanja logosa priroda je u sebi harmonija. To kozmičko značenje logosa obnovili su stoici u svojoj filozofiji. Tu je logos osim nužnosti i zakonitosti dobio i značenje svjetske umnosti. I Hegelov panlogizam proizlazi iz opće nužnosti slijeda koji je istodobno i uman i stvaran (zbiljski).
Ludilo, pučki i neodređeni naziv za svaku vrstu duševne poremećenosti koja pojedincu onemogućava da djeluje u skladu sa uobičajenim i zakonskim propisima sredine u kojoj živi. U običnom govoru ludilom se označuju naročito one psihičke poremetnje koje su povezane s delirijem (gubitkom osjećaja za realnost i pojavom halucinacija).
Lumen naturale (lat.), prirodno svjetlo; u grčkoj i rimskoj (Cicero) filozofiji znači duhovno svjetlo, duhovnu jasnoću, spoznajnu moć ljudsku, koja je zapravo vanljudskog porijekla. Npr. ideja je tako uzeta kao izvor prirodnoga svjetla koje uvjetuje našu spoznaju javljajući se kao djelotvorno unutrašnje svjetlo, i koje omogućava ograničenoj ljudskoj svijesti da dođe do empirijske ali objektivne i evidentne istine. Suprotan je pojam lumen supranaturale. Njime skolastici. imenuju nadnaravno svjetlo spoznaje koje prelazi elementarna znanja (Plotin, Augustin).
Dunjalučar 