Ljepota, u običnom govoru, svojstvo što pri gledanju izaziva ugodu i divljenje. U filozofiji jedna od temeljnih kategorija kojima se poimaju bitna svojstva bića i bitka. Od 18. st. specifični predmet estetike (v.) kao posebne filozofijske discipline. U povijesti filozofije fenomen ljepote pokušavao se protumačiti na razne načine. Platon ljepotu shvaća kao manifestaciju dobrote. Budući da je od svih savršenstava najočitija i najmilija ljepota je čovjeku polazište u njegovom sjećanju i promatranju ideja. Tu teoriju neoplatonizam razvija u teologijsko mističkom smjeru određujući Jedno i Boga kao Dobro koje podaruje ljepotu svim stvarima. (Plotin). Ta teorija ljepote u pozadini je svih estetika koje vide svrhu i zadaću umjetnosti u moralnom usavršavanju. Prema Aristotelu bit ljepote je u poretku i simetriji dijelova cjeline što je veličinom podobna da je zahvatimo jednim pogledom. Tu su teoriju prihvatili i dalje razvili stoici i Ciceron i kasnije skolastici i renesansni teoretičari. Drugi su bit ljepote opet tražili u Savršenoj osjetilnoj predodžbi (Baumgarten) ili pak u sviđanju što prati osjetilnu aktivnost (Hume, Burke). Oko sinteze tih shvaćanja nastoji Kant s određenjem ljepote kao sviđanja bez pojmovne spoznaje. Prema teoriji romantika ljepota je manifestacija istine te je u tom smislu važilo geslo Što je poetičnije, to je istinitije. Svoju osnovnu misao da je ljepota sjajenje ideje u osjetilnome Hegel varira u raznim formulama. Croce pak misli da je ljepota u uspjelom izrazu. Svi ti i drugi nespomenuti brojni pokušaji pojmovnog određenja ljepote više svjedoče o njezinoj zagonetnosti nego o uspješnosti racionalnog poimanja njezine biti.
Dunjalučar 