Filozofski rječnik: M


M, u logici : 1) simbol za posredni pojam (lat. terminus medius) u silogizmu; 2) simbol za međusobnu zamjenu premisa u silogizmu (metathesis praemissarum).

Maddiya (islam), naziv za nauku materijalista. Kao sinonim sa specifičnijim značenjem upotrebljava se dahrija (v.).

Madhyamika (sansk.), učenje o srednjem putu, naziv za dijalektičko učenje (Nagargjune (2. st. n. e.) u mahayana budizmu (v.), koji dokazuje nemogućnost da se spozna istina o bitku izvan racionalnih aporija uma; zastupa ekstremni relativizam svih pojava, bitka i nebitka, afirmacije i negacije, pa prema tome i egzistencijalne zavisnosti i slobode (samsare i nirvane). Protivrječnosti svih ekstremnih teka upućuju na ništavilo kao krajnji osnov egzistencije (v. šfinyata).

Mahiya (islam), takvost, lat. quidditas, skolastički termin za čisto bivstvo, prvenstveno u smislu božanske prirode. Za razliku od helenske metafizike islamski mislioci smatraju zazornom ili bar problematičnom identifikaciju tog bivstva sa supstancijalnošću (džavhar), pa i s egzistencijom (wudžUd). Obilježje bivstva uopće jest jedinstvenost (ahadlya) i transcendentnost (ghaib, v.). Osobito sUfički mistici (v. sufije izvode iz obilježja jedinstva postulat sjedinjenja s prabivstvom (tawhid), a iz transcendentnosti (v.) predodžbu skrovitosti istinskog bivstva iza stvari. – Individualno svojstvo (annlya, grč. tode ti), kao nosilac egzistencije dobiva svoju posebnost (huwlya, ipseitas, grč. tauton) i zbiljnost (haklka) od vrhovne, jedinstvene i transcendentne bivstvenosti, ukoliko se ona u njima očituje (tadžalll, grč. epifaneia), ili u njih utječe (faid, emanacija).

Maior, u logici : 1) viši pojam (lat. terminus maior) u silogizmu, koji u zaglavku dolazi kao predikat; 2) viša premisa (lat. propositio maior) u silogizmu.

Majeutika (grč. maieutike = primaljska vještina), naziv za metodu koju je, u prenesenom smislu, upotrijebio Sokrat kao heurističko-didaktički postupak, pri kojemu se prikladnim postavljanjem pitanja i razgovorom pomaže učeniku da vlastitim razmišljanjem i zaključivanjem dođe do spoznaje koju potencijalno nosi u sebi.

Makijavelizam: učenje talijanskog filozofa, historičara i državnika Niccoloa Machiavellija (1469 – 1527) koje je izložio u poznatoj knjizi Il Principe (Vladar). U internim borbama u Italiji između onih koji su zastupali princip jedinstvene i centralne vlasti i onih koji su zastupali staro stanje rascjepkanosti, i protiv stranih zavojevača, Machiavelli je savjetovao vladara da se u borbi za ujedinjenje ne drži nikakvih zakona i da ne preže ni pred kakvim sredstvima da bi došao do cilja. Otada se pod makijavelizmom smatra svaki postupak kome je deviza: cilj opravdava sredstvo, što dovodi do nehumanih i bezobzirnih postupaka. Nehumana sredstva uvijek dovode u pitanje i najhumaniji cilj.

Makrokozam (grč. makros = velik i kosmos = svijet), veliki svijet, svijet u cjelini, svemir. Izraz makrokozam nastao je u 18. st. u odnosu na izraz mikrokozam (v.).

Maksima (lat. maxima ili regula), osnovni stav, načelo koje rezimira određena pravila ponašanja, najviši princip koga se čovjek pridržava u životu. Prvobitno značenje dobiva praktičko i etičko značenje. Maksime, kao kratke, sažete misli o problemima svijeta i života naročito su bile njegovane u Francuskoj (La Rochefoucauld, Vauvenargue i dr.).

Maničan, oznaka za osobu koja boluje od manije (v.)

Maniheizam, učenje Manija, iransko­ -babilonskog mudraca i vjerskog reformatora iz helenističke ere (216-276), koji teži da učenje triju otaca ispravnosti – Zarathustre, Buddhe i Krista – upotpuni u jedinstveni gnostički sistem. – Iz iranskog mazdaizma svoga vremena preuzima dualistički princip dobra i zla, svjetla i tame, i zrvan (v.), hipostazu vremena, kao vrhovno božanstvo, Oca veličine, čija su tri epiteta : svjetlost, moć i mudrost. S iranskom metafizikom svjetlosti u neposrednoj je vezi i ideja spasenja znanjem (gnosis) koje je fos nooeron, iako se tu svjesno upleću i neoplatonski elementi helenističkog gnosticizma (Mani se poziva na Platona, a suvremenik je Plotinov). Vrhovno božanstvo je ujedno demijurg, a nije kao u starijem mazdaizmu odvojeno od stvaranja. Dualizam Mani ograničava na stanje unutar svijeta, gdje je materija proizvod tame i zloduha, ali je njena arhitektura djelo božje. Tako je svijet sastavljen od 5 čistih i 5 tamnih elemenata. Bog je pred svijetom zastrt velom, da ne gleda patnju svojih stvorenja, ali je mehanizam svijeta izrađen tako da služi kao sredstvo za spasavanje duša. Mani posvećuje veliku pažnju problemu nastanka i razvoja svijeta, primjenjujući kaldejsko-babilonske astrološke tradicije. Tako je ublažen apsolutni dualizam starijeg gnosticizma, a s Manijem se duh vraća u svijet i ponovo oživljuje materiju od čovjeka pa do biljke i minerala.

Manija, duševno poremećenje koje se sastoji u intenzivnom i nekontroliranom uzbuđenju i pretjeranoj aktivnosti. Kod manije prevladava ugodno čuvstvena raspoloženje. 

Mantika (grč. mantis = vidovnjak, prorok), vještina proricanja, vračanja, gatanja (iz prinošenih žrtava, leta ptica i sl.). Kritičnost prema mantici nalazimo već kod Homera. U Ilijadi (12, 243), Hektar neće da povuče vojsku na osnovu nepovoljnog znamenja leta ptica, nego savjetuje: edna je najbolja ptica: za otadžbinu se boriti!. No to ne znači da je mantika već tada i prevladana. Ona se javlja kasnije kao astrologija, hiromantija, nekromantika (v.).

Marginalija (lat. margo = rub), kratka primjedba na rubu rukopisa ili štampanog teksta za razjašnjenje pojedinih mjesta. Na glasu su Mellinove marginalije Kantovim Kritikama, koje ukratko i suvislo prikazuju cijeli njegov sistem.

Ma'rifa (islam), iracionalna mistička ili gnostička spoznaja svijeta i božanskog bivstva u njemu ili apsolutne istine prosvjetljenjem (v. išrak). Učenik (‘arif) postiže tu spoznaju vježbama koncentracije duha, slično kao kod indijske spoznajne realizacije (sadhana, v.) u sistemima yoga ili gjhana (v.). Stupnjevi ma'rife razlikuju se u različitim školama po broju i definiciji.

Marksizam. Sistem Marxovih shvaćanja i učenja koja u osnovi obuhvaćaju filozofiju (v. dijalektički materijalizam), političku ekonomiju i sociologiju (v. materijalistička shvaćanje historije), i koja su na tim područjima ljudske misaone djelatnosti izazvala duboki prijelom. Osim toga, marksizam je svojim naučnim objašnjenjem historijskog kretanja i posebno kapitalizma dao socijalističkim snagama, u prvom redu radničkoj klasi, moćno teoretsko oružje u borbi za praktičku, konkretnu preobrazbu kapitalizma u socijalizam. Marksizam je prema tome i idejna oružje revolucionarnih socijalističkih snaga modernog vremena.

Masa (lat. massa), 1. fizička: količina materije od koje se sastoji neko tijelo; odnos između sile i ubrzanja što se očituje u otporu prema promjeni brzine. Koncepcija o konstantnosti mase prevladana je u teoriji relativnosti (v.) koja je pokazala da se kod velikih ubrzanja masa povećava; 2. socijalna : narod, puk, gomila.

Materija (lat. materia), osnovna kategorija filozofije, posebno materijalizma. Materija kao ono što prostorno-vremenski egzistira i što može da djeluje na naša osjetila izazivajući osjete, opća je osnova cjelokupnog prirodno-historijskog postojanja i događanja. Jedno od osnovnih pitanja dosadašnje filozofije bilo je pitanje osnove i suštine stvarnosti, i ono u toku njena razvoja dobiva najrazličitija rješenja. Tales nalazi materijalnu praosnovu i prapočetak stvari u vodi, Heraklit uzima vatru, Empedoklo četiri elementa (vatru, vodu, zrak i zemlju) kao materijalnu osnovu svijeta i taj se nazor održava sve do 18. stoljeća.

Materijalan (lat. materialis), tjelesan, koji je prostorno-vremenski određen, koji pripada materiji. Suprotno : duhovno. Materijalna istinitost, nasuprot formalnoj istinitosti, kad jedan sud ili zaključak točno zahvaća odnose o kojima govori.  

Materijalist, onaj koji zastupa materijalistički filozofski pogled na svijet. U vulgarnom, nefilozofskom smislu upotrebljava se ovaj termin za nekoga koji je sebičan i teži samo za materijalnim koristima.

Materijalistički, svaki stav koji je u skladu s materijalističkom koncepcijom svijeta. Materijalističko tumačenje historije i čovjeka – Marxovo i Engelsovo shvaćanje historije i svako ono koje je u skladu s njihovim shvaćanjem (v. materijalističko shvaćanje historije).

Materijalističko shvaćanje historije : Marxova i Engelsova koncepcija historije i historijskog razvitka, koja je učenje o društvu postavila na znanstvene osnove. Nastala četrdesetih godina 19. st. i u osnovi već formulirana u Njemačkoj ideologiji (1845/46). Najsažetije je osnovne misli izrazio Marx u znamenitom predgovoru Kritici političke ekonomije (1859).

Materijalizam, filozofski pogled na svijet prema kojem je materija primarna , a svijest, mišljenje sekundarni (suprotno : idealizam). Materijalistički pogled na svijet i čovjeka star je koliko i sama filozofija, koja se. na evropskom tlu i pojavljuje kao materijalizam (u 7. i 6. st. pr. n. e. na grčkim obalama Male Azije – Tales, Anaksimandar, Anaksimen, Heraklit, Demokrit i dr.). Prvi izraz materijalističke misli bio je velik revolucionarni događaj u razvitku ljudske misli, jer je radikalno prekidao s mitološkim, neznanstvenim načinom mišljenja.

Matheza (grč. mathesis), spoznaja, učenje, znanost. Mathesis universalis kod Descartesa i Leibniza je naziv za matematsku formalnu logiku, kao osnovicu sviju znanosti i svega znanja.

Maya (sansk.), prvobitno značenje u Vedama : natprirodna moć bogova (šakti) da izazivaju iluziju. U vedanti: prividni osnov pojavnog svijeta, čiji je zbiljski osnov apsolutni nedjeljivi duh.

Mazohizam (prema piscu Sacher-Masoch (1836-18951 koji je tu pojavu prvi opisao), oblik seksualne perverzije koja se očituje u tome da se seksualno zadovoljenje nalazi u podnošenju mučenja od druge osobe, većinom suprotnog spola. Suprotno: sadizam (v.).

Medij (medium = sredina, sredstvo), 1. sredina, okolina, kulturna i društvena u kojoj se odvijaju pojave; sredstvo sporazumijevanja i izražavanja doživljaja i kulturnih sadržaja, širenja informacija (pismo, jezik, tisak, sredstva masovna ophođenja), 2. gramatička analiza : medijalni obljci, 3. okultizam: praznovjerje po kome je osoba sposobna komunicirati s mrtvima i preko koje se ljudima javljaju nadnaravna bića, pokojnici. Medij kao duh daje odgovore, stvara materijalizacije (nadnaravni fenomeni prate ovo komuniciranje).

Meditacija (lat. meditatio), razmišljanje nad nekim već postojećim mišljenjem. Udubljivanje u neke skrivene misli i izvođenje nekih općih sentencija. Duhovno razmatranje.

Meditativan (lat. meditatio = razmišljanje), duboko misaon, zadubljen u misli. Specijalan pojam u skolastici (v.): označava drugi (viši) stupanj misaone spoznaje kojim se prodire u sakrivene sfere. U indijskog Yoga-filozofiji nalazimo adekvatan pojam koji označava uronjavanje u sebe a time i način pravog spoznavanja istine.

Megalomanija, stav upadljivog precjenjivanja vlastite ličnosti, vlastitih sposobnosti. Megalomanja se javlja i kao jedan od simptoma nekih duševnih bolesti.  

Mehanicistički, svaki postupak koji nastoji da različite pojave u prirodi, društvu ili psihičkom životu čovjeka svede na zakone mehanike, te smatra da se tumačenje pojava iscrpljuje u njihovu svođenju na kvantitativne odnose sila i tendencija.

Mehanika (grč. mekanike), teorijska znanost o kretanjima svedenim na promatranje mase i sile. Dijeli se na statiku i dinamiku. Isto tako vještina konstrukcije i upotrebe mašina (industrijska mehanika).

Melankolija, tip duševnog poremećenja koje je karakterizirano dubokom čuvstvenom potištenošću, tjeskobom i teškim neraspoloženjem. U motornom pogledu melankoličari su redovito inhibirani, a rjeđe uzbuđeni.

Meliorizam (lat. melior = bolji), naučanje o neprestanom usavršavanju općih svjetskih i životnih prilika. Vjerovanje da je aktivnošću i zalaganjem ljudi osiguran razvoj u smislu poboljšanja socijalnog i kulturnog života.

Memoriranje: proces zapamćivanja. Među faktorima koji djeluju na proces memoriranja najvažniji su opetovanje ili obnavljanje određenih sadržaja i motivacija. (V. pamćenje.)

Mentalitet (lat. mentalis = misaoni), opće psihička ustrojstvo, globalni duhovni lik nekog pojedinca ili zajednice : njihov tipični način doživljavanja, mišljenja, vrednovanja, ponašanja, reagiranja.

Mentalno, ono što se odnosi na psihu. U užem smislu upotrebljava se kao obilježje intelektualnih procesa.

Merkantilizam, ekonomsko učenje i ekonomska politika u nizu evropskih zemalja od 1 5. do 18. stoljeća. Merkantilizam je izraz rane faze kapitalizma, u kojoj je industrijski kapital još povezan s trgovačkim kapitalom i trgovački kapital ima dominantnu ulogu. Merkantilizam uči da profit nastaje samo u oblasti prometa, a bogatstvo izjednačuje s novcem (zlatom i srebrom). Zato treba što manje novca izvoziti, a što više uoziti, radi porasta državnog bogatstva.

Meta (grč.), iza, iznad, izvan; dolazi u novijoj filozofiji u novokovanicama, kojima se označuje da je nešto izvan dosega dotične sfere (npr. metafizika, metakritika i dr.).

Metafizički : što se odnosi na metafiziku (v.) i metafizičku problematiku. Postoje različita shvaćanja pojma metafizički : u običnoj filozofskoj upotrebi znači ono što prelazi iskustvo, što je u osnovi transcendentno. Svi problemi principa bitka, biti bitka, smisla stvarnosti i postojanja itd., metafizička su pitanja u tom smislu. U pozitivizmu se termin metafizički uzima doslovno također u tom smislu, ali, budući da je za pozitivizam realno i smisleno samo ono što je u iskustvu, metafizičko je ili besmisleno ili ne ulazi u filozofiju. I napokon, u Hegelovoj interpretaciji, a zatim i kod većine marksista, metafizičko je suprotno dijalektičkom. I tu je veza s klasičnim shvaćanjem metafizičkog najuža: budući da su metafizički principi uvijek tretirani kao jedinstveni, vječni, nepromjenljivi (supstancija, bog, elementi itd.), Hegel je upotrebljavao pojam metafizička kao sinonim za statično, nerazvojno, neprotivrječno, jednom riječi kao sinonim za nedijalektičko. U tom smislu upotrebljava ovaj pojam i većina marksista. Prema tome, pojam metafizički može osim pozitivističke interpretacije imati bar smisao sinonima za ontološko kao nedijalektičko.

Metafizika (grč. meta ta fizika), prvobitno : Aristotelovo djelo koje je slijedilo za njegovom Fizikom. Budući da je ono raspravljalo o principima bitka, metafizika je postala onaj dio filozofije koji istražuje principe bitka i zbivanja, a proteže se i na pitanja duše, kozmosa i boga. Zato je u racionalizmu Wolff dijelio metafiziku na ove osnovne discipline : racionalnu ontologiju (v.), racionalnu psiholgiju, kozmologiju i racionalnu teologiju. U daljnjem razvoju filozofije, naročito materijalističke, ostaje od cjelokupne tadašnje metafizike samo ontološka problematika, koja se u dijalektičkoj filozofiji poklapa uglavnom s problemom dijalektike (v.). Tako se i osnovni metafizički pravci, s obzirom na temeljna pitanja bitka i mišljenja, dijele na monističke pravce materijalizam (v.), idealizam (v.) i različite oblike pluralizma (v.) . U toku povijesti filozofije mogu se navesti kao glavni metafizički problemi, uz spomenuti problem bitka i njegove biti, pitanje vrste bitka, pitanje događanja i njihove međusobne zavisnosti (determinizam, indeterminizam, teleologija itd.), pitanje boga i svijeta (teizam, deizam, panteizam i dr.), problem slobode (sloboda volje, problem čovjeka i dr.).

Metafora (grč. mataphora = prenesen izraz), u retorici slikovit izraz, riječ u prenesenom značenju koje inače nije njezin obični ili pravi smisao. Metafora se obično upotrebljava za življe prikazivanje neke stvari, a najčešće se njome apstraktne stvari zamjenjuju konkretnima, npr. rana mjesto bol. Prema tome je metafora uvijek neka skraćena poredba. Ako se proteže na vpredodžbi, onda se to zove alegorija.

Metempsihoza (grč. metempsyhosis) : seljenje duše. Po vjerovanju starih Egipćana i lndijaca duša se poslije smrti seli u druga ljudska ili životinjska tjelesa, da se očisti od grijeha što ih je počinila u pređašnjem životu. To seljenje traje tako dugo dok se duša potpuno ne očisti. U seljenje duše poslije smrti vjerovali su i pitagorovci i Platon, a u spiritizmu sačinjava jedno od bitnih učenja. Metempsihozu treba međutim razlikovati od palingeneze, koja također znači seljenje duše poslije smrti, ali samo u ljudska, a ne i u životinjska tjelesa.

Metoda (grč. methodos), općenito : način, put, postupak koji upotrebljavamo da bismo postigli neki cilj. Napose : način, put, postupak koji upotrebljavamo da bismo došli do spoznaje, da bismo otkrili ili izložili istinu. Ima vrlo mnogo različitih metoda, i različiti autori razvrstavaju ih na različite načine. Tako se mogu susresti ove distinkcije : opće metode – one koje se primjenjuju na svim područjima; specijalne metode – one koje se mogu primijeniti samo na nekim područjima; filozofske metode – one koje se primjenjuju samo u filozofiji (dijalektička, transcendentalna, fenomenološka itd.); znanstvene metode – one koje se primjenjuju u nauci (prirodoznanstvene, sociološke, psihološke, biološke itd.); metode znanstvenog istraživanja (v. heurističke) – one koje se upotrebljavaju u procesu znanstvenog istraživanja (analiza, sinteza; indukcija, dedukcija; promatranje, eksperiment; brojenje, mjerenje; analogija, hipoteza itd.); metode znanstvenog izlaganja (v. eksplikativne) ili metode gotove spoznaje – one koje služe za izlaganje i obrazlaganje već stečene spoznaje (definicija, divizija, klasifikacija, dokaz itd.); pedagoške metode – one koje služe za prilagođeno izlaganje naučnih spoznaja u nastavnom procesu (akroamatska, erotematska, deiktička itd.). – Metode se često shvaćaju kao nešto posve vanjsko i strano onome što se pomoću njih proučava ili izlaže. Nasuprot takvom shvaćanju neki su filozofi (npr. Hegel) s pravom isticali da metoda mora odgovarati predmetu na koji se primjenjuje, štoviše da je metoda samo unutrašnja organizacija ili struktura svog sadržaja.

Metodičan, onaj koji postupa u skladu s načelima ili zahtjevima neke metode ili metoda, onaj koji nešto planski izvodi.

Metodologija, učenje o metodama, dio logike koji se bavi proučavanjem spoznajnih metoda. Uz opću metodologiju, koja proučava spoznajne metode primjenljive na svim područjima, moguće su i posebne metodologije koje proučavaju metode određene znanosti ili skupa znanosti (npr. metodologija prirodnih znanosti, metodologija društvenih znanosti itd.). Termin metodologija upotrebljava se ponekad i nešto drukčije, ne kao naziv za kritičko proučavanje metoda, nego kao skupni naziv za metode koje se upotrebljavaju u nekoj znanosti. Međutim, u ovom smislu bolje je upotrijebiti naziv metodika (v.) koji se također upotrebljava i kao naziv za učenje o pedagoškim metodama.

Mikrokozam (grč. mikros = malen i kosmos = svijet), mali svijet, tj. čovjek kao svijet u malom. Ta analogija svijeta i čovjeka, poznata još u antici kod stoika, dolazi naročito do izražaja u renesansnom i kasnijem naziranju o jedinstvenoj vrijednosti mikrokozma (odn. mikrokozama) i makrokozma (v.). Mikrokozam, tj. čovjek, samosvojni je izraz i odraz bivstva svijeta, pa stoga spoznati ljudsku prirodu znači spoznati svijet u cjelini, i obratno. Izraz mikrokozam upotrebljava se kadšto za sveukupnost čovjekovih doživljaja (psihično) kao lično obilježen isječak svijeta, pri čemu se makrokozam shvaća kao izvandoživljajna zbilja (fizično). Mikrokozam se također upotrebljava u modernoj fizici za oznaku atoma (v. atom, monada).

Mimetičan (grč. mimesis = oponašanje), koji oponaša. Oznaka koja se upotrebljava u estetici i teoriji jezika. U teoriji jezika razlikhju se dva jezična karaktera : mimetičan i konvencionalan. Mimetičan je onaj u kome riječi na neki način odražavaju karakteristične oznake stvari, a konvencionalna je ona riječ, koja je po volji stvorena kao znak za određenu stvar. Mimetičan je način bliži zbilji, pa ga zovu i prirodnim, dok je konvencionalan naprotiv svagda proizvoljan, samovoljan. U estetici se mimetičnim naziva onaj smjer koji smatra da je umjetničko stvaranje oponašanje prirode.

Mimezis (grč.), oponašanje, podražavanje, imitiranje, kopiranje, oponašanje nekog tuđeg čina, misli, osjećaja ili same prirode sredstvom vlastitog izražavanja, doživljavanja ili uopće ponašanja; prikazivanje u kojem vlastiti proizvod treba da je što sličniji i adekvatniji određenom materijalnom ili (rjeđe) duhovnom predmetu. Mimezis je jedan od osnovnih pojmova antičke estetike i teorije umjetnosti. Tako je ideal umjetničkog ostvario na primjer slikar Zauksis kad je na svojoj čuvenoj slici nacrtao grožđe tako vjerno originalu da su ga, po predaji, i ptice pokušale zobati. Platon upravo zbog te mimetičke funkcije smatra umjetnost manje vrijednom, jer oponaša realni svijet koji je sam oponašanje svijeta ideja, pa je umjetnost stoga preslikavanje nečega što je samo preslikano, sjena sjene. No već kod Aristotela, koji misli da je uopće ljudskoj prirodi svojstvena imitacija, termin mimezis ne označava više slijepo, doslovno oponašanje same vanjske zbilje, već u neku ruku oponašanje umjetniku imanentnih svojstava, nečega što on doživljava, shvaća i vidi u sebi. Ipak je i kod njega osnov umjetnosti mimezis, pa umjetnost oponaša ili različita sredstva (razne metrike i dr.), ili različite predmete (ljude bolje od nas, jednake nama ili gore od nas) ili različite načine (pjesnik pripovijeda radnju ili sama lica djeluju kao aktivni sudionici fabule).

Minor, u logici: 1) niži pojam (lat. terminus minor) u silogizmu, koji u zaglavku dolazi kao subjekt; 2) niža premisa u silogizmu (lat. propositio minor).

Misao, doživljaj kojim utvrđujemo postojanje različitih pojava, određujemo svojstva pojava i otkrivamo odnose među njima, drugim riječima, ustanovljujemo neko Stanje stvari. Misao se redovito očituje u nekom sudu ili tvrdnji. Karakteristično je za misao da je prati određeni stupanj uvjerenja o ispravnosti ustanovljenih odnosa. Misao može uključivati perceptivne ili predodžbene podatke, ali ona u biti ima simboličko obilježje. Na osnovi nekih karakteristika bilo je pokušaja da se misli svrstaju u nekoliko kategorija. Na primjer: misao konstatacije, misao konkluzije, misao znanja, misao vjerovanja, zamisao, misao mnijenja.

Misterije (grč. mysterion = tajna), kod starih Grka, a kasnije i kod Rimljana, religijske tajne koje su se na posebnim sastancima priopćivale samo ezotenc1ma. Misterij (sing.) znači tajna, ali misterije (pl. ž. r.) znači tajni kult, tajanstveni vjerski obredi koji su širokim masama bili potpuno nerazumljivi i kod kojih je glavno bilo pokajanje i očišćenje. No misterije bi se gdjekada izrodile i u obična orgijanja. – U srednjem vijeku nazivale su se misterijama dramatizacije iz biblijske povijesti ili života svetaca i Isusa (pasionske igre).

Misticizam, svako učenje koje smatra da je osnova stvarnosti nešto naptprirodno, nematerijalno i da se do spoznaje tog božanskog i prvobitnog dolazi ne pojmovno, racionalno, nego neposrednim osjećanjem, intuicijom, neposrednim doživljajem toga natprirodnog.

Mistički, što pripada mistici; neracionalno, nepojmovno, nadnaravno, ekstatično. Uvjerenje mnogih religioznih sekta i pravaca da na tajanstven, neposredan i nepojmovan način doživljavaju prisutnost božanstva u sebi i u svijetu. Sinonim za antiracionalno, neznanstveno, nefilozofsko.

Mistika (grč. mistikos = skriven, tajan), prvobitno učenje da se božansko, natprirodno, beskrajno zahvaća ne racionalno, misaono, nego jednom posebnom vrstom intuicije, osjećaja, neposrednog odnosa s natprirodnim. U stanju takvog akta, ekstaze, mističar se osjeća sjedinjen s apsolutnim, božanskim, praprincipom stvari itd. Mistika se javlja u različitim oblicima (poganska, kršćanska), a u većini slučajeva mistici naginju panteizmu (v.). Mistika je rasprostranjena od antičke mistike u Evropi i Aziji, preko srednjovjekovne do modeme filozofije. Uz mističke teozofske pravce i u filozofiji mnogih novovjekih filozofa postoje mistički elementi (Schelling, Schleiermacher, Solovjov, Loskij i dr.).

Mišljenje, slijed misli koji je upravljen prema određenom cilju (rješenju nekog problema) i kojim taj cilj dirigira (v. misao).

Mit (grč. mythos), riječ, legenda, bajka. Mit predstavlja primitivno, fantastično, slikovito pričanje o postanku svijeta, bogova i ljudi. Izrasta iz fantaziranja koje proizlazi iz čuvstava i želja. Mit prethodi religiji, a i filozofiji, pa se nalazi u svim kulturama u prvim fazama njihova još nekritičkog razvoja. Mit kao metoda objašnjavanja u filozofiji nalazi se u nekim Platonovim tekstovima. Time je Platon htio pokazati da se ne može sve racionalno objasniti.  

Mitologija (grč.), učenje o mitu, sistematiziranje i obrazlaganje smisla i sadržaja mita. Znanost o postanku i značenju mita.

Mizantrop (grč. miseo = mrzim i anthropos čovjek), čovjekomrzac, neprijatelj ljudi (v. mizantropija).

Mizantropija (grč. miseo = mrzim i anthropos = čovjek), mržnja prema ljudima, koja je postala habituelnim načinom životnog naziranja. Ona ima svoj korijen većinom u neispravnom prosuđivanju ljudi, odnosno u prenošenju nepovoljna suda o jednom čovjeku ili više njih na cijelo čovječanstvo. Mizantropija može prouzrokovati i psihičko poremećenje, naročito ako joj se pridruži kakva tjelesna bolest koja mizantropa čini još nezadovoljnijim, oduzimajući mu zauvijek svako normalno prosuđivanje ljudi. Javlja se često u vezi s melankolijom (v.), ali se to dvoje ne smije zamijeniti.

Mizologija (grč. miseo = mrzim i logos = um), mržnja prema umu, nesklonost da se rješenje nekih problema prepusti umnom istraživanju. Nesklonost prema umnom govoru i raspravljanju uopće.

Mizoneizam (grč. miseo = mrzim i neon = novo): otpor i mržnja prema svemu što je novo i što nije u skladu sa već uvriježenim nazorima. (V. konzervativan.) F

Mjera, filozofska kategorija kojom se ukazuje na izvjestan odnos kvantitete i kvalitete, pri kojem određeni predmet zadržava svoje osnovne kvalitete. Mjera je kvalitativna količina, prije svega kao neposredna količina za koju je vezano izvjesno postojanje ili izvjesna kvaliteta (Hegel). Kad promjena kvantitete dovodi do prevladavanja stare mjere, nastaje i nova kvaliteta, pa prema tome i nova mjera. Gubljenje mjere znači dakle prijelaz u novu kvantitetu, a po tom i kvalitetu.

Mjesto (grč. topos; lat. locus), u običnom govoru određeni položaj neke stvari u prostoru. U filozofiji jedan od Aristotelovih najopćenitijih pojmova (kategorija) i jedna od osnovnih kozmologijskih kategorija. Prvu razrađenu teoriju mjesta pružio je Aristotel. Polazeći od neposrednog iskustva da su sve stvari smještene, tj. da zauzimaju svoje mjesto, Aristotel je najopćenitije odredio mjesto kao ono što sadrži ili obuhvaća nešto smješteno.

Mnijenje (grč. doxa, lat. opinio), nesigurno i nedovoljno zasnovano mišljenje, prihvaćanje nekog mišljenja bez dovoljnog razloga i bez čvrstog uvjerenja. Već u grčkoj filozofiji (npr. kod Parmenida) mnijenje se suprotstavlja znanju. Neki kasniji filozofi (npr. Kant) razlikuju kao tri spoznajna stupnja mnijenje, vjerovanje i znanje, pri čemu se mnijenje shvaća kao mišljenje u koje nismo subjektivno potpuno uvjereni i koje nije dovoljno objektivno zasnovano, za razliku od vjerovanja koje se odlikuje subjektivnom uvjerenošću, ali nije objektivno zasnovano, i od znanja koje karakterizira puna subjektivna uvjerenost a i objektivno je dovoljno zasnovano.

Modalan (lat.), načinski; okolnostima uvjetovan; u logici postoji tzv. modalna konzekvencija u mogućnosti zaključivanja od jednog modaliteta suda (v.) na drugi, i to od zbilje na mogućnost (ab esse ad posse), od nužnosti na zbilju (ab oportere ad esse), odnosno na mogućnost (ab oportere ad posse). (V. modalitet.)

Modalitet (lat.), način očitovanja bitka, zbivanja,odnosno pomišljanja; uvjetovanost; 1) u logici, modalitet suda : stupanj sigurnosti nekog suda s obzirom na mogućnost (problematični sud : S može biti P), postojanje (asertorni sud : S jest P) i nužnost (apodiktički sud : S mora biti P). Po Kantu su kategorije modaliteta mogućnost-nemogućnost, postojanje-nepostojanje i nužnostslučajnost; 2) u psihologiji: zajedničko područje kvalitativno srodnih osjeta, uvjetovanih funkcijom stanovitog organa kao što su osjeti vida, sluha i dr.

Modernizam (franc. modernisme, od moderne = novi, suvremeni), općenito : tendencija osuvremenjivanja, pravac koji (u književnosti, likovnoj umjetnosti i dr.) teži za tim da se određeni fenomeni usklade s duhom vremena, ali i (u negativnom značenju te riječi) hirovima mode. Termin je stvoren u katoličkoj teologiji i filozofiji, a označavao je pravac koji je kritizirao određene dogme crkvenog učenja i koji je imao najviše pristalica potkraj 19. i u početku 20. st. u Njemačkoj, Italiji i Francuskoj (A. Fogazzaro, A. Loisy, G. Tyrrell, Gibbons, L. Laberthonniere i dr.). Modernisti su sa relativističkih, evolucionističkih, a ponekad i agnostičkih spoznajnih pozicija odricali papi pravo na vrhovnu vlast, odbacivali crkvene relikvije i obrede i oštro napadali krutost i hipostaziranost crkvenih kanona i moralnih propisa.

Modifikacija (lat. modificatio = preinačenje), promjena, preinaka, mijena oblika, varijacija nastale pod utjecajem različitih faktora koji bitno ne mijenjaju određeni fenomen. U biologiji naziv za tjelesne promjene . koje su nastale djelovanjem okoline, ali nisu nasljedne. Te se modifikacije gube kad prestane djelovati onaj vanjski uzročnik koji ih je izazvao, što ne biva kod mutacije (v.).

Modus (lat.), način. U ontološkom (v.) smislu konkretni način očitovanja bitka, bivanja i stanja; nestalno svojstvo supstancije za razliku od atributa kao stalnog svojstva. Po Descartesu je modus modifikacija atributa supstancije (npr. različiti duševni procesi su modi svijesti). Za Spinozu su modi promjenljiva stanja jedne prasupstancije, a sređeni su u dva odijeljena atributna niza (fizički i psihički) (v. supstancija, atribut). U logici : 1) načini zaključivanja u pojedinim figurama kategoričkog silogizma (v.), 2) modus (ponendo) ponens i modus (tollendo) tollens – načini zaključivanja u mješovitom hipotetičkom silogizmu (tvrdeći uvjet tvrdimo posljedak, niječući posljedak niječemo uvjet, 3) modus (ponendo) tollens i modus (tollendo) ponens – načini zaključivanja u disjunktivnom silogizmu (tvrdeći jednu mogućnost isključuju se ostale i obratno); modus rectus – direktna upravljenost (v. intencija) na neku doživljajnu predmetnost, a modus obliquus – zaobilazna upravljenost koja se javlja s direktnom zajedno; modus vivendi – način življenja, ponekad u smislu tolerantne koegzistencije; modus procedendi – način postupanja da se postigne neki cilj.  

Moguće : 1) u logičkom smislu, sve što ne sadrži u sebi ništa protivrječno, 2) u kolokvijalnom govoru, sve ono što je vjerojatno, može se, ali ne mora dogoditi, jer nije sigurno, 3) ontološki je moguće što bivstvuje prema mogućnosti (v.), čega još nema, ali bi moglo biti i sposobno je da se dogodi.  

Mogućnost, modalno određenje, suprotstavljeno zbiljnosti (stvarnosti) i nužnosti (v. modalitet). 1) U formalno-logičkom smislu mogućnost označuje da se nešto može naprosto zamisliti kao neprotivrječno, tj. da njegova opreka ne mora biti lažna (problematični sudovi). 2) Spoznajnoteorijski ili materijalno-objektivno mogućnost znači da se nešto podudara sa sadržajem iskustva i ne protivrječi mu. 3) Ontološka (ili metafizička) mogućnost određuje se kao realna moć da nešto bude, može biti, ali još nije zbiljski prisutno, jer za to prethodno treba da budu ispunjeni neki uvjeti.

Mokša (sansk.), Oslobođenje iz vječnog toka zbivanja (v. samsara), krajnji cilj svake mudrosti u indijskoj filozofiji. Mokša je pojam antitetičan karmanu (v.) ili moralnoj determiniranosti djelatnošću.

Monistički, što proizlazi iz filozofije monizma (v.). Monističko je ono tumačenje koje zbilju svodi na jedan jedinstveni, bilo materijalni bilo idealni, princip.

Monizam (grč. monos = jedini), filozofski ontološki pravac koji raznolikost zbilje svodi na jedan jedinstveni princip (v.). Osnovne su vrste monizma materijalizam (v.) i idealizam (v.). Prvi svodi svu zbilju na materijalni princip, materiju, drugi na idealni princip (ideju, duh, volju, boga itd). Suprotno : dualizam (v.) i pluralizam (v.) kao posrednički i kadgod eklektički sistemi. Teškoće dualizma koji postulira apsolutno različite supstancije: materiju i duh, tijelo i dušu, prirodu i duh, ne mogavši naći njihovu vezu i podudarnost, mnogi su filozofi pokušali riješiti svođenjem tih principa na jedan jedini. Jedan od najvećih monističkih idealističkih sistema je Hegelov, kome je apsolutna ideja (v.) osnova cjelokupne stvarnosti, te vlada identitet duhovnog i materijalnog svijeta i njihovih oblika. Materijalistički monizam je kod Marxa i Engelsa dosegao svoj najviši oblik, te je po prvi put i sama povijest materijalistički interpretirana. Prirodoznanstveni filozofski monizam, u velikoj mjeri opterećen mehaničkim materijalizmom, zastupao je Hackel koji osniva i Savez monista (1906). Pojam monist upotrebljava prvi put Chr. Wolff.

Monomorfan (grč. monos = jedini i morfe = lik), jednolik, jedne te iste forme. Suprotno : polimorfan (v.).

Monoteizam (grč. monos theos = jedan bog), filozofsko-teološko shvaćanje prema kojemu postoji samo jedan bog (suprotno : politeizam, v.), koji je stvorio svijet i upravlja svime što se događa. Kršćanski monoteizam proizašao je iz starozavjetnog židovstva, koje je u početku bilo politeističko kao i druge religije.

Moral (od lat. mos = običaj, mores = vladanje, moralis = ćudoredan), jedan od oblika društveno-povijesnog čovjekova opstanka (pored religije, prava, politike, države itd.) i kao takav se u toku vremena mijenja i svojim smislenim opsegom i sadržajem, te je različit u različitim povijesnim razdobljima, u različitih plemena, naroda, klasa, grupa, slojeva itd., a često i pojedine profesije imaju svoj osebujan moral (ili etiku), kao što je unutar određene skupine ili zvanja npr. tzv. liječnička etika itd. U tom smislu moral sadrži u sebi određene običaje, propise, pravila, smjernice, norme, kategorije, ideale itd. kao nepisane regulative koji se nameću pojedincima ili čitavima grupama svojom obaveznošću za djelovanje, odnošenje, postupanje, prosuđivanje, jednom riječu za određeni oblik života u postojećoj zajednici ili društvu.

Moralist, moralni filozof, općenito naučavatelj morala, onaj koji na život i svijet oko sebe gleda sa stajališta morala, koji je sklon moraliziranju (v.) ili tzv. moralnim prodikama. U užem smislu označuju se ovim imenom filozofi i pjesnici čija su djela prožeta moralnim smislom i uzvišenošću. Osjetljivi su na probleme svoga društva i vremena, kojima su obuzeti i na koja isključivo moralno (dakle : moralistički) reagiraju. Poznati francuski moralisti : Montaigne, La Rochefoucauld, Vauvenargues, La Bruyere i dr. K

Moralitet (lat. moralitas), moralnost, ćudorednost, moralno shvaćanje. U Kantovoj etici neka se radnja vrši u smislu moraliteta samo onda ako nije naprosto podudarna s moralnim zakonom, nego ako proizlazi iz ideje čiste dužnosti (v.). Ako je tek formalno u skladu sa zahtjevom dužnosti, naziva se legalitetom (v.). Moralitet je po Kantu bit čovjeka (čovjek = moralno biće). U Hegelovu objektivnom duhu moralitet je – pored apstraktnog prava – samo jedan od predstupnjeva običajnosti (v.), zapravo izraz subjektivne moralne svijesti, kome nedostaje objektivna društveno-povijesna ukorijenjenost u zbilju (bitku). Bit moraliteta jest u onom apstraktnom treba da (Sollen) koje u postulatu (v.) praktičkog uma zastaje u čistoj subjektivnosti trebanja, čija se realizacija pomiče u tamnu ili lošu beskonačnost (Hegel) kao progres u beskonačnost (Kant).

Moral sense (engl.), moralno osjetilo (osjećaj, čuvstvo) za dobro i zlo, pravedno i nepravedno, pravo i nepravo, koje je (po engleskim filozofima Shaftesburyju, Hutchesonu, Homeu [moral sentimenti, Millu i dr.) prirođeno čovjeku kao neki prirodni organ, sposobnost, dar pomoću kojega se spontano ćudoredno reagira na moralne vrednote; temelj tzv. čuvstvenog, osjećajnog morala.

Morfe (grč.), oblik, lik. U Aristotelovoj metafizici morfe je aktivnost koja djeluje u neoblikovanoj i pasivnoj materiji. To je obrnuti platonizam. Kod Platona je svijet u ideji, a kod Aristotela ideja u svijetu. Morfe je nepromjenljiva. Pojam se javlja u suvremenoj filozofiji kod fenomenologa, gdje ima približno jednako značenje kao kod Aristotela.

Morfologija kulture, promatranje razvoja pojedinih kultura analogno oblicima organskog života. Ti se kulturni likovi shvaćaju kao ispoljavanje određene unutrašnje samostalne zakonitosti koja određuje nuždu pojedinih razvojnih stupnjeva i oblika kulture. Spengler tako u razvoju pojedinih kulturnih likova, analogno razvoju organizma, nalazi faze rastenja, mladenaštva, cvata, starosti i smrti. Drugi neki morfolozi kulture vide u čitavoj povijesti kulture linearni razvojni uspon.

Motiv (lat. movere = pokretati), pokretalo, poticaj, povod za voljno djelovanje. Pojam motiv kao specifično etička tema javlja se pri određenju problema slobodne volje, gdje se pita je li i, ako jest, čime je volja motivirana za djelovanje ili odlučivanje (v. determinizam, indeterminizam). U estetici se motivom označava ili ono što pobuđuje umjetničko stvaralaštvo, ili sama tema koju umjetnik ozbiljuje i obrađuje.

Motivacija (lat.), iznošenje ili utvrđivanje pokretala ili odredbenog razloga volje, upravljanje volje po određenim motivima (v.).

Motorika je skupni naziv za različite oblike tjelesnih aktivnosti koje se sastoje od više ili manje koordiniranih i složenih pokreta, ali se ti pokreti izvode bez znatnije psihične kontrole.

Multiverzum, pojam kojim se, za razliku od izraza univerzum, označuje svijet shvaćen kao mnoštvo koje se ne da svesti na jedinstvo (v. univerzum, pluralizam).

Mundus, svijet. To je latinska riječ, a upotrebljava se nepromijenjena i u novijoj filozofiji s različitim atributima koji označuju određene svojevrsne filozofske pojmove, kao : mundus sensibilis – osjetni, zamjedbeni svijet, mundus intelligibilis – duhovni svijet, samo intelektom shvatljivi svijet, mundus arhetypus – nadosjetni svijet ideja, praslika idealnog svijeta.

Mutacija (lat. mutatio = promjena), 1) spontana i iznenadna kvalitativna ili kvantitativna promjena u svojstvima nekog organizma, koja se prenosi na potomke. Javlja se vrlo rijetko, a nastaje zbog promjena u genetskoj konstituciji organizma; 2) glasovne promjene kod dječaka u vrijeme puberteta.

Mutakallimun (islam): predstavnik učenja kalam (v.) – teolog. Teolozi ove škole služe se u dogmatskim raspravama racionalnim dokazima i dijalektičkom metodom, koje preuzimaju pretežno iz helenske filozofije.