Filozofski rječnik: N


Nacija, specifična narodna zajednica, nastala na kompaktnom teritoriju sa zajedničkim jezikom, istim povijesnim tradicijama te bliske etničke i kulturne srodnosti uopće.

Nacionalizam, 1) politički i kulturni pokret mlade građanske klase u borbi protiv feudalizma, za osamostaljenje, prevladavanje feudalnog partikularizma i stvaranje jedinstvene (nacionalne) države; 2) u zreloj fazi kapitalizma obilježava imperijalističke namjere kapitalističkih država i monopola u porobljavanju drugih naroda, osobito malih i zaostalih. Buržujski nacionalizam uperen je protiv međunarodne klasne solidarnosti proletarijata u njegovoj borbi za socijalizam; 3) u suvremenom svijetu kod kolonijalnih zemalja označava društveno-politički pokret tih naroda za nacionalnu nezavisnost i ravnopravnu suradnju među narodima. 

Nacionalnost, pripadnost naciji ili narodu.

Nadarenost, posjedovanje neke prirođene specifične sposobnosti u natprosječnoj mjeri; obično govorimo o nadarenosti (talentu) za glazbu, slikanje, učenje stranih jezika itd. Ako se nadarenosti pridruži vježba i trening, sposobnost se može razviti do iznimno visoke razine.

Nadosjetno, što prelazi područje osjetnosti; što ne potječe neposredno iz osjetne spoznaje ili nije u njoj sadržano; što se može misliti, ali ne opažati : razumsko, pojmovno, apstraktno, logično. Katkada termin dobiva i ontološko značenje te se govori o nadosjetnim bićima, o nadosjetnom svijetu, koji onda koincidira s duhovnim (spiritualnim) (v.).

Nadreden ili superordiniran (lat. super = nad i ordino = redam), naziva se u logici viši rodni pojam koji svojim opsegom obuhvaća niže vrsne podređene (v.) pojmove. Pojam roda, na primjer čovjek, nadređen je pojmovima vrste, podređenim pojmovima, na primjer Evropejac i Amerikanac.

Nafs (islam), duša u psihološkom smislu (v. rUh i nafs).

Nagon, prema nekima isto što i instinkt (v.). Drugi nagonom nazivaju neke fiziološke potrebe (npr. glad, žeđ) koje podstiču živo biće na aktivnost određene vrste, no ta je aktivnost manje složena i manje karakteristična za vrstu nego aktivnosti koje su podstaknute instinktom (v.).

Naivan (lat. nativus = prirođen), prirodan, nenamješten, neizvještačen. Prema Schilleru naivitet je neka djetinjasta pojava ondje gdje se ona više ne očekuje. On dijeli pjesništvo na naivno i sentimentalno kao dvije forme estetičkog prikazivanja. Prema Kantu izvještačenost je postala drugom ljudskom prirodom, tako da naivitet kao prvobitna osobina ljudska samo još kadikad dolazi do izražaja.

Narav (praslav.), u običnom govoru, unutrašnje ustrojstvo i bitno svojstvo stvari, živih bića i osoba. Sinonim je priroda . U starohrvatskoj književnoj tradiciji zastupljena su dva značenja, tj. općenito, kao unutrašnje bitno svojstvo (priroda) stvari i, specijalizirano, kao unutrašnje bitno svojstvo čovjeka, njegova ćud.

Naturalizam (lat. natura = priroda), filozofska koncepcija prema kojoj je priroda osnova i bit svega. Ništa ne postoji van prirode, pravi realitet je samo priroda u svojim uzročno-posljedičnim vezama i odnosima. Duhovno je samo produkt prirode, a ne nešto vanprirodno. U etici, stajalište prema kojem je moralni život samo produžetak biološkog, te je cjelokupni povijesni i kulturni život podvrgnut samo prirodnim zakonima. U estetici, ona doktrina koja odbacuje svaku idealizaciju stvarnosti i zahtijeva prezentaciju života kakav jest, sa svim njegovim negativnostima i onim što proizlazi iz prirode čovjekove (animalne, instinkta, nagona). Može se govoriti i o religioznom naturalizmu kad se božanstvo identificira s prirodom (naturalistički panteizam) ili se ne priznaje nikakvo božanstvo izvan prirode (ateizam). Naturalizam kao filozofska doktrina, iako pravilno povezuje čovjeka s prirodom, jednostrano ga svodi na prirodno ne uviđajući povijesnost kao nešto specifično ljudsko. Ta jednostranost je očita isto tako u interpretaciji etičkog i estetskog. Povijesno gledano dobar dio predstavnika domarksovskog materijalizma bio je naturalistički orijentiran i vršio pozitivnu ulogu u procesu osvještavanja čovjeka.

Natura naturans (lat.), stvaralačka priroda, stvaralački princip svijeta, koji se u teologiji, a katkad i u filozofiji, izjednačuje s pojmom boga, dok natura naturata (lat.) znači stvorenu prirodu, pojedinačne stvari svijeta. U srednjovjekovnoj filozofiji, pojmovi kojima se označavao odnos i razlika između boga i svijeta, između stvaralačkog subjekta i stvorenih objekata.

Naturfilozofija (lat. philosophia naturalis = filozofija prirode), filozofska interpretacija prirode, filozofska analiza prirodoznanstvenih osnovnih pojmova (materija, sila, energija, život itd.), filozofsko zasnivanje prirodnih znanosti, kao i pokušaj sinteze općih rezultata prirodnih znanosti. U antici, kad su prirodne znanosti bile u začecima, jedan dio filozofske analize imao je uvijek karakter filozofije prirode (predsokratska kozmologija, Aristotelova fizika, stoicizam i epikureizam) isto tako kao i veliki dio filozofskih nastojanja perioda renesansne filozofije (Paracelsus, Petrić, Telesius, Bruno, nešto kasnije Bošković i dr.).

Naturizam (lat. natura = priroda), kulturnopovijesno tumačenje da su primitivni mitosi i prvotne religije nastale iz naivnog obožavanja prirodnih pojava. Naturizmom se naziva i samo obožavanje pojava i stvari, objekata prirode.

Naturteologija je dio kršćanske teologije, tj. učenja o bogu koje ima dva sastavna dijela: prirodna teologija (naturteologija) koja proizlazi iz uma kao izvora spoznaje, i objavljena teologija.

Naučavanje u današnjoj upotrebi znači širenje, propovijedanje nekog nauka, doktrine kao i sam sadržaj nauka (v.), odnosno sadržaj doktrine.

Nauka (njem. Wissenschaft, engl. science), nije isto što i znanost (v.) iako mnogi upotrebljavaju pojam u tom smislu. Naukom nazivamo – za razliku od pojedinačnih znanosti – zajedničkim ciljem ili svrhom povezane rezultate pojedinih znanosti, koji služe istoj praktičnoj primjeni .. Tako nazivamo naukom npr. medicinu, jer ona povezuje rezultate i fizike i kemije i fiziologije i psihologije itd., a sve sa svrhom da pomaže održanju i poboljšanju ljudskog zdravlja. Tehničke nauke povezuju rezultate matematike, kemije, fizike i drugih znanosti. Također: naziv za skup međusobno povezanih teza koje netko zastupa, dakle u istom smislu kao učenje, nauk ili doktrina (njem. Lehre, franc. doctrine).

Navika, 1) oblik psihomotornog djelovanja, stečen u toku obnavljanja neke motorne aktivnosti. Složeni pokreti koji se češće izvode postaju sve točniji i brži. Osim toga tako uvježbane aktivnosti imaju tendenciju da se lakše obnavljaju i da prijeđu u automatske kretnje (v.); 2) u proširenom značenju pod navikom se razumijevaju vježbom odnosno ponavljanjem usvojeni oblici mišljenja i djelovanja. Na navikama se osnivaju i neke stečene potrebe.

Neadekvatan ili inadekvatan (lat. inadaequatus), neprimjeren, neodgovarajući, nepodudaran. Pojam koji se napose upotrebljava u novijoj kritičkoj spoznajnoj teoriji u fenomenološkim analizama, gdje se pokazuje kako je slika stvari nužno neadekvatna kad nastaje sa jednog, a time i jednostranog, stajališta. U psihologiji se tim terminom označava podržaj koji ne odgovara osjetnom organu koji podražuje. Suprotno : adekvatan (v.).

Nebitak, v. ništa.

Negacija (lat. negatio), niječnost, nijekanje, ima u filozofiji više problematskih aspekata. U logičkom negativnom sudu znači otklanjanje neke misaone pretpostavke, nekog zamišljenog odnosa subjekta i predikata, što u razvijanju spoznaje služi izbjegavanju mogućih zabluda. U razmatranju odnosa logičke negacije prema realnosti ostaje otvoreno pitanje o predmetnom korelatu logičke negacije: je li to apsolutno ništa, ili su to neki djelomični nedostaci u odnosu na pretpostavljeni misaoni sadržaj koji je zanijekan u sudu. Dijalektički odnos negacije i pozicije dolazi do izražaja u različitim filozofijskim naziranjima. Po Spinozi je svako određenje ujedno negacija (lat. omnis determinatio est negatio); po Bohmeu u Da i Ne postoji sve; po Hegelu i, kasnije, kod Marxa i u marksističkoj filozofiji negacija pokreće dijalektički razvitak mišljenja i bitka (v. privacija).

Negativan, niječan; u logici negativni sud (S nije P); negativni pojam (ne-A).

Negativitet, ontološki pojam koji označava ništa (v.) kao integralni moment samoga bitka (v.), kako su to prvi filozofski artikulirali Platon, Aristotel i novoplatonski emanatizam (v.). Odatle izrasta i postupak negativne teologije javljajući se prvi put u spisu De Mystica theologia Pseudodionizija Areopagita i sastoji se u tome da se u transcendenciji konačnoga bića spram beskonačnoga bitka ovome mogu pripisati samo negativni predikati i tako Boga može spoznati samo nijekom. U Hegelovoj dijalektici apsolutnoga, negativitet je kao apsolutna refleksija sastavni dio svega logički-zbiljskog kao negacija pozicije (afirmacije) ili antiteza teze, najunutarnjiji izvor svekolike djelatnosti, živoga i duhovnog samokretanja, dijalektička duša. na čemu počiva .ukidanje opreke između pojma i realnosti i jedinstvo koje je istina.

Nemesis (grč. nemesis = gnjev, srdžba, osveta, kazna), kao vlastito ime boginje osvete za obijest. U grčkoj mitologiji (v.) pojam koji označava vladanje pravednosti u svijetu, jer se svaka obijest ljudi kažnjava.

Neo- (grč. neos = nov), prefiks koji se meće pred naziv nekog filozofskog smjera kad se taj smjer ponovo javlja u povijesnom razvoju filozofske misli : neoplatonizam, neospinocizam, neohegelizam i sl.

Nihil est in intellectu, quod non prius fuerit in sensu (lat.), ništa nije u razumu, što nije prije bilo u osjetilu – prema Lockeovoj formulaciji – načelo empirističkosenzualističke spoznajne teorije. Po Leibnizu bi to načelo vrijedilo samo uz racionalističku dopunu nisi intellectus ipse (osim samoga razuma). (empirizam, senzualizam, racionalizam.)  

Nihilizam (lat. nihil = ništa), filozofsko učenje da ništa zbiljski ne postoji (metafizički nihilizam) ili da se ništa ne može pouzdano spoznati (spoznajnoteorijski nihilizam ili agnosticizam ); češće: tvrdnja da nema objektivnog kriterija morala (etički nihilizam) ili da nijedno društveno-političko uređenje nije bolje od drugoga te da nema takvih društvenih odnosno političkih ideala za koje bi se valjalo založiti i žrtvovati (socijalno-politički nihilizam).

Nirvana (sansk, izvoran je pali termin nibbana), u Buddhinom nauku utrnuće. životne žeđi trišna, pfili tanha) ili volje za opstanak, stanje oslobođenja (mokša) od patnje vječnog toka zbivanja (samsara) i preporađanja (punar-bhava). Za razliku od oslobođenja kao akta, nirvana je transcendentno stanje koje se ne da odrediti iz odnosa realne uvjetovanosti bića. Buddha definira nirvanu kao stanje ni bitka, ni nebitka, ni bitka-inebitka, ni ni-bitka-ni-ne-bitka . Nirvana je prema tome iracionalna transcendencija. Postizanje nirvane pretpostavlja potpuno gašenje životne žeđi kao pokretne snage djelatnosti (karman), a s tim u vezi svođenje svijesti na čistu funkcionalnost (kiriya-ćitta).

Ništa (lat. nihil), pojmovni nijek bitka kojim se u ontološkom smislu izriče protupojam nečega, svega, bića i bitka (v.) uopće. Pobliže pak zanijekati se može kako mogući tako i zbiljski bitak – apsolutno ništa ili ništavilo, ili samo zbiljski bitak – relativno ništa, – distinkcija koju je prvi uveo Duns Skot kako bi pomirio stavak Od ništa ne biva ništa. (ex nihilo nihil fit) s teološkim shvaćanjem da je Bog stvorio svijet od ništa (creatio ex nihilo). Logični nijek ni-je ili negativna kopula u sudu temelji se na ontološkom pojmu ništa, a ne obratno kako to drže pozitivisti. Na stanovit način pojam ništa javlja se prvi put u Parmenidovu stavku:  Bitak jest a nebitak nije, zatim u Platonovu nauku o najvišim rodovima (megista gene) bića gdje se dokazuje nužnost bitka nebića (me on) kao drugosti ili različnosti obuhvaćene samim pojmom bitka (Sofist 258 a – 259 d), te u Aristotelovu stavku protuslovlja: bitak nije nebitak (Met. IV. 3, 1 105 b). Kao puka mogućnost i prvotna se materija u Platona i Plotina također javlja kao relativno ništa. U odnosu na zbiljski bitak ništa se tako označava kao ono najdonje što još nije prisutno, ali i kao ono najviše i najgornje što premašuje cjelokupno konačno biće, kako su to shvaćali srednjovjekovni mistici označavajući kao Ništa mistički iskušenu božju beskonačnost. U Hegelovoj dijalektičkoj logici čisti je bitak uslijed svoje neposrednosti i neodređenosti identičan s čistim ništa, kako bi se u tom naponu teze i antiteze uspostavila sinteza pojmom bivanja (v.) kao pokretača dijalektičkog razvitka. Značajnu ulogu pojam ništa igra u suvremenoj filozofiji egzistencije (v.). Tako se u Heideggera u tjeskobi prisutan bezdan ništa javlja kao ništa bića, polazeći od bića iskušeni bitak i veo bitka, dok je u Sartrea ništa istovjetno s bitkom-za-sebe čovjeka koji u pukoj egzistenciji svoje bačenosti u svijet sebe tek nabacuje i time čini svoju esenciju, u čemu se sastoji njegova sloboda (v.).

Noema (grč.), ono što se duhovno poima, pomišljeno. U fenomenologiji (Husserl) noema je sadržaj neke misli, na koji se odnosi intencionalna analiza.

Noesis (grč.), mišljenje; kod Husserla duhovni akt u kome se doživljava smisao i značenje neke misli, nekog predmeta.

Noetika (grč. noetike = nauk o pojmu, mišljenju i spoznaji), termin koji se najviše upotrebljava u neoskolastici, a znači isto što i spoznajna teorija (v.).

Nominalizam (lat. nomen = ime), logičko učenje (u srednjem vijeku) da je pojam samo zajedničko ime za pojedinačne stvari, koje odijeljeno postoje. Jedan od najznačajnijih začetnika nominalizma bio je Roscelin (1050 – 1123), a kasniji nastavljač W. Occam. Nominalizam kao suprotnost srednjovjekovnom realizmu (koji je zapravo bio oblik idealizma, jer je pretpostavljao realno postojanje ideja) bio je jedna od najznačajnijih filozofskih struja toga vremena, a ujedno preteča novovjekog empirizma (v.).

Nominalno (lat. nomen = ime), što se odnosi samo na ime, na riječ, na naziv, a ne na intendirani predmet. Nominalna je, na primjer, definicija koja ne iznosi sadržaj, dakle bit nekoga pojma, niti označava mjesto tog pojma u sistemu pojmova, nego tek objašnjava značenje same riječi kao imena, da se izbjegnu nesporazumi. Suprotno : realno (v.).

Nomos (grč), ono što je dodijeljeno, pridijeljeno, naređeno, zatim: običaj, red, zakon, moralni zakon, dužnosti, pravni propis (zakon) koji važi za sve. Nomos se pojavljuje kao razlika prema prirodnom zakonu koji sebe ne reducira na propise pojedinih društvenih sredina. Prirodni zakon je općenit, a nomos je oblik dogovora, ugovora, običaja. O razlici između prirodnog prava i nomosa (običajnog prava) pisao je sofist Antifont: Razmatra se o tome uopće, jer je većina (društvenih) zakona ustanovljena u protivnosti s prirodom. Zakonom je naime određeno za oči, što one smiju gledati i što ne; za uši što one smiju slušati i što ne i za jezik što on smije govoriti i što ne; i za ruke što one smiju raditi i što ne; i za noge, kamo one smiju ići a kamo ne; i za um što on smije željeti i što ne.

Nonsens (lat. non = ne i sensus = smisao), besmisleno, besmislica.

Noologično (grč. noos, nous = um), sve što se odnosi na um, odnosno na noologiju (v.). Termin je primijenio R. Euken u svojim spisima.

Noologija (grč. nous = duh), učenje o duhu, koje pokušava izmiriti protivrječja što nastaju udruživanjem aspekata logike i psihologije, odnosno objektivnog duha i. subjektivnih psihičkih doživljaja.

Norma (lat.), pravac, mjerilo, propis, pravilo. U etici je norma kriterij ili mjerilo u sferi slobodnog moralnog djelovanja, prosuđivanja ili vrednovanja. Za razliku od prirodnog zakona, koji označava nuždu nekog zbivanja, odnosno faktično događanje, norma određuje ono što treba da bude ili ono što treba da se dogodi, ako se želi ozbiljiti određeni cilj. Razlikuju se: etičke, estetičke i logičke norme, pa se u tom smislu etika, estetika i logika označuju normativnim disciplinama.

Normalan, 1) koji se po nekom svom obilježju nalazi u granicama normalnosti; 2) (popularno) oznaka za onoga koji je duševno uravnotežen.

Normalnost, oznaka za ono što je u skladu s nekim standardom ili normom ili što značajno ne odstupa od nje.

Normativan (lat.), koji daje norme (v.), postavlja pravila i propise, koji se odnosi na normu, koji vrijedi kao norma.

Noumenalno, ono što je samo zamišljeno poput noumenona (v.) i pripada oblasti čistih misli, nasuprot svijetu osjetilnih fenomena.

Noumenon (grč.), ono pomišljeno, što se može spoznati samo duhom ili čistom mišlju. Za Platona su noumenoni svi inteligibilni predmeti, posebice ideje (v.), za razliku od svega što se može zamijetiti osjetilima i predstavlja samo puke pojave – fenomena (v.). Kant određuje noumenon kao stvar o sebi, predmet koji transcendira iskustvo i teorijski je problematičan, budući da je prema svojemu pojmu tek predmet neosjetilnoga zora. Naspram nužnosti carstva fenomena čiste eficijentne uzročnosti, praktični um mora postulirati svijet noumenona kako bi se osiguralo carstvo ljudske slobode.

Nus (grč.), um, duh. Pojam koji je u filozofiju uveo Anaksagora. Za njega je nus začetnik kretanja i oblikovanja materije. Po tom tumačenju Anaksagora je začetnik dualizma (v.) u filozofiji. Kod Platona i Aristotela nus je najviši i najaktivniji od tri dijela duše.

Nužda (lat. necessitas, grč. ananke), nužnost nekog zbivanja. Realno (ili fizički) nužno jest ono zbivanje koje bezuvjetno mora nastupiti, ako su i kad su svi uvjeti za to dani (npr. tzv. prirodne pojave i zakoni, v. kauzalitet). Pojam nužnosti u oblasti društvenog i povijesnog zbivanja nema nikad karakter fizikalne bezuvjetnosti ili neophodnosti, jer ovdje svagda može biti drugačije nego što jest (v. mogućnost). Pored mogućnosti i zbilje nužda je (po Kantu) jedna od kategorija po modalitetu. Pojam slobode kao spoznate nužnosti (Spinoza, francusko prosvjetiteljstvo i materijalizam) prevladan je u Marxovoj filozofiji iz koje proizlazi da su upravo i spoznaja i nužnost (kao i njihov uzajamni odnos) mogući po slobodi kao povijesnoj praksi. Stoga se i nužda za čovjeka javlja kao takva tek u njegovu djelatno-smisleno-svrhovitom odnosu spram onoga što jest (apstraktnog bitka koji je sam po sebi za čovjeka još ništa). Logička nužda odnosi se na misao koja se ne može drugačije misliti a da ne protivrječi samoj sebi, odnbsno određenim pretpostavkama na kojima se zasniva i od kojih polazi

Nužnost – način ispoljavanja i djelovanja općeg, tj. zakona različitih redova u stvarnosti. Postoje takve determinističke koncepcije koje sve što jest, sve što je postala shvaćaju da se i nužno dogodilo i da će se isto tako u budućnosti sve nužno odvijati (v. fatalizam). Ovi koncepti odbacuju slučajnost pa čak i mogućnost kao objektivne kategorije. Dijalektička misao nužnost tretira i u odnosu na slučajnost (v.) i na mogućnost (v.) što je od posebnog značenja za ljudsku historijsku praksu, u kojoj čovjek djeluje svjesno, pa može procjenjivati različite mogućnosti i opredjeljivati se.

Nyaya (sansk.), jedan od šest daršana ili skolastičkih sistema u indijskoj filozofiji, učenje o principima formalne logike. Osnovno djelo su Nyaya-sfure, čiji je autor Gautama. Pretpostavlja se da je djelo bilo nadopunjano u toku razvoja škole u posljednjim stoljećima stare ere i u početku naše ere. Nyaya-sfur. razrađuju 16 kategorija (padfutha) logičkog mišljenja: sredstvo spoznaje, predmet spoznaje, sumnja, svrha, primjer, teza, članovi, rasuđivanje, odlučivanje, raspravljanje, rasprava, polemika, prividni razlozi, iskrivljivanje, neispravni prigovori, redoslijed. Prvi je zadatak logike da utvrdi i provjeri sredstva spoznaje (pramana). Od tih sredstava nyaya priznaje: opažanje, zaključivanje, usporedbu i svjedočanstvo. Indijska je logika bitno silogistička. Pojam i sud izvode se iz teorije zaključka. Polazni oblik silogizma ima pet članova (v. anum3- na). Po svojim ontološkim pretpostavkama nyaya je vezana za školu vaišešika (v.), s kojom se nadopunjuje. Zbog toga se u kasnijem razvoju logičke problematike u stavovima nyaye ispoljavaju slabosti naivnog realizma.