Filozofski rječnik: O


Objašnjenje ili eksplikacija je znanstvena metoda kojom se neka pojava tumači na taj način da se navode uzroci, uvjeti ili svrhe njenog nastanka. Objašnjenje izlaže zašto je nešto upravo takvo kakvo jest i razlikuje se od metode opisivanja koja samo utvrđuje svojstva neke pojave (da tako jest). Objasniti znači i podrediti novu pojavu pod neki već poznati i priznati zakon. Izvesti je iz nekog principa. Navesti dovoljan razlog zašto je nešto takvo kakvo jest. Dilthey nasuprot metodi objašnjenja na području prirodnih znanosti navodi razumijevanje kao metodu povijesnih znanosti.

Objekcija (lat. objecto = bacam što pred), primjedba, prigovor.

Objekt (lat. objectum grč. antikeimenon = što je nasuprot postavljeno, suprotstavljeno), u najopćenitijem smislu, isto što i predmet odnosno stvar. U teorijskom, a napose filozofskom smislu, označava korelat (v.) subjektivnoj djelatnosti, sadržaj na koji se određena voljna ili misaona djelatnost upućuje. Svagda je objekt refleksivni pojam, nastao rastavljanjem jedinstvenog doživljaja u njegovu subjektivnu i objektivnu stranu. Prema tome, nema objekta bez subjekta odnosno bez subjektivne voljno-misaone – a to će reći intencionalno-objektotvorne – djelatnosti. On može biti ili realan ili idealan, postojeći ili samo pomišljen. U nekim spoznajnoteorijskim koncepcijama, naročito u različitim varijantama teorije odraza, objektom se naziva o subjektu neovisna realna stvar, koja po svojim svojstvima de terminira sva određenja spoznajnog subjekta. Tako je problem objekta jedan od osnovnih problema spoznajnoteorijskog raspravljanja, pa se osnova izlažišta spoznajne teorije i dijeli na: objektnu i subjektnu.

Objektitet (lat. objectum = predmet), opredmećenost, što je postalo predmetom (v. objektivacija i objektivirati).

Objektiv, spoznajnoteorijski pojam (uveo ga je Meinong): njime se određuje sadržajem suda (mišljenjem) intendirana objektna predmetnost koja predstavlja činjenicu. Ponajčešće su te predmetnosti izricane u obliku sudova opstojnosti ili takvosti (A jest B). Karakteristika istinitosti ne odnosi se na sud nego na objektiv. Meinong u svojoj teoriji predmetnosti klasificira predmete prema psihičkim doživljajima u objekte, objektive, dignitative i deziderative, što odgovara predočivanju, mišljenju, čuvstvovanju i željenju.

Objektivacija (lat. objectivatio = postajanje objektom), činjenje nečega objektom, opredmećivanje, ostvarivanje. Prema Schopenhaueru sve su pojave ovog svijeta, počevši od najelementarnijih prirodnih sila pa do čovjeka, postupna objektivacija posvudne volje koja je za njega stvar po sebi.

Objektivan (lat. objectum = predmet), koji se odnosi na objekt, predmet; nezavisan od subjektivnoga (v.); zbiljski, stvaran, predmetan, izvan granica subjekta (transsubjektivan). Objektivna spoznaja, koja odgovara karakteru i kakvoći same stvari, dakle koja je slobodna od svake subjektivne varke i zablude. Prema tome ona pretendira na opću vrijednost, koja sačinjava centralni problem kriticizma (v.), ali ovaj se više ne bavi problemom same stvari o sebi nego samo subjektivnim faktorima po kojima spoznaja ima opću vrijednost.  Za kriticizam znači objektivan prema tome isto što i općenovažan. Za čovjeka se kaže da je objektivan ako je u prosuđivanju stvari nepristran, ne upravljajući se pri tom svojim interesima, ako njegovo raspoloženje ne dolazi do izražaja.

Objektivitet (lat. objectum = predmet), svojstvo objektivnoga, što ima karakter objektivnoga, što je zbiljski, stvarno, bez subjektivnih primjesa, što ima opću vrijednost.

Objektivizam (lat. objectum = predmet), spoznajno-teorijski pravac po kojemu ima objektivnih istina i vrednota, nezavisnih od subjekta. Objektivisti su i oni spoznajni teoretici koji smatraju da su iskustveni sadržaji objektivno dani i kao takvi determiniraju svu spoznaju. U etici, pravac koji zahtijeva i nastoji da odredi objektivna mjerila ćudorednog djelovanja.

Obmana (lat. illusio), privid, pričin, iluzija, netočno tumačenje. U psih., zamjedbena varka, pogrešno tumačenje stvarnih osjetnih podataka a nastaje zbog brojnih i jakih osjetnih podražaja. Njima pogoduju određena fiziološka i psihička stanja (umor, emocije i sl.). Optičke varke (perceptivne iluzije). Varke na području pamćenja. Obmane su svako lažno uvjerenje odnosno pogrešno tumačenje objektivnih činjenica (obmana filozofskog, religioznog, političkog sadržaja). U estetici, efekt koji izaziva umjetničko djelo kao privid stvarnosti, princip umjetničkog prikazivanja koji poprima različita značenja (vezan uz uživanje ili igru) i različite funkcije (moralnopedagoška u 18. st., biološka, 19. i 20. st.) u teorijama umjetnosti. Obmanu valja razlikovati od halucinacija (v.).

Obrazovanje, preobražavanje ljudskog individuuma u pravcu razvijanja njegovih psihofizičkih snaga i usvajanja iskustvenih sadržaja u neprekidnom kontaktu s prirodnom, društvenom i kulturnom stvarnošću; pored toga znači i stanje postignuto u nekom momentu na osnovu tog procesa (obrazovanost). Obrazovanje je međutim i pojmovno i stvarno u uskoj uzajamnoj povezanosti s odgojem koji u smislu pedagogijskog (v.) i andragogijskog (v.) utjecanja prati i izgrađuje čovjeka u toku života.

Odgoj, specifična međuljudska društvena pojava koja omogu_ćuje povijesni kontinuitet društvenog života kao i prenošenje i unapređivanje kulturnih tekovina kroz niz generacija. Budući da se odgoj ostvaruje na osnovu i uz pomoć kulturnih tekovina, odgoj i kultura često se označuju kao međusobno ovisni, korelativni pojmovi. U svom užem, osnovnom značenju odgoj je namjerno, plansko, svrhovito djelovanje prvenstveno na neodraslog čovjeka (dijete) radi svjesnog i aktivnog razvijanja njegovih vrijednih dispozicija i uvođenja u kulturnu stvarnost. Konkretni ciljevi i oblici odgoja uvjetovani su društveno-historijskim okolnostima. Odgoj je više ili manje moguć u stanovitim granicama, pa nije ni nemoćan ni svemoćan. S odgojem je srodno obrazovanje (v.) i nastava (v. pedagogija, andragogija).

Odluka, svjesni akt volje koji prethodi djelovanju i doživljava se kao njegov oblikovalac i pokretač. Odlukom se, kao činom izbora, završava stadij odlučivanja (deliberacije, osvještavanja, ocjene i borbe motiva) te se smišljen i izabran oblik aktivnosti objektivizira – prometne u stvarnost. U egzistencijalnoj filozofiji (Kierkegaard, Jaspers, Heidegger) odluka dobiva zasebno značenje kao sudbonosni korak na koji se čovjek mora osmjeliti kad se nađe pred iskonskim pitanjima vlastite egzistencije, pitanjima u kojima zakazuje racionalna orijentacija. (V. htijenje.)

Odraz (grč. eidolon, mimema), paslika predmeta ili stvari za razliku od praslike. Platon je smatrao da su stvari i osjetilni predmeti samo odrazi netjelesnih ideja, te se u stvarima, poput slika u ogledalu, zrcale njihovi iskoni, budući da su prava bića samo ideje.

Oduhovljen, prožet duhom, svjesni duševni život u kome su naročito razvijene više misaone, etičke, estetske i dr. funkcije. Preneseno : uman, profinjen. Suprotan primitivnom, ali i realno-praktičnom, vulgarnomateri jalnom, svakodnevnom, ispraznom duševnom životu.

Oduševljenje, afektivno stanje doživljeno u vezi s nekom idejom, pojavom ili osobom. Kod novoplatoničara i G. Bruna oduševljenje (entuzijazam) ima filozofsko značenje (strastveno uzbuđenje za božanski univerzum), a Shaftesbury ga definira kao strast za dobrim i lijepim . Po Platneru je oduševljenje afektivni žar prema ličnostima koje naročito volimo i kojima se divimo, ili prema stvarima koje smatramo nadasve važnim.

Okazionalizam (lat. occasio = prigoda, slučaj), teorija prigodnih uzroka, naučavanje da se odnos tijela i duše ne sastoji ni u uzajamnom uzrokovanju ni u stalno postavljenom paralelizmu (v.), već u tome da odgovarajući sklad tjelesnih i duševnih promjena proizvodi nadnaravna sila (božansko biće) svaki puta od prigode do prigode. Okazionalizam zastupaju u 17. st. neki sljedbenici Descartesa, naročito A. Geulincx i Malebranche.  

Okultan (lat. occultus = skriven), koji se odnosi na tajanstvene pojave koje se ne mogu razjasniti pomoću prirodnih zakona (v. okultizam); tajanstven.

Okultizam (lat. occultus = skriven), naučanje i vjerovanje koje se bavi tajanstvenim pojavama, kao što su npr. različne manifestacije tobožnjih duhova pokojnika. Oni se prema tvrdnji spiritista s pomoću posebno nadarenih osoba, tzv. medija, mogu dozvati s drugoga svijeta, a katkada se i materijaliziraju (v.), tako da postaju čak i vidljivi. Okultističkim fenomenima pripada i telepatija (v.), tj. suosjećanje ili prenošenje misli na daljinu. Prema vjerovanju okultista može se i djelovanje sile prenijeti na daljinu, što oni nazivaju telekinezom. Slična je pojava levitacija, tj. lebdenje ili dizanje tijela uvis bez fizičkog dodira. Takve i slične pojave okultisti nastoje razjasniti pomoću astralnog tijela ili perispirita koji se može i odvojiti od tijela zemaljskoga i veoma se udaljiti od njega, ostajući ipak u vezi s njim. Tako tumače oni i prikaze prostorno udaljenih rastavljenih osoba (halucinaciji!) kao i materijalizaciju duha. Okultnim pojavama pripada i hipnotizam, ukoliko se on smatra supranormalnim fenomenom. Sve te teze predstavljaju naivne zablude čovjeka.

Oligofrenija (grč. oligos = malen i fren = duh, duša), opći pojam za sve stupnjeve duševne defektnosti ili nerazvijenosti, koja se očituje veoma rano. Obično se oligofrenija dijeli na tri stupnja (poredana od lakšega prema težemu): debilnost, imbecilnost i idiotija. Za sve oligofrene osobe karakteristično je da se kao djeca ne mogu koristiti običnim vrstama školskog i porodičnog odgoja, a kao odrasli ne mogu se potpuno osamostaliti, već im je potrebna, prema stupnju njihove zaostalosti, veća ili manja posebna društvena pomoć i poseban nadzor.

Ontički (grč. to on = biće), u odnosu na biće ili bitkujuće i sve što se njega tiče. Za razliku od ontološkoga kao onoga što pripada bitku i biti kao temelju bića u njegovoj bićevnosti, ontičko je zbiljsko biće (v.) u svojoj faktičnosti i pojedinačnosti, ponajvećma određeno u prostoru i vremenu. Što je sve ontičko i kao takvo pripada biću u svijetu svagda zavisi od pojma bitka (v.) i razumijevanja njegova smisla, čime pada i odluka što se uopće može pojaviti kao biće. Razlika između ontološkoga i antičkoga poima se kao ontološka diferencija (v.).

Ontogeneza (grč. ontos = koji postoji i genesis = postanak), morfološki i funkcionalni razvoj individualnog bića; oznaka za sve promjene koje se zbivaju u toku individualne životne povijesti.

Ontologija (grč. ta onta = bivstvujuće i logos = nauka), filozofska disciplina koja obraduje problem bivstvujućeg kao bivstvujućeg (Aristotel), tj. problem bitka, bivstvovanja. Kod Platona kao dijalektika, kod Aristotela kao prva filozofija ili metafizika; kasnije u razdiobi metafizike na pojedine discipline pojam ontologije nastaje zapravo tek kod Clauberga, a preuzima ga u svojoj klasifikaciji Chr. Wolff. Time ontologija postaje sastavni i prvi dio metafizike (uz racionalnu psihologiju, teologiju i kozmologiju). Kad se govori o filozofskim disciplinama, za razliku od gnoseologije (v.) ili logike (v.), ontologija se bavi problemom bivstvujućeg uopće, bitka i suštine bivstvujućeg, kategorijama, zakonima i strukturom bivstvujućeg uopće. Zato je i osnovna problematika Hegelove logike (naročito prvog i drugog dijela) ontološka, kao i spekulativne i materijalističke dijalektike uopće. Kad Engels definira dijalektiku kao učenje o općim zakonima prirode, društva i mišljenja, onda time intendira na ontološki problem. Osnovni su pravci ontologije različite forme monizma (v.) i dualizma ili pluralizma (v.). Marxova i Engelsova filozofija jest materijalistička monistička ontološka koncepcija.

Ontologizam, naučanje koje postojeće i pojedinačno izvodi iz ideje i općega. Ontološkim se postupkom iz pojma izvodi i dokazuje egzistencija postojećeg. Spoznajnoteorijsko stajalište ontologa koji hoće spoznati .bitak po sebi., što je blisko spoznajnoteorijskom realizmu (suprotno : fenomenalizam, v.). Učenje Giobertija koje on suprotstavlja, po svojoj terminologiji, psihologizmu, tj. tendenciji da se bitak podredi ideji kao misli. Ontologizmom se naziva i svaki filozofski postupak koji od općih kategorija i zakona ne vidi posebne, koji nekritički i apstraktno proteže ontološke i dijalektičke kategorije i zakone na posebna područja stvarnosti. Ontologizam posebno zanemaruje specifično historijska i ljudskoindividualno i smatra da se samo sa stajališta beskonačnoga i neograničenoga može spoznati dano i konačno. U marksizmu je ontologizam naročito došao do izražaja kod nekih teoretičara II internacionale i u staljinizmu.

Ontološka diferencija, pojam kojim se označava razlika između bitka (v.) i bića (v.), poznat u tradicionalnoj metafizici i ontologiji, i kao nezaobilazan raspon ontološkoga i ontičkoga tema Heideggerove fundamentalne ontologije (Sein und Zeit I, 1927), da bi u mišljenju bitka ili bitnom mišljenju njegove druge faze dobio odlučnu ulogu u kritici metafizike kao zaborava bitka. Naime, po Heideggeru metafizika doduše misli bitak, ali samo polazeći od bića, i pri tom oboje zamjenjuje tako te biće predstavlja kao bitak i zaboravlja bitak sam. Takvo niveliranje ontološke diferencije sudbonosno je za cijelu povijest metafizike, i ona se naposlijetku razotkriva kao nihilizam.

Ontološki, koji se tiče ontologije ili pripada ontologiji. Suvremena distinkcija: ontološki – ontički, pri čemu ovaj drugi pojam ukazuje na ono što pripada bivstvujućem, dok se prvi odnosi na spoznaju bivstvujućeg. Ontološki dokaz (o postojanju boga) jest pokušaj u skolastici (Anselmo Canterburyjski) da se iz pojma ili definije boga dokaže njegova realna egzistencija. Ovaj dokaz prihvaća i Descartes. Kasnije je naročito Kant dao oštru i iscrpnu kritiku ontološkog dokaza. Općenito se pod ontološkim postupkom razumijeva postupak pojmovnodeduktivnog zaključivanja iz pojmova na egzistenciju.

Opažanje, riječ koja ima dvostruko značenje: a) metoda istraživanja (lat. opservatio), b) osjetni duševni doživljaj (njem. Wahrnehmug). Kao metoda istraživanja opažanje je pažljivo i plansko promatranje radi spoznaje nekog događanja ili nekog objekta. Ako je nešto izvanjsko predmet opažanja, ono se naziva izvanjsko opažanje, a ako se odnosi na duševne doživljaje, naziva se unutrašnje opažanje, samoopažanje ili introspekcija. Kao duševni doživljaj opažanje (ili percepcija) je jedinstveni skup osjetnih datosti izazvanih jednim izvanjskim predmetom.

Opće, što je jednoj cijeloj klasi predmeta zajedničko, što nije svojstveno samo pojedinačnom predmetu nego mnoštvu pojedinačnih stvari. Suprotno pojedinačnom (v.) opće je bit (v.), zakon (v.) stvari i pojava. Sve bivstvujuće je jedinstvo općeg i pojedinačnog. Svaki pojam (v.) također označava nešto opće, zajedničko, više ili manje bitno u predmetima. Jedan oblik sudova po kvantiteti jesu opći ili univerzalni sudovi (v. sud).

Općenito ili opće, za razliku od posebnoga (v.) i pojedinačnoga (v.), jest ono što je zajedničko nekom mnoštvu istovrsnih predmeta ili svemu. Za razliku od prolaznog i promjenljivog, označuje nepromjenljivu i neprolaznu bit nečega. Općenito u pojmovnom nizu znači rod ili vrstu pod koju se podvrgava pojedinačno. Pojedinačnom se općenito može svagda predicirati. Sam odnos općenitog i pojedinačnog može biti dvovrstan: generalan (v.) i univerzalan (v.). Generalno-općenito označava nužnu bit nekoga niza predmeta, a univerzalno­ – općenito je samo numerički zajedničko, koje nije nužno nego tek empirično, indukcijom dobiveno nenužno zajedničko.

Opći pojmovi, v. univerzalije.

Opis (deskripcija, od lat. describere = opisati), metodički postupak u kome se sistematski, a po mogućnosti što jasnije i iscrpnije, izlažu oznake nekog predmeta, odnosa ili procesa, da bismo dobili o njima što jasniju i razgovjetniju sliku. Kad u nekim znanostima – kao što su na primjer geografija ili opisna botanika ili zoologija – prevladava takav postupak, nazivamo ih opisnim znanostima za razliku od objašnjavajućih znanosti, u kojima prevladava metoda obja šnjavanja i izvođenja (kao što su npr. genetičke povijesne znanosti i sl.). Dok opisne odgovaraju na pitanje što i kako, objašnjavajuće odgovaraju na pitanje zašto. Dakako, da se ni te znanstvene metode, a po njima ni sve znanosti, ne mogu svagda radikalno alternativno razdvajati.

Opozicija (lat.), suprotstavljenost. U logici : suprotstavljenost dvaju proturječnih sudova.

Opservacija (lat. observare = gledati, čuvati), opažanje, promatranje, iskustvo. U psihologiji su moguće dvije vrste opažanja: samoopažanje i objektivno opažanje. U prvom slučaju onaj koji opaža i onaj koji je opažan ista je osoba, u drugom je predmet opažanja ili neka druga osoba ili neki izvanjski predmet. U znanstvenom pogledu opservacija ima to veću vrijednost što su uvjeti pojava, koje promatramo, više pod kontrolom i prema tome stalniji (vjernost ili pouzdanost opservacije), što finije možemo ustanoviti i male razlike u intenzitetu pojava (osjetljivost), i ako zaista promatramo ono što mislimo da promatramo (valjanost opservacije). U eksperimentalnoj psihologiji opservacija obično u vrlo visokom stupnju udovoljava tim zahtjevima.

Opskuran (lat. obscurus = mračan), taman, nepoznat. Opskurnim se naziva svako protivljenje prosvjećivanju (v. opskurantizam).

Optimizam (lat. optimus = najbolji). Teorijski : filozofski nazor koji drži da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova, odnosno da u svijetu ima relativno više dobra nego zla i da je tendencija povijesnoga razvoja povećavanje dobra u odnosu na zlo i, općenito, progres (v.); praktički : životni stav koji karakterizira prihvaćanje svake stvari s njene dobre strane, traženje pozitivnoga i u onom najnegativnijem, nada u konačan povoljan ishod, nada koje se optimist ne odriče ni onda kad se situacija čini bezizgledna. Teorijski optimizam zastupali su već neki grčki i srednjovjekovni filozofi, ali ga je u klasičnom obliku izrazio i razvio G. W. F. Leibniz. Prema Leibnizu, bog je kao najviše biće apsolutno mudar, apsolutno moćan i apsolutno dobar. Kao apsolutno mudar on je imao predodžbe svih mogućih svjetova, kao apsolutno moćan mogao je stvoriti bilo koji od njih, a kao apsolutno dobar morao je odabrati i stvoriti najbolji medu njima. Prema tome iz prirode božje slijedi da je ovaj svijet najbolji mogući. U svijetu doduše postoji i zlo, u tri oblika, kao metafizičko zlo (nesavršenost konačnih bića), moralno zlo (grijeh) i fizičko zlo (bol i patnja živih bića). No postojanje zla ne protivrječi tezi da je ovaj svijet najbolji mogući, prvo, zato što u životu ima ipak više dobra nego zla, a drugo, zato što je svrha postojanja zla povećanje dobra. Zlo naime služi ili da se izbjegne veće zlo, ili da se dođe do većeg dobra ili da se potencira vrijednost postojećeg dobra. Leibnizov optimizam ismijao je Voltaire u svom Candidu. Optimizmu se najoštrije suprotstavlja pesimizam (v.).

Organ, 1) (biol.) svaka posebna tkivna struktura u organizmu, koja ima određenu fiziološku funkciju. Npr. srce je glavni kardiovaskularni organ u organizmu; 2) (p. a.) svaki relativno samostalni i organizirani dio neke strukture. Npr. upravni organi nekog društva.

Organizam, 1) (biol.) cjeloviti sistem, rezultat integracije različitih organa i tkiva u jednu cjelinu koja je sposobna da živi i djeluje kao takva; 2) (p. a.) svaka organizirana cjelina ili struktura.

Organologija, promatra pojedinačni organizam kao cjelinu sastavljenu od organa, u kojoj oni služe jedinstvenoj funkcionalnoj svrsi. Organologično naziva se ono što je u smislu organologije protumačeno ili sastavljeno. Organon (grč.), oruđe, sredstvo. Tako je izdavač nazvao sabrane Aristotelove spise koji su predstavljali sredstvo za znanstveno mišljenje.

Organon je kod Aristotela imao značenje uvoda u filozofiju. Aristotelov organon sadržavao je ove spise: Kategorije, O sudu i rečenici, Analitika prva, Analitika druga, Topika i Pobijanje sofista. Kada je Francis Bacon (1620) htio obnoviti filozofiju u smislu induktivno-empirijske metode, nazvao je svoj spis Novi organon (Novum Organon), kao suprotnost Aristotelovom spisu.

Organski, što pripada bilo kojoj organiziranoj strukturi ili je karakterizira.

Ortodoksan (grč. orthodoksos), pravovjeran, koji se čvrsto drži određenog učenja na području filozofije, znanosti ili religije. Taj se pojam često upotrebljavao kao sinonim za dogmatičan, a to je onaj koji zastup određene teze i učenja usprkos novim činjenicama ili otkrićima koja pobijaju staro učenje.  

Ortodoksija (grč. orthodoksija), pravovjerje, puna suglasnost s učenjem, čvrsto dogmatska zastupanje određenih stavova u znanosti, filozofiji, religiji. Suprotno : heterodoksija.

Ortogeneza (grč. orthos = ravan i genesis = postanak), teorija po kojoj evolucija vrste ide u određenim pravcima pod utjecajem nutarnjih faktora, i to nezavisno od djelovanja selekcije (Eimer).

Osjet, doživljaj izazvan djelovanjem fizikalnog procesa određene vrste na neki osjetni analizator; u njemu se odrazuju neka svojstva i osobitosti toga fizikalnog procesa. Čiste, izolirane osjete malo kada možemo doživjeti; osjetni podaci redovito su uključeni u složenije doživljaje: percepcije (v.). Osjeti se međusobno razlikuju po svojoj kvaliteti, intenzitetu, ekstenzitetu, trajanju i lokalnom znaku. Osjeti se obično klasificiraju prema osjetnom analizatoru koji je u funkciji pri njihovu nastanku. Glavna su osjetna područja: vid, sluh, njuh, okus, dodir, bol, temperatura, kinestetični osjeti, organski osjeti, statični osjeti.

Osjetilo, organ koji djeluje pri nastanku različitih osjeta. Razvijeni osjetni organ sastoji se iz perifernog dijela ili receptora (prijemnika), živčanog voda i od centralnog dijela u kori mozga. Receptori su redovito dife rencirane stanice, posebno osjetljive za podražaje određene vrste. Tako su npr. osjetne vidne stanice u mrežnici oka osobito osjetljive za elektromagnetske valove određene dužine; slušne osjetne stanice u unutarnjem uhu osobito su osjetljive za periodičke promjene pritiska; okusne osjetne stanice osjetljive su za kemijske tvari određene strukture, itd. Osjetni živci vode uzbuđenja u centralne dijelove osjetnih analizatora, u tzv. primarna osjetna područja, smještena u tjemenu, sljepočnom i zatiljnom dijelu kore mozga. Jedan dio osjetnih živčanih vlakana predaje uzbuđenje, koje je nastalo u receptorima, motornim živčanim stanicama i drugim nižim živčanim strukturama (leđnoj moždini, produženoj moždini, malom mozgu itd.), a ta uzbuđenja izazivaju onda različite reflekse i automatizme.

Osjetljivost, 1) (biol., psihol.) osobina organizma od može reagirati na podražaje slabog intenziteta. Osjetljivost u osjetnom području očituje se u niskom apsolutnom i relativnom limenu (v.), a osjetljivost u emocionalnom području očituje se u lakoći kojom različite situacije izazivaju kod čovjeka određena čuvstva; 2) (fiz.) mogućnost registriranja pomoću mjernog instrumenta i malih razlika u veličini predmeta mjerenja.

Osnov (lat. fundamentum, njem. Grund), u izvornom značenju riječi ono na čemu nešto počiva, o čemu nešto ovisi. U filozofskom – zapravo ontološkom (v.) – smislu, temelj bitka odnosno izvor uvjeta mogućnosti nastanka nečega, neke stvari ili nekog događaja (lat. ratio essendi). Znači i uzrok (lat. causa) nekog događanja, pa se naziva realnim osnovom (njem. Realgrund). Osnovi su poredani višeslojno. Svagda je niži osnov uvjet onoga višega. Idemo li u istraživanju za sve dubljim osnovima, dolazimo do filozofskog pojma praosnova svega, a od tog je problema i pošla evropska filozofska misao u svojim prvim počecima kod Jonjana. Kao teoretski razlog neke tvrdnje, dakle kao spoznajnoteorijska kategorija (njem. Erkenntnisgrund), osnov označava logičko opravdanje neke tvrdnje. Osnov se u etici (v.) izjednačuje s motivom nekog čina.

Osnovni pojam, kao najdublja podloga i pretpostavka svega poimanja jest pojam o bilo čemu (nešto). Obično se pomišlja na više osnovnih, elementarnih pojmova na kojima se temelji neka znanost (v. kategorija, pojam).

Osnovni pojmovi, elementarni pojmovi neke znanosti ili najviše, najopćenitije katgorije (v.) u određenom kategorijalnom sistemu, na kojima počivaju svi drugi pojmovi. Najčešće su ti osnovni pojmovi definirani pomoću aksioma (v.) neke znanosti.

Osoba ili lice (at. persona), 1) O sebi. postojeće, zasebno ljudsko biće, čovjek-individuum; 2) individualno ljudsko biće kao sebe svjestan subjekt i nosilac specifičnih .humanih· (v.) svojstava i odnosa: racionaliteta, moralnosti, prava, dužnosti; socijalne, kulturne i ekonomske aktivnosti (moralna, pravna, umjetnička, politička osoba). U mnogim filozofskim razmatranjima pojam se osobe podudara s vrijednosnom afirmacijom, širinom i značajnošću uloge koju pojedinac igra u svijetu i društvu, egzistencijalnom obuhvatnošću i visinom koju je – kao virtuelno žarište svega bitka – uspio ostvariti. U tom smislu osoba je varijabilna značajka čiji raspon ide od golog numeričkog individualiteta u ljudskoj vrsti do nadmoćne ličnosti genija.

Osoban ili ličan: koji pripada osobi (licu), koji se odosi na osobu, koji izvire iz osobe, koji je karakterističan za osobu, npr. osobna legitimacija, osobne vrline, osobna uvreda, osobna prava, osobna vlast, Osoban sti..

Ospoljenje, termin koji se u najnovijoj našoj filozofiji upotrebljava za razlikovanje njemačkih pojmova Entiiusserung (ospoljenje) i Entfremdung (otuđenje). Ospoljiti znači učiniti nešto vanjskim, odvojiti nešto od sebe ili nečeg drugog. Međutim u mnogim Marxovim tekstovima, naročito iz ranog perioda, termin ospoljenje se upotrebljava kao sinonim za otuđenje. (v.)

Osvjedočenje, v. uvjerenje.

Ovisnost, v. dependencija.

Oznaka (lat. nota), svojstvo, značajka, obilježje nekog predmeta po kojemu se prepoznaje i razlikuje od ostalih; u logici : sadržajno određenje pojma (v.) čime se on razlikuje od ostalih pojmova jest skup oznaka, među kojima se prema potrebi mogu razlikovati bitne i nebitne, osnovne (konstitutivne, v.), izvedene (konsekutivne, v.) i slučajne (akcidentalne, v.), stalne i promjenljive, individualne i specifične.