---

Pacifizam (lat. pacificare = smiriti, ublažiti), kulturno-politički pokret koji ide za tim da isključi rat, nasilje i brutalna sredstva u rješavanju međunarodnih sporova i problema. Bez obzira na humane intencije pacifizam može, u određenim situacijama neizbježne klasne borbe ili očigledne nacionalne ugroženosti, djelovati defetistički. Isto tako je pacifizam često imao utopijsko obilježje, jer su se dosadašnji međunarodni konflikti ponajviše rješavali brutalnim, oružanim sredstvima. Suvremena progresivna koncepcija aktivne i miroljubive koegzistencije ima neke elemente pacifizma ukoliko smatra da se na ovom stupnju razvoja čovječanstva (socijalističke zemlje, nuklearno oružje, jačanje svijesti o miru i humanim odnosima kod naroda svijeta) mogu riješiti najvažniji problemi suvremenog svijeta – u prvom redu očuvanje čovječanstva od nuklearne katastrofe. Ali od pacifizma se razlikuje po tome, što smatra da je pravo na revolucionarnu oslobodilačku borbu svakog porobljenog naroda njegovo historijsko pravo i što svoj stav prema rješavanju međunarodnih sporova ne proklamira apstraktno nego na temelju postojeće, objektivne konstelacije snaga u svijetu i karaktera sredstava za uništenje.

Paideia (grč.), odgoj duha i vladanja. Pojam koji označuje najprije proces obrazovanja i koji u sebi uključuje grčki ideal razvoja tijela i ljepote duha. On određuje specifične ljudske oznake kao i ulogu humane ličnosti u državnoj zajednici. Sofisti su odbacili paideiu kao privilegiranost izabranih. Oni su dokazivati da je paideia svakome pristupačna tko hoće da uči. To je bila antiteza cjelokupnom konzervativnom shvaćanju života i odgoja koji je u prvo vrijeme obuhvaćao samo plemstvo. Sofističko opće prosvjetiteljsko djelovanje utjecalo je na mijenjanje sadržaja pojma paideia, te je taj pojam postao sinonim znanstvenog i umjetničkog obrazovanja.

Palingeneza (grč. palingenesis), ponovno nastajanje, teorija kružnog obnavljanja svijeta. Palingeneza je zasnovana kod Heraklita, a opširnije su je obradili stoici. Orfičko vjerovanje u seljenje duša također je palingeneza kao obnavljanje nečega što je već prethodno bilo. Kod Heraklita samo neprekidno dijalektičko kretanje na osnovu kojega sve postaje i stalno se mijenja na putu prema gore i dolje Palingeneza kao ponovno rađanje čovjeka sadržana je u raznim sistemima misticizma. Pojam se ponovo upotrebljava u novovjekoj biologiji, gdje se njime označava ponavljanje rodnih stanja kod razvitka sjemena pojedinih organizama.

Pamćenje, pojava usvajanja i zadržavanja novih sadržaja ili novih oblika ponašanja. Prema tome, pamćenje je skupni naziv za sve one promjene u ponašanju ili doživljavanju subjekta koje su nastale pod utjecajem njegove prethodne aktivnosti. Da bi došlo do usvajanja novih sadržaja ili novih oblika ponašanja, katkad je dovoljno da subjekt bude samo jednom izložen određenoj situaciji. No najčešće je za usvajanje potrebno višekratno obnavljanje slične aktivnosti. Usvajanje i zadržavanje usko su međusobno povezani, jer u toku obnavljanja aktivnosti nešto možemo naučiti jedino onda ako su bar neki tragovi prethodne aktivnosti ostali sačuvani. S obzirom na sadržaj naučenog gradiva neki razlikuju tzv. motorno pamćenje od mentalnog pamćenja. Motorno pamećnje je usvajanje i zadržavanje psihomotornih shema aktivnosti (vještina i navika), a mentalno pamćenje usvajanje i zadržavanje nekog simboličkog materijala (riječi, brojeva, slika, logičkog gradiva itd.). Fiziološku podlogu pamćenja sačinjavaju u prvom redu promjene nastale u toku aktivnosti u živčanom sustavu i u modelima živčanih uzbuđenja. Te više ili manje trajne promjene nazivaju se tragovi pamćenja ili neurogrami. Kad dolazi do nestajanja ili slabljenja tragova pamećnja, govorimo o zaboravljanju.

Pamet, prvobitno znači pamćenje (usp. glagol pamtiti, izraze: učiti napamet, pasti na pamet, držati na pameti); s vremenom proširuje svoje značenje na intelektualne sposobnosti poimanja, razumijevanja, rasuđivanja i na globalnu mentalnu sposobnost uspješnog orijentiranja u različitim životnim situacijama. Narodna fraza, govoreći o bistroj, dobroj, dubokoj, hitroj, oštroj, visokoj, zdravoj, ali i o slaboj, kratkoj, tupoj, tvrdoj, ludoj, tamnoj, zloj, crnoj pameti, gotovo identificira značenje riječi pamet s onim značenjem koje danas ima u uobičajenoj psihološkoj terminologiji izraz inteligencija.

Pan (grč.), sve, svijet kao cjelina.

Panenteizam (grč. pan = sve i en theo = u bogu), učenje da je sve u bogu. To je osnovna misao filozofije misticizma. Za razliku od panteizma (v.), gdje se identificira bog i svijet, po ovoj se koncepciji sve nalazi u bogu, ali je bog ne samo svijetu imanentan (v.) nego u isti mah i transcendentan (v.). To je neka vrsta sinteze teizma (v.) i panteizma (v.)

Panlogizam (grč. pan = sve i logos = um), učenje da se u osnovu cijelog kozmosa i kozmičkog događanja nalazi logos (razlog), um ili ideja. Sve stvari i svi procesi u svijetu tek su stupnjevi samorazvitka logosa, odnosno uma ili ideje. Te misli u različitom izvodu i značenju nalaze se kod mnogih filozofa (Heraklit, Platon, Plotin, gnostici, Spinoza). Sistem panlogizma oblikovao je Hegel (umnost i zbiljnost su identične).

Panpsihizam (grč. pan = sve i psyhe = duša), učenje da je sve prožeto dušom, i čovjek i kozmos (svjetska duša). Ima različitih oblika panpsihizma od idealističkih pa sve do materijalističkih (v. hilozoizam).

Pansofija (grč. pan = sav i sofia = mudrost): sveukupno znanje. Taj termin stvorio je A. Komensky (1592 – 1670) u pokušaju da enciklopedijski prikaže rezultate cjelokupnog ljudskog znanja. Pansofija treba da otkloni sve zablude i nesporazume medu ljudima, da bi svi mogli biti sjedinjeni u kršćanskoj zajednici. Leibniz je termin pansofija upotrijebio kao scientia generalis i smatrao ga osnovnom tezom znanstvene logike.

Panspermija (grč.), opća, zajednička spermija, sjeme; teorija o postanku života. Prema Helmholtzu panspermiju prenose meteoriti, a prema Arrheniusu, pritisak sunčevih zraka u cijeli svemir.

Panta rei (grč.) : sve teče. To je sinteza Heraklitove filozofije. Označuje neprekidnu promjenu, stalno dijalektičko kretanje u kozmosu (v.).

Panteizam (grč. pan = sav i theos = bog): učenje da je sve bog, da svijet i bog nisu dva odijeljena bitka. To je teološki materijalizam odnosno naturalizam, koji se u toku razvoja kulture javlja u različitim varijantama, od indijskog akozmističkog (v.) panteizma preko naturalističkoga (Bruno, Spinoza, Haeckel) sve do idealističkoga (Plotin, Fichte, Schelling). Panteizam kao sistem obradio je Spinoza, koji je boga poistovjetio s prirodom. (Deus sive natura = bog ili priroda.) Sam termin panteizam oblikovao je John Toland (Pantheistikon, 1705)

Panvitalizam (grč. pan = sve i lat. vita = život), naučanje koje tvrdi da je čitav kozmos prožet životnom silom, oživljen. Po toj teoriji svi se oblici pojavnosti uzimaju kao oblici životnih manifestacija svekolike prirode. Naziva se još i panbiotizam (prema grč. bios = život).

Paradigma (grč. paradeigma), primjer, uzor. U filozofiji su npr. Platonove ideje paradigma za pojavni svijet. Paradigmatičan = uzoran.

Paradoks (grč. paradoksos = neočekivan), tvrdnja koja je suprotna svakom očekivanju i općem mišljenju; načelo koje se izriče na osnovu neizrečenih sudova i koje je kraj sve svoje neobičnosti ipak istinito, ako se pobliže ispita. Takvo je načelo npr. ova tvrdnja stoika: Samo je mudrac kralj. Paradoksom se pisci služe radi jačeg efekta u izražavanju misli. Medu filozofima naročito se Nietzsche služio paradoksima.

Paralelizam, usporednost, podudaranje. Logičko-spoznajnoteorijski paralelizam uzima da između logičkog mišljenja i bitka postoji nužni odgovarajući odnos, iako oni nisu identični.

Paralogizam (grč.), krivi zaključak nehotično načinjen (v. pogrešni zaključak). Izraz paralogizam u posebnom se smislu javlja kod Kanta pod imenom Paralogizmi čistoga uma kao transcendentalno-logičke zablude, svojstvene ljudskoj prirodi, koja je sklona da od jedinstva i postojanosti samosvijesti zaključuje na jednostavnost i besmrtnost duše.

Paranoja (grč.), psihoza (v.) koja se očituje u sistematskom pogrešnom rasuđivanju i tumačenju stvarnosti, prvenstveno ljudskih situacija, uz sačuvanu sposobnost logičkog rasuđivanja.

Parapsihologija, neznanstvena disciplina koja se bavi fizikalnim, fiziološkim i psihičkim pojavama, navodno izazvanim od dosad još nepoznatih, nadnormalnih i okultnih duševnih snaga i moći čovjeka, uglavnom nesvjesne prirode.

Parcijalan (lat.), djelomičan, koji se odnosi na jedan dio. Opreka: totalan, koji se odnosi na cjelinu, čitav, potpun, sveobuhvatan. Particija, dioba, logički postupak kojim se, za razliku od divizije (v.), raščlanjuje sadržaj nekog pojma na njegove važnije konkretne dijelove. Zato particija ima pretežno opisnu (deskriptivnu) ulogu.

Participacija (lat.), sudioništvo, udio, sudjelovanje, učešće. Po Platonu (grč. methexis), jedan način odnošenja ideja prema stvarnosti, tj. stvari participiraju, imaju dijela na idejama.

Pasivan (lat. passivus), trpni, nedjelotvoran, neradin, neaktivan. Pasivna rezistencija je otpor koji se provodi i očituje nedjelovanje, neslušanjem odredaba. Suprotno : aktivan (v.).

Patetičan (grč. pathetikos), strastven. Patetičnim se u estetici naziva svaki jači dojam, odnosno takvo duševno uzbuđenje koje je skopčano s dostojanstvom i uzvišenošću.

Patologija (grč. pathos = patnja i logos = nauka), disciplina koja se bavi proučavanjem funkcionalnih i strukturnih poremećenja organizma, takvih koja dolaze do izražaja u bolestima, abnormalnom ponašanju, abnormalnom doživljavanju i drugim smetnjama.

Patos (grč. pathos = trpnja), strast, uzbuđenost, duševno stanje patničkog raspoloženja, uzbuđenje, afekat, ali i neprirodno pretjerivanje. Od toga: patetičan, strastveno uzbuđen, povišena izraza, svečan.

Patristika (lat. patres ecclesiae = crkveni oci): učenje i filozofija crkvenih otaca. U razdoblju ranog kršćanstva prijašnja filozofija smatrana je herezom. Aleksandrijci Klement (oko 1 50-21 5) i Origen (185-225) pokušali su sjediniti neke elemente filozofije s kršćanskim vjerovanjem. Najutjecajniji predstavnik patrističke misli bio je Augustin (354-430).

Pedagogija (prema grč. paidagogos = vodič djeteta), vođenje djeteta, odgajanje mladog naraštaja, ali i teorija odnosno znanost o odgoju, koja se kadšto naziva i pedagogika.

Percepcija, cjelovit doživljaj kojim neposredno preko svojih osjetnih organa odražavamo različite predmete i pojave okolnog svijeta. Percepcija se osniva na osjetnim podacima, ali ona nije zbroj osjeta, nego organizirana osjetna cjelina u kojoj svaki osjetni podatak ima svoje posebno, cjelinom određeno značenje.

Peripatetici, Aristotelovi učenici. Naziv po šetalištu (grč. peripatos) gdje je bila smještena škola (Likej). Najpoznatiji Aristotelov učenik bio je Teofrast (372-287) koji je u 18 knjiga skupio, po problemima, mišljenja i učenja filozofa do Platona. To djelo imalo je naslov Mišljenja fizičara. Osim manjih fragmenata djelo je potpuno izgubljeno. Pored Teofrasta u grupi starijih peripatetičara istakli su se: Eudem, Aristoksen, Dikaiarh i Demetrije iz Falerona.

Peripetija (grč. peripetia = obrat), u poetici : nagli preokret koji je odlučujući po junakovu sudbinu (naročito u tragediji); u širem smislu: svaki preokret u nekom zbivanju.

Permanentan (lat. pennanens = trajući), trajan, neprekidan.

 Per se (lat.), po sebi. To je prijevod grčkog termina kath’ hauto. Označuje nešto što je samostalno u svom ispoljavanju i sadržaju, apsolutno, ne na drugo vezano (lat. in alio).

Persona (lat. persona osoba, lice), pojam koji označuje pojedinca u njegovoj ljudskoj individualnosti, osebujnosti ili vlastitosti, ukoliko se on ne shvaća samo ili isključivo kao prirodni organizam, odn. prirodno biće. Na toj osnovi, u razdvajanju i suprotstavljanju prirodnog i eminentno ljudskog, i pored različitosti shvaćanja i određenja tog pojma, a naročito u novovjekovnoj filozofiji nakon Descartesova dualističkog određenja odnosa tijela i duše (u različitim postavljanjima suprotnosti : priroda i duh, Ja i Ne Ja, život i duh, vitalno i duhovno, svjesno i nesvjesno, duša i duh itd.), pojam persona sve više poprima etičko-moralni smisao i karakter. Eksplicitno je to izraženo u Kantovoj etici, gdje je čovjek shvaćen i određen kao moralna osoba (persona). U postkantovskoj etici pojam persona dobiva isključivo vrijednosno određenje (kao i pojam ličnosti, v.).

Personalnost (lat.), bit persone, svojevrsnost osobe, ličnosti (v.), sve ono što pojedinca, individuuma čini osobom (v. persona); a to su vrednote koje dotični pojedinac u sebi nosi odnosno ostvaruje.

Perspektivizam (novolat. perspectiva), učenje po kojem određena shvaćanja, postupke i stvarno događanje ocjenjujemo prema našim interesima i promjenljivim potrebama, pa je dakle naša spoznaja određena tim faktorima, i zato relativna (a ne apsolutna. (V. pragmatizam.)

Perverzija (lat. perversus = izokrenut, iskrivljen), 1) degeneracija ili bolesna promjena svakog osnovnog ljudskog nagona ili poriva; 2) (psihoanal.) odstupanje ili skretanje libidinalnih ili erotičkih tendencija od primarnog seksualnog predmeta, npr. fetišizam, sadizam, mazohizam, itd.; 3) (etički) svako izokretanje dobrog u zlo, izvrtanje činjenica ili krivotvorenje činjenica, itd.

Pesimizam (lat. pessimus = najgori), teorijski filozofski nazor koji drži da je ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova, ili, nešto blaže, da u svijetu ima relativno više zla nego dobra i da je tendencija povijesnog razvoja povećanje zla u odnosu na dobro i, općenito, regres (v.); praktički : životni stav ili nastrojenje koje karakterizira shvaćanje svake stvari s njene loše strane, traženje negativnoga  i u onom najpozitivnijem, sumnja u konačan povoljan ishod čak i onda kad se situacija čini povoljnom. – Teorijski pesimizam zastupali su mnogi filozofi, a u klasičnom obliku razvio ga a. A. Schopenhauer, koji smatra da je ovaj svijet najgori mogući; da je još samo malo gori, već ne bi mogao postojati. Svijet je loš zato što je pun bola i nesreće.

Pijetet (lat. pietas = pobožnost), strahopočitanje, ponizna ljubav prema roditeljima, starijima, dobrotvorima itd.

Platonizam, Platonov i platonovski način filozofiranja prema kojemu postoje ideje kao metafizičke supstancije. Te su ideje osnova i razlog svakog zbiljskog i stvarnog postojanja. Platonizam je bit svakog objektivnog idealizma, a time i svake metafizike.

Platonska ljubav, termin koji je proizišao iz Platonova dijaloga Gozba, u kojem Platon kaže da je eros (ljubav) filozofski nagon za spoznajom ideja. Tu se ne misli na odnos spolova. Kasnija upotreba termina za ljubav u kojoj je isključena tjelesnost proizišla je iz nerazumijevanja Pauzanijevog govora u Gozbi, gdje on kaže: A rđav je onaj obični ljubavnik koji više voli tijelo nego dušu … Očito je da to nema veze s pojmom erosa u Platonovoj filozofiji. Taj iskrivljeni smisao ušao je u kolokvijalni govor za renesanse.

Pluralizam, za razliku od monizma i dualizma, filozofijska ontološko (v.) stajalište prema kome se sveukupnost svijeta sastoji od više relativno samostalnih principa, a oni se mogu zamišljati kao kvalitativno istovrsni ili različiti, pa je prema tome moguće razlikovati pluralizam broja principa i pluralizam kvaliteta principa.

Pneuma (grč.), dah, vjetar, životni dah. U grčkoj filozofiji (naročito kod stoika) životni princip vezan za pojam topline, pa time predstavlja prasnagu koja elemente unutar prirode međusobno povezuje i oživljuje.

Počelo ili princip (grč. arhe, lat. principium), u ontološkom (v.) smislu, ono prvotna iz čega sve proizlazi; osnov svega bitka, izlazište, početak, praizvor svega, prabitak ili prapočela. U širem smislu znači ono o čemu nešto realno ovisi, što nešto uzrokuje, nešto pokreće. Lat. principium u subjektivnom – zapravo logičkom – smislu označava ono što se u nas zove načelo (v.).

Podređen ili subordiniran (lat. sub = pod i ordino = redam) naziva se u logici pojam koji je opsegom svrstan pod neki drugi viši rodni pojam. Taj se viši rodni pojam naziva – u odnosu prema podređenom pojmu – nadređeni (v.) pojam.

Podsvijest, kolektivni naziv za podsvjesne pojave. O prirodi pojava koje se nazivaju podsvjesnima postoje različita mišljenja. Psihologijska teorija, koja poistovjećuje psihično sa svjesnim, samoopažanju izravno dohvatljivim (v. psihično), poriče postojanje psihički podsvjesnoga; sa stanovišta te teorije podsvjesni bi bili fiziološki (posebno nervni) procesi koji su uklopljeni kao članovi u cjeline svjesnih procesa ili se odvijaju u reaktivnim shemama koje su se razvile na temelju prethodnih svjesnih reakcija (automatizmi, različite uvježbane radnje, neki mehanizmi dosjećanja i sl.).

Pojam, jedan od osnovnih oblika misli, misao o biti nekog stvarnog ili pomišljenog predmeta, član misaone veze koja se izražava u sudu.

Pojava ili fenomen (grč. fainomenon), naziva se u filozofiji u najširem smislu svaki svjesni doživljaj, a u užem sve ono što se osjetno kao predmetno zamjećuje.

Pojedinačno (lat. singularis), logička, gnoseološka ili ontološka određenost nečega što je samo sebi svojstveno ili individualno te se dalje ne da dijeliti, nasuprot posebnom (v.) i općenitom (v.).

Pojmovan, onaj koji pripada pojmu ili ima prirodu pojma, onaj koji je izražen ili se može izraziti pojmom (v.).

Poli teizam (grč. polys; = mnogi i theos = bog), mnogoboštvo, vjerovanje u više bogova. Religijska forma starih naroda; bogovi su većinom personifikacije različnih prirodnih pojava ili sila koje mogu biti čovjeku korisne ali i štetne. Sa sve većim razvojem kulture dobivaju božanstva politeističkih religija neki duhovni i moralni sadržaj, koji im na najprimitivnijem stupnju politeizma nedostaje. To postepeno dovodi do razrješenja politeističke religijske forme, koju onda zamjenjuje monoteizam ili vjerovanje u jednoga boga. Politeizam je historijski nastupio u veoma različitim formama.

Politika (grč. ta politika), državni poslovi u najširem smislu, svaka činidba usmjerena na održavanje i unapređivanje države kao zajednice slobodnih građana, njezina pravnog i ustavnog poretka, izgradnju vlasti, uprave i političkih ustanova uopće. Budući pak da je svaki narod organiziran kao država, ili zajednica naroda udružena u saveznu državu, u isti mah smješten medu druge narode i međunarodnu zajednicu, svaka je politika u zastupanju državnih interesa nužno okrenuta kako prema unutra tako i prema vani : unutrašnja i vanjska politika usko su međusobno povezane i uzajamno se uvjetuju.

Polivalentan, viševrijedan, višeznačan, višesložen. Svaka stvar ima ne samo jedno svojstvo nego više svojstava, kvaliteta. U tom slučaju kažemo da je riječ o polivalentnosti stvari.

Popularan (lat. popularis), 1) općenito : poznat, čuven (popularan glumac, popularna melodija); 2) pučki : primjeren razumijevanju širokih slojeva, prilagođen za neškolovane ili nestručne osobe (popularno predavanje, popularni prikaz astronomije).

Posebno, jedan vid općeg (v.), ono opće koje se odnosi na manji broj predmeta od drugoga općeg. U toj relaciji ono prvo opće je opsegovno uže, te se naziva posebnim. Odnos vrste i roda odnos je posebnog i općeg, te se pojmovi u takvim odnosima prema opsegu nalaze u odnosu nadređenosti (superordiniranosti) ili podređenosti (subordiniranosti). Pojam vrste je uži po svom opsegu od pojma roda, i njemu je podređen. Ostale karakteristike kao i za opće (v.). Pojam posebno upotrebljava se također i za oznaku pojedinačnog.  

Posibilitet (lat. possibilitas), mogućnost (v.).

Postojanje (glag. imenica od postojati, sinonim : opstojati), u češćoj upotrebi u novije vrijeme, kao termin još neustaljen a znači isto ili slično kao i opstojnost, egzistencija (v.) opstanak, katkada bitak (v.).

Postulat (grč. aitema, lat. postulatum), sadržajno i logički nuždan hipotetički stavak za razumijevanje nekoga činjeničnog stanja, premda sam nije dokazao niti se može dokazati. U

Potencija (lat. potentia = moć), mogućnost, snaga; što je sposobno da djeluje. Potencije igraju važnu ulogu u Schellingovoj prirodnoj filozofiji; on potencijama naziva pojedine stupnjeve u razvoju prirode. – U matematici naziva se potencijom produkt od više jednakih faktora; više puta kao faktor postavljena ili na potenciju dignuta veličina zove se osnovni broj, broj ili korijen.

Potreba, u običnom govoru znači lišenost i osjećaj lišenosti nečeg neophodnog, željenog, za čim se teži. Industrijskom revolucijom izazvana ekspolozija potreba nametnula je problem potreba mnogim društvenim i humanističkim znanostima, od ekonomije i politike, sociologije i psihologije do filozofije, posebno filozofijske antropologije i etike.

Povijesnost, jedna od bitnih oznaka strukture ljudskog opstanka; osnovna, esencijalna karakteristika, preduvjet i poprište cjelokupnog ljudskog djelovanja i spoznavanja. Po povijesnosti se čovjek kao vrsta razlikuje od svih drugih pojava u prirodi koje nemaju povijest. Povijesnost znači i to da je dokazana da je nešto u određenom vremenskom razdoblju doista tako i bilo ili da je i poslije svoga prestanka dalje u vremenu djelovalo.

Pozitivizam, filozofski (zapravo antifilozofski) pravac koji odbacuje svaku metafiziku tvrdeći da se sva znanstvena filozofska spoznaja svodi na otkrivanje zakona, iskustveno ustanovljivih konstantnih odnosa među pojavama. Osnivač pozitivizma A. Comte zasniva svoju osnovnu tezu na zakonu triju stadija, po kojem svaka nauka mora proći u svom razvoju teološki, metafizički i naučni stadij.

Pragmatičan, onaj koji prakticira pragmatizam (v.) kao filozofiju ili životnu mudrost. U svakodnevnom govoru : praktičan, željan koristi, besprincipijelan. U zastarjelom značenju: mudar, iskusan, usmjeren na opću dobrobit (u tom su smislu nekada kraljevi nazivali pragmatičkom sankcijom dekret kojem su željeli pridati značaj fundamentalnog zakona). U drugom pretežno zastarjelom značenju: metoda prikazivanja povijesti, koja se ne svodi na puko nizanje činjenica nego nastoji da ih prikaže u njihovoj povezanosti, ali neće da ide dalje od činjenica (djela) te odbija svako dublje objašnjavanje, a napose razmatranje psiholoških motiva koji su poticali historijske ličnosti na djelo.

Pragmatizam (grč. pragma = djelo, djelovanje, radnja, čin, uspjeh), filozofski pravac koji smatra da su praktično djelovanje i praktična korist odlučujući kriteriji za prosuđivanje smisaonosti ili istinitosti teorija.

Praksa (grč. praksis), djelovanje, proizvođenje i to osjetilno, materijalno za razliku od duhovnog, misaonog, idealnog. Odatle i razlikovanje prakse i teorije (v.). Različiti su oblici prakse od najobičnijeg proizvodnog procesa do najkompliciranijeg znanstvenog eksperimenta kao i cjelokupne povijesne djelatnosti čovjeka. S obzirom na teoriju dijalektika ne odvaja apsolutno praksu od teorije, nego ih gleda u jedinstvu, tj. ne postoji nikakva teorija koja ne bi imala bilo kakvu osnovu u praksi i obratno. Pravi pokušaj prakse (individualne i povijesne) kao filozofske fundamentalne kategorije najodlučnije je postavio Mane. U svojoj kritici idealizma koji pozna samo idealnu djelatnost, i dotadašnjeg materijalizma koji je objekt interpretirao samo u smislu opažanja, kontemplacije, Mane shvaća čovjeka kao eminentno biće prakse, a time i objekt kao od čovjeka transformiranu stvarnost.

Prakticizam, koncepcije i postupci koji polaze od neposredne prakse, neposrednih praktičkih potreba i interesa bez šire i dublje teorijske zasnovanosti i širine. To je otpor teorijskom zasnivanju neke društvene, naročito političke, djelatnosti. Prakticizam je kratkovidan jer je vezan samo uz neposredne konkretne situacije i interese. Lenjin je za političku praksu najpregnantnije to izrazio riječima da nema revolucionarne prakse bez revolucionarne teorije.

Praktička filozofija (grč. pratein = raditi, djelovati), po jednoj podjeli ono područje filozofije koje ima za predmet vrijedno ljudsko djelovanje (etičko, pravno, estetsko, opće-kulturno i sl.) i produkte toga djelovanja (moral, pravo, umjetnost i sl.). Suprotan je pojam teorijska filozofija u koju ulaze logika, spoznajna teorija, ontologija i sl.  

Praktički (grč. praktikos), što se odnosi na praksu (v.), na djelovanje u službi života. Suprotno : teorijski (v.). Inače pojam praktički ima najrazličitiju upotrebu: a) koji određuje ponašanje – tada se govori o praktičkim principima morala i onih znanosti koje se bave bilo kakvim djelovanjem, praksom – praktičke znanosti. Odatle i pojam praktičke filozofije koji utvrđuje još Aristotel, da kasnije Chr. Wolff u svojoj sistematizaciji u praktičku filozofiju ubroji etiku, ekonomiku i politiku. Kasnije se praktička filozofija svela uglavnom na estetiku i etiku, dakle na filozofske discipline koje se odnose na ljudsko praktičko djelovanje, ponašanje, odnošenje prema stvarnosti i drugim ljudima u prvom redu; b) kad se govori o nekom postupku koji je jednostavan i prikladan, o nekom instrumentu pogodnom za svrhu za koju je namijenjen; c) o postupku i prosuđivanju ne prema apstraktnim shemama, nego prema neposrednom uvidu u situaciju; d) u utilitarnom smislu, u smislu korisnosti : praktički interes kao interes za novac ili praktički duh u smislu onoga koji je lišen idealnih pobuda u svom djelovanju. U slučajevima pod b, c i d u našem se jeziku upotrebljava i termin praktičan, no ta distinkcija u mnogim jezicima ne postoji.

Prava čovjeka ili ljudska prava smatraju se temeljnim, nedjeljivim i neotuđivim pravima pojedinca koja mu po prirodi pripadaju i kao takva osiguravaju sigurnost i slobodan opstanak kao osobe nezavisno od bilo kojeg zakonskog prava (v.) i političkog poretka. Na taj način priznavanje tih prirodnih prava tek utemeljuje priznavanje općih pozitivno-pravno određenih građanskih prava, jer kao prirođena ona pripadaju biti njegova opstanka, i tako njihov katalog na stanovit način čini pokušaj kodifikacije prfrodnoga prava (v.). Ukoliko se ta prava spominju u svečanim dokumentima i preambulama različitih modernih ustava, ona imaju zato samo deklarativna i nikakvo pozitivno značenje. Kao prirodna i nezastariva prava čovjeka obično se navode: jednakost, sloboda, sigurnost, vlasništvo; zatim otpor nasilju, nepovredivost ličnosti, i najzad sloboda savjesti, zbora i dogovora. Ta se prirodna prava općenito smatraju glavnim izvorom onih izvedenih sloboda što ih ustav predviđa kao temeljna građanska prava i kodificira pozitivno zakonodavstvo.

Pravednost (grč. dikaiosrne, lat. iustitia), najviša stožerna krepost (v.) koja se sastoji u međusobnu skladu ostalih – mudrosti, hrabrosti i umjerenosti, što počiva na razdiobi duše i od svakoga građanina u državi traži da ispunjava onu dužnost koja mu pripada, smatra Platon, a Ciceron to načelo kasnije prevodi kao svakome svoje (suum cuique tribuere). Pravednost je također najviši materijalni princip svakoga prava (v.) koje na tom pojmu temelji što je uopće pravedno a u pravu is-pravno i u skladu s temeljnim pravnim normama.

Pravo (lat. jus), ono što je u skladu s idejom pravednosti (v.), pravo, ispravno i opravdano i odgovara zahtjevima pravnog poretka, zakonskoga ili pozitivnog prava. Kao sistem norma koji apstraktno regulira odnose među pojedincima i društvenim skupinama, pravo te norme kodificira i njihovo izvršenje osigurava zakonskim sankcijama kažnjavajući njihovo kršenje. Obično se dijeli na državno (ustavno) i međunarodno pravo, građansko i kazneno (krivično) pravo, gospodarsko i financijsko, ugovorno i radno pravo, itd. Polazeći od činjenice respektiranja pravnog poretka ponekad se i država naziva pravnom državo. za razliku od uzurpacije vlasti i nasilja nad društvom i pojedincem u apsolutizmu, diktaturi i despociji.

Predicirati, pridavati jedan pojam drugom kao predikat.

Predikabilije (lat. praedicabilia = one oznake koje se mogu predicirati, grč. kategorumena), u Porfirijevu Uvodu u Aristotelove Kategorije i kod skolastičara, pet mogućih općih predikata : genus (rod), species (vrsta), differentia (razlika), proprium (svojstvo, karakteristična oznaka) i accidens (akcidencija, slučajna oznaka). – Kod Kanta su predikabilije iz kategorija izvedeni čisti pojmovi uma.

Predikacija, postupak kojim jednom pojmu pridajemo kao predikat neki drugi pojam.

Predikat (lat. praedicatum, grč. kategorema), jedan od dva pojma od kojih se po tradicionalnom shvaćanju sastoji svaki sud. Dok je subjekt (v.) pojam o onom o čemu se sudom nešto izriče ili tvrdi, predikat je pojam pomoću kojeg se o subjektu nešto izriče ili tvrdi. Ili, kako neki kažu, subjekt je pojam koji se sudom određuje, a predikat – pojam pomoću kojeg se određivanje vrši.

Predispozicija, 1) (biol.) naslijeđeni uvjet koji usmjeruje razvoj nekih psihičkih ili tjelesnih osobina u određenom pravcu; 2) (psihol.) potencijalna pripravnost ili sklonost za ponašanje ili doživljavanje određene vrste. Npr. predispozicija za nezgode i nesreće u radu, predispozicija da se na većinu događaja reagira negativno i s neugodom itd.

Predmet (lat. objectus), kao spoznajnoteorijski i psihološki pojam označuje sve ono što se u svijesti nalazi kao sadržaj subjektivnog doživljaja, ono na što usmjeravamo pažnju, korelat subjektivne aktivnosti. Sama riječ po svojoj korijenskoj složenosti označava ono što je bilo nehotice ili hotice metnuta pred svijest. Pojmove predmet i stvar valja lučiti, jer svaka stvar ne mora biti predmet. Stvar postaje predmet samo u odnosu na neki subjekt koji se prema njoj odnosi. Jednako tako svaki predmet ne mora biti stvar.

Predodžba, doživljaj kojim bez prisustva vanjskih podražaja obnavljamo prije percipirane sadržaje, a koji tim sadržajima odgovaraju.

Preegzistencija (!at. praeexistentia = prethodno postojanje), bitak prije bitka, npr. boga prije svijeta, duše prije tijela. Tako za pitagorovce i Platona duša egzistira prije rođenja čovjekova, a isto tako vjeruju u njenu preegzistenciju i okultisti (v.). Sličan učenju o preegzistenciji jest preegzistencijalizam. Po njemu je bog stvarajući svijet stvorio i duše koje se zatim u izvjesnom momentu sjedinjuju s ljudskim fetusima, silazeći s neba sad svojevoljno, sad zbog kazne.

Premisa (lat.), pretpostavka, prethodno postavljen sud kao uporište za izvođenje nekog zaključka; u silogizmu (v.) redovno se iz dvije premise izvodi zaglavak (conclusio). U određenom slučaju premisa može biti kategoričan, hipotetičan i disjunktivan sud.

Prestabilirana harmonija (grč. harmonia i !at. praestabilire = unaprijed utvrditi), jedan od temeljnih pojmova Leibnizove filozofije u rješenju problema odnosa duše i tijela koji je on razjasnio po analogiji na primjeru dva sata koji idu potpuno jednako. Ta jednakost može biti trojaka : 1. počiva na međusobnom utjecaju, 2. da ih netko neprestance nadzire i 3. na njihovoj vlastitoj točnosti. Taj treći način je po Leibnizu onaj pravi, a posljedica te spoznaje je izvjesnost istovjetnosti rada oba sata, odnosno po analogiji harmonije odnosa duše i tijela i to je, dakako, put prestabilirane harmonije.

Presumpcija (lat. praesumptio = naslućivanje, slutnja, očekivanje), pretpostavka, pomisao, mnijenje koje vrijedi kao istinito tako dugo dok se ne dokaže njegova neodrživost. Polazna teza u dokazivanju po vjerojatnosti.

Pretpostavka, teza u spoznajnom procesu, koja se uzima kao istinita da bi se iz nje mogli izvoditi neki zaključci, kojih važenje ovisi o njenom važenju.

Prevladati (njem. aufheben = ukinuti, prevazići, negirati), jedan od bitnih pojmova dijalektike, kako idealističke (Fichte, Hegel) tako i materijalističke (Marx, Engels i dr.). Ovaj pojam ukazuje da je svaki proces karakterizirao negacijom prethodnog stupnja razvoja, ali i zadržavanjem nekih njegovih obilježja, elemenata bez kojih se ni budući stupanj ne može zamisliti i održati.

Prezentan (lat. praesens = sadašnji), neposredno nazočan u danom času, svjesno doživljen upravo sada.

Princip (lat. principium), početak, polazište, porijeklo, pretpostavka, počelo. Princip je ono po čemu biće jest, na osnovu čega se razvija, a i ono na što se mišljenje vraća kao na svoje temelje. Razlikuju se realni principi, tj. bitak stvari ili metafizički principi, zatim idealni principi kao osnovne pretpo- · stavke, temelji mišljenja i teoretski i praktički principi !!poznaje i djelovanja, formalnog i materijalnog karaktera. Po Platonu filozofija mora doći do prvih, neizvedivih principa, arhai, a Aristotel razumije princip kao samoizvjesni početak i temelj spoznaje.

Prirodne znanosti, u sistematizaciji znanosti one kojima je zajednički predmet priroda i njene zakonitosti. Taj pojam dobiva svoje puno značenje kao antitetičan pojmu duhovnih (v.) znanosti. Predmet priroda je raznovrstan i višeslojan, pa dok je na primjer u fizici, kemiji i fizikalnoj kemiji predmet čista materija, u geologiji, mineralogiji, geografiji njena struktura i oblici, u astronomiji, astrofizici i astrokemiji makrokozam, u biologiji, botanici i zoologiji predmet je život, a u još specijalnijima, kao u anatomiji i fiziologiji, funkcioniranje toga života itd., itd.

Prirodno stanje (lat. status naturalis) je oznaka za stanje i življenje čovjeka prije odnosno bez države i organizirane državne vlasti. U tom stanju ljudi se ponašaju prema prirodnom pravu. A prirodno pravo čovjeka kao i svakog drugog prirodnog bića seže dotle dokle seže njegova moć. Sve što proističe iz ratnog vremena … proističe i iz vremena u kojemu ljudi žive bez ikakve druge sigurnosti do one koju im pruža njihova vlastita moć i njihova dovitljivost. U takvom stanju nema mjesta nikakvoj radinosti, jer su plodovi njeni neizvjesni, pa primjereno tome nema ni kulture na zemlji … ;nema znanja o izgledu zemlje; nema računanja vremena; nema umijeća; nema književnosti; nema društva. I, što je najgore od svega, postoji neprekidni strah i opasnost od nasilne smrti. A život čovjekov je usamljenički, siromašan, opasan, skotski i kratak … Karakteristično je za to isto stanje da u njemu nema vlasništva, nema vlasti nad stvarima, ne razlikuje se moje i tvoje. Tu pripada svakom čovjeku ono što može da zgrabi, i dotle dok je u stanju da to zadrži (Hobbes). Otuda se prirodno stanje pokazuje kao stanje neprijateljstva i rata svih protiv svih (bellum omnium contra omnes).

Pro et contra (lat.): za i protiv. Metoda raspravljanja po kojoj se tezi suprotstavlja antiteza. U skolastičkoj filozofiji to je bila jedina mogućnost originalnog mišljenja. Sadržaj dogmi bio je poznat. Tada je jedino bilo moguće navoditi autoritete za, a onda autoritete koji govore protiv. Vlastiti komentar jednog i drugog mišljenja pokazivao je spekulativnost i domišljatost autora. Na tom principu filozofirao je i Toma Akvinski.

Progres (lat. progressus), napredak, razvitak prema boljem i savršenijem, kretanje naprijed, kretanje u određenom pravcu. Kao filozofska metoda (v. progresivan), slijed od općeg prema posebnom, od uzroka k posljedici. Napredovanje i rast, razvijanje novih kvaliteta i osobina nekog organizma i društva zovemo progresom. Historijski progres – razvoj materijalne i duhovne kulture i sve slobodnijih formi ljudskih odnosa. Suprotno : regres (nazadovanje, opadanje, povrat).

Proizvodnja, proces svjesno usmjerenog djelovanja čovjeka i društva na prirodu radi odvajanja njene materije, mijenjanja i prilagođavanja ljudskim potrebama. Rad kao bitni faktor i uvjet opstanka čovjeka i ljudskog društva ima dakle u osnovi društveno obilježje.

Prolegomena (grč.), prethodne napomene, predgovor, uvod u neko temeljitije znanstveno raspravljanje. Klasičan primjer su Kantova Prolegomena svakoj budućoj metafizici, koja će moći nastupiti kao znanost, koju je pisac namijenio kao uvod u svoju Kritiku čistoga uma.

Propedeutika (grč.), priprava, predvježba, prednaobrazba, upoznavanje osnova neke znanosti radi stjecanja nužnog predznanja za bavljenje njome. Filozofijska propedeutika: tradicionalni naziv za nastavni predmet u gimnazijama, koji može da obuhvaća psihologiju i logiku, te elementarni uvod u filozofiju, odnosno historijski pregled filozofskog mišljenja.

Protežnost (lat. extensio), svojstvo svih tijela u smislu ispunjenja prostora. Protežnost je temeljni pojam filozofije Descartesa kao bitna oznaka tijela u suprotnosti spram duha; protežnost (res extensa) i mišljenja (res cogitans) čine dva temeljna ontologijska principa njegove metafizike. Za Spinozu je protežnost atribut supstancije, a za Leibniza pojava povezanosti monada. Kant definira protežnost kao apriornu formu zora; protežnost je svojstvo samo pojava, tj. predmeta mogućeg iskustva.

Protivrječje. U logici : odnos između dva pojma od kojih jedan potpuno negira sadržaj drugoga, a svojim opsegom obuhvaća opseg svih drugih pojmova osim toga jednoga. Također znači odnos između dva suda, i to, u užem smislu, između dva suda koji imaju isti subjekt i predikat, a razlikuju se po kvantiteti i po kvaliteti.

Prvi pokretač ili nepokretni pokretač je jedan od bitnih pojmova platoničko-aristotelovske ontoteologije. U Platonovom Timeju svjetska duša posjeduje kozmogonijsku eficijenciju ukoliko se fenomenalni svijet oblikuje prema uzoru neprolaznog života. Aristotel, dokazujući suprotno Platonu vječnost vremena, zasniva svoje učenje na principu omne quod movetur, ab aliquo movetur. Od vječnog kružnog kretanja planeta, Aristotel zaključuje na nepokretnog pokretača i time utemeljuje jednu prirodnu teologiju posredovanu fizikom, ali koja nikada ne prekoračuje granicu argumenata koji se mogu misaono provjeriti.

Psihično (grč. psihikos = duševni), duševno; subjektivno, doživljajno; pojedincu kao samosvojan način postojanja svojstveno i u svojoj neposrednosti samo kroz svijest znano.

Psihijatrija (grč. psyche = duša i iater = liječnik), medicinska znanost koja se bavi dijagnozom duševnih oboljenja, proučavanjem uzroka tih oboljenja, njihovom prevencijom i liječenjem.

Psihoanaliza, teorija psihičkog života i na njoj osnovana psihoterapeutska metoda kojoj je začetnih Sigmund Freud, a koja je s vremenom ponegdje (osobito u SAD) prerasla u sveobuhatni pogled na svijet. Prema Freudu, osnov ljudske psihike je podsvjesno-nagonske prirode, a tvore ga dva osnovna instinkta : seksualitet (libido) i nagon k smrti (Todestrieb). Duševni život odvija se u više slojeva : nesvjesnom, podsvjesnom i svjesnom; u svakom od tih slojeva vladaju posebne zakonitosti, tako da se odnos među njima često izražava u obliku sukoba i otpora.

Psihologija, znanost koja proučava psihične procese i psihične osobine u njihovu nastanku, razvoju i objektivnim manifestacijama. Prošlost psihologije usko je povezana s nastojanjima filozofa da na osnovu samoopažanja i dedukcije dođu do određenih spoznaja o psihičnim procesima i zakonima psihičnog života. Povijest psihologije kao samostalne znanosti u vezi je s razvojem metodologije prirodnih znanosti. Uvođenjem objektivnih metoda i eksperimentalnih postupaka uz samoopažanje, psihologija je proširila područje svog istraživanja i došla u mogućnost da rezultate istraživanja kontrolira i primijeni u različitim područjima prakse. Psihologija uključuje različite posebne discipline medu kojima su glavne : genetična psihologija, zoopsihologija, psihologija djetinjstva i mladosti, pedagoška psihologija, psihofiziologija, socijalna psihologija, psihofizika i primijenjena psihologija. Primijenjena psihologija se opet dijeli prema glavnim područjima prakse na : industrijsku psihologiju, kliničku psihologiju, forenzičnu psihologiju, školsku psihologiju, vojnu psihologiju, prometnu psihologiju, itd.

Psihoterapija (grč. psyche = duša i therapeia = liječenje), liječenje mentalnih i psihosomatskih poremećaja i oboljenja pomoću direktnog ili indirektnog psihičnog utjecanja. Metode su psihoterapije raznovrsne kao npr. : sugestija, persuazija, radna terapija, psihoanaliza, terapija igrom, preodgajanje, terapeutski intervju, psihodrama itd.

Psihovitalizam (grč. psyche = duša i lat. vita = život), nazor nekih vitalista da se organska priroda ne može razjasniti bez djelovanja duševnih sila (v. vitalizam).

Psihoza, bolest, a predstavlja dublje duševno poremećenje ličnosti, koje se jasno očituje i u nenormalnom ponašanju i reagiranju bolesnika. (Sinonim: duševna bolest.) Glavne su psihoze : manično-depresivna (v.) i shizofrenija (v.).

---