Filozofski rječnik: S


Sadašnjost:  vremenski period (čas, trenutak) koji se označuje prilogom Sada. U najrigoroznijem smislu sadašnjost bi bila adimenzionalna granica između dviju negativnih determinacija: prošlosti (onoga što više nije) i budućnosti (onoga što još nije); međutim, kao što to pokazuje analiza gramatičke kategorije vremena, sadašnjost nije nikada mišljena kao vremenska točka nego uvijek kao protežnost (duža ili kraća linija vremena) kojoj su granice elastične, određene trajanjem nekog izričito ili implicitno intendiranog odsječka doživljavanja, akcije ili zbivanja. Doživljajna (psihološka) sadašnjost, nošena jedinstvenošću doživljaja cjeline, zahvaća uvijek donekle u prošlost (kao perzistencija) i u budućnost (kao anticipacija).

Sadizam: (franc. sadisme, prema grofu de Sade), oblik seksualne perverzije koja se očituje u tome da se seksualno zadovoljenje nalazi u mučenju drugih osoba, većinom suprotnog spola. Sadizam nije povezan s mržnjom, jer su mučene osobe često voljena lica. U svakodnevnom govoru sadizam može značiti uopće uživanje u mučenju drugih ljudi ili životinja. Suprotno: mazohizam.

Sadržaj: općenito, ono što se u nečemu nalazi. U filozofiji se metaforički govori o sadržajima svijesti, pri čemu se misle analitički razlučivi elementi svjesnih (psihičkih, mentalnih) procesa; sadržaj svijesti kao subjektivni unutrašnji fenomeni (doživljaji) obično se suprotstavljaju objektivnim predmetima i zbivanjima vanjskoga svijeta (u idealizmu to dvoje koincidira).

Saltus in concludendo, saltus in demonstrando: (lat.) skok u zaljučivanju odnosno dokazivanju.

Samadhi:(sansk.), sabranost kao glavno obilježje meditativne zadubljenosti; najširi i najčešći termin u indijskim teorijama o meditaciji; u sistemu yoga, osmi i posljednji član duhovne displine; u budizmu osmi i posljednji član Osmoročlanog puta.

Samkhya: (sansk.) jedan od 6 daršana ili skolastičkih sistema u indijskoj filozofiji. Naziv dobiva po nabrajanju ili ·kategoriziranju psihofizičkih elemenata.

Samoljublje: jedan od izraza kojima se označuje izuzetan način kako čovjek vrednuje svoje vlastito biće i sve ono što je s njim integrirano.

Samoodređenje: termin koji se katkada upotrebljava u etičkim razmatranjima (prema njem. Selbstbestimmung) da označi djelovanje zasnovano na pobudama, kriterijima i zakonitostima koje pripadaju samoj ličnosti djelovatelja, nezavisno od vanjskih (tuđih) utjecaja. U političkom smislu samoodređenje je na internacionalnom pravu zasnovan čin kojim narod sam preko svojih legalnih predstavnika odlučuje o svom političkom statusu, npr. konstituira vlastitu organizaciju vlasti.

Samootuđenje: općenito – otuđenje sopstva od sebe sama putem sebe sama. U Hegelovom sistemu samootuđenje je otuđenje apsolutnog duha (ili apsolutne ideje) od sebe sama u prirodi (koja je negacija duhovnog), a prevladava se vraćanjem apsolutnog duha sebi povijesnim procesom, razotuđenjem koje se zbiva u sferi konačnog duha.

Samopromatranje: opažanje kvaliteta i osobina vlastitih doživljaja. Samopromatranje (introspekcija) vlastitih doživljaja rijetko se vrši u toku samog doživljavanja, koje je predmet opažanja (simultana introspekcija), već redovito naknadno na osnovu neposrednog sjećanja (retrospekcija).

Samospoznaja: spoznavanje samoga sebe; uvid u vlastitu psihičku i duhovnu strukturu, vlastite sposobnosti, sklonosti, navike, a i u načine kako se vlastito biće odražava u društvenoj okolini. lako je važnost samospoznavanja za izgradnju ličnosti bila istaknuta već znamenitim natpisom na ulazu u Delfijsko svetište Upoznaj sama sebe! Psihička struktura pojedinca postavlja samspoznavanju goleme zapreke, jer se težnja za stvaranjem objektivne slike o sebi u mnogočemu korjenito suprotstavlja težnji za autoafirmacijom. Introspekcijski dobiveno znanje o sebi ima tek relativnu (psihoanalitičku) vrijednost; istinska i praktično upotrebljiva samospoznaja mora se zasnivati na pomnjivoj registraciji vlastitog objektivnog ponašanja u određenim situacijama

Samosvijest: 1) u običnom govoru: svijest o vlastitoj vrijednosti, držanje koje afirmira vlastitu ličnost; 2) svijest o samom sebi, znanje o vlastitim psihičkim stanjima i procesima kao promjenljivim svojstvima i manifestacijama jednog jedinstvenog i postojanog (identičnog) subjekta (ja). Prema Hegelu samosvijest je proces pronalaženja sebe u drugom čiji je cilj posvemašnje pretvaranje tuđeg u Svoje, bitka u svijest.

Samoupravljanje: bitni koncept svih revolucionarnih radničkih pokreta u 19. i 20. st. prema kojem samo podruštvljenje, a ne podržavljenje, sredstava za proizvodnju može dovesti do oslobođenja radničke klase i radnog čovjeka.

Samsara: (sansk.) vječni tok svjetskog zbivanja, na kojem se osniva pravilnost pojavnih događaja. Ideja samsare vezana je za pretpostavke o preporađanju  bića, o nepostojanosti pojava, o zakonu njihove uvjetovanosti, o patnji i iluzornosti opstojnosti  i o mogućnosti oslobođenja iz njenog kružnog toka (pogledajte nirvana).

Sangvinik: jedan od četiri klasična Hipokratova tipa temperamenta, koji je karakterizirao živahnošću, promjenljivim i površnim čuvstvenim reakcijama i optimizmom.

Sankcija: (lat. sanctio, od sanctus = ograđen, osiguran, svet), u pravu: prisilna (koercitivna) mjera (kazna, obveza nadoknade i sl.) predviđena za pravni prekršaj (povredu zakona). U etici: ono na čemu se zasniva moralna obveza ili ono što garantira izvršenje etičke norme.

Sankhara: (prui) ostvarenje, uobličenje u smislu karmičkog preformiranja bitnih uvjeta ili predispozicija za nastanak bića. Jedan od najkompleksnijih ključnih termina Buddhinog učenja.

Sarkazam: (grč. sarkaso = ujedam u meso), potencirana ironija koja, tako reći, ujedao onoga koga se tiče. Stari su sarkazam smatrali kao osobitu retorsku figuru, a u njezinu primjenjivanju bili su naročiti majstori Demosten i Ciceron.

Sarmanes: grčki naziv za indijske askete (prema sansk. šramana) gimnosofiste. Njihova shvaćanja (panteizam, relativizam i vaišešika atomizam) tumače se redovno kao skeptička pa i nailaze na povoljan prijem najprije kod Pirona. Naziv se upotrebljavao redovno za budističke askete, za razliku od brahmana koji su Grcima poznati otprije.

Savjest: (prema grč. sineidesis, lat. conscientia) skup načela, normi, kriterija i stavova po kojima pojedinac ocjenjuje svoje buduće ili već izvršene čine kao moralno dobre ili loše. Svjesne komponente savjesti (sudovi o tome što je dobro a što zlo) najvećim su dijelom rezultat odgoja i društvenog saživljavanja; savjest ponajviše odražava opće prihvaćene zasade, religiozne obveze, po­ stulate društvenih ideologija; ali njeni su kriteriji često sazdani i na psihičkim svojstvima pojedinca, njegovim ličnim iskustvima, ili na uvjerenjima koja su nikla iz njegovih nastojanja da vrednuje odnose između sebe i svoje okoline.

Savoir pour prevoir: (franc. = znati da se može predvidjeti), smisao koji pozitivizam daje iskustvenim, pojedinačnim naukama, a i filozofiji.

Scijentifičan: (lat. scientia znanje, znanost), znanstven.

Scijentifizam: (lat. scientia znanost), pojam kojim se označava precjenjivanje vrijednosti znanosti.

Sekularizacija: (franc. secularisation od lat. saeculum = vijek), posvjetovljenje, u prvom redu crkvenih imanja koja oduzimaju svjetovne vlasti, podržavljenje. Pod tim se pojmom razumijeva i prijelaz iz crkvenih službi u svjetovni status, odnosno emancipacija odgoja, škole i sl. od religioznog utjecaja.

Seljenje duša: religiozno mitološko uvjerenje da se duša poslije smrti tijela seli u druga bića i tako se čisti od svega što je u životu loše učinila. U toku čišćenja, duše ulaze i u tijela pojedinih životinja. Vjerovanje u seljenje duša proizišlo je iz tendencije vječ­ nog trajanja i opće pravednosti koja se negdje mora izvršiti.

Semantičan: koji se odnosi na semantiku kao učenje o znakovima i njihovom značenju u lingvističkom, čisto filozofijskom ili deskriptivnom smislu.

Semantika: (grč. sema = znak, znamen), nauka o znakovima i njihovu značenju – u lingvistici: dio koji proučava značenje riječi i njihove promjene. Na ovaj način shvaća je npr. M. Breal, koji je stvorio ovaj termin (1897). U suvremenoj filozofiji (Ch. Morris, R. Carnap, A. Tarski) dio semiotike, proučava odnos između znakova i onoga što oni označavaju. A. Tarski definira je kao cjelokupnost razmatranja o onim pojmovima koji, grubo govoreći, izražavaju izvjesne veze između izraza jednog jezika i predmeta i stanja stvari na koje ti izrazi upućuju. Ključni su joj pojmovi: značenje i istina.

Semasiologija: isto što i semantika (pogledajte Semantika).

Semiologija, isto što i semiotika (pogledajte Semiotika).

Semiotika: (gr. sema ili semeion = znak): opća nauka o znakovima. Dijeli se na tri grane: 1) sintaksu, koja proučava međusobne odnose među znakovima; 2) semantiku, koja proučava odnose znakova prema onome što označavaju i 3) pragmatiku koja proučava odnose znakova prema onima koji ih upotrebljavaju. Ideju semiotike nalazimo prvi put kod J. Lockea, njenu realizaciju kod Ch. Morrisa, a daljnju razradu naročito kod R. Carnapa. Po Ch. Morrisu semiotika može da apsorbira svu logiku, matematiku, lingvistiku i retoriku kao i velik dio spoznajne teorije, metodologije, estetike, sociologije spoznaje i društvenih znanosti uopće; pored toga ona je organon svih znanosti.

Sensus communis: (lat.) zajedničko osjetilo ili zajednički smisao. Filozofski pojam koji u srednjovjekovnoj i novovjekovnoj filozofiji dolazi u nekoliko različitih značenja a napose kao a) zajedničko osjetilo u smislu unutrašnjeg osjetila koje sjedinjuje i koordinira djelatnost .vanjskih osjetila. a, po nekima, također posreduje između osjetila i razuma; b) zajednički smisao, svim ljudima zajednički zdrav razum, isto što i common sense; c) smisao ili osjetilo za društvenu zajednicu, socijalni smisao ili osjećaj.

Senzacija: (srednjelat. sensatio), osjetni doživljaj. U engleskoj empirističkoj spoznajnoj teoriji (Locke) senzacija (sensation) se kao vanjsko (osjetnim organima posredovano) spoznajno vrelo suprotstavlja unutrašnjem izvoru spoznaje, refleksiji (reflexion).

Senzibilnost: (lat. sensibilis = osjetljiv), 1) emocionalna osjetljivost: svojstvo pojedinca da slabije ili jače čuvstveno reagira na motive određene vrijednosti ili intenziteta (senzibilnost za estetske vrednote, za užitke, za fizičke bolove, za neugodne doživljaje, za znakove pažnje, za uvrede itd.); 2) fiziološka (osobito senzorna) osjetljivost: sposobnost organa da reagira na podražaje; može biti jače ili slabije razvijena, što se utvrđuje po razlikama u jačini podražaja koji može izazvati reakciju, ili po razlikama u jačini reagiranja na jednako intenzivan podražaj (npr. kod motornih ili sekretornih reakcija).

Senzitivan: u uobičajenom psihološkom značenju, sposoban za doživljaje određene vr­ ste ili osjetljiv na slabe podražaje.

Senzoran: osjetni; termin koji se odnosi na strukture i pojave u vezi s receptorima (v.). Tim terminom označuju se i živci koji provode impulse iz osjetnih organa (senzorni živci) kao i živčani centri u kojima ti impulsi završavaju (senzorni centri).

Senzualnost: sklonost i težnja prema užicima koji se osnivaju na organskim osjetima, u prvom redu na onima koji su pobuđeni pićem, hranom, seksusom.

Shizofrenija: dublje duševno poremećenje (bolest) s različitim simptomima među kojima su najkarakterističniji: autistični način mišljenja, gubitak čuvstvenog kontakta s okolinom i zatvaranje u sama sebe, negativizam ili automatska poslušnost i halucinacije. Kao podvrste, tipovi shizofrenije, obično se navode dementio simplex, hebefrenija, katatonija i paranoja. Kod shizofrenije redovito postoje patološko-anatomske promjene u mozgu, a katkada i u endokrinom sistemu.

Sila: (grč. dynamis; lat. vis), u najširem smislu sposobnost djelovanja. Budući da se krije iza svakog djelovanja često znači i uzrok djelovanja. Genezu znanstvenog pojma sile neki tumače tako da su neposredno iskustvo načina djelovanja vlastitog tijela (npr. dizanje tereta ili svladavanje neke zapreke naprezanjem mišića) kao i doživljaj voljnog napora pri pokretanju udova navodili na stvaranje predodžbe o sili koja se projicirala u zbivanja na svim područjima, materijalnom, životnom i duhovnom.

Silogistički: na način silogizma,  izložen, pomoću silogizma prikazan, deduktivan.

Silogistika: nauka o deduktivnom ili silogističkom postupku, njegovim oblicima i pravilima; umijeće razložitog zaključivanja. (pogledajte Silogizam.)

Silogizam: (grč. syllogismos = sračunavanje, skupljanje, zaključak), deduktivan posredni zaključak; zaključak kojim se iz dva spoznata ili pretpostavljena suda (nazivamo ih premisama) izvodi treći koji iz njih nužno slijedi (nazivamo ga zaglavak ili konkluzija).

Simbioza: (grč. symbiosis = zajednički život), takva životna zajednica dvaju ili više različnih organizama u kojoj oni uživaju uzajamnu korist. Simbioza je prirodna ako je nastala bez posredovanja čovječjeg, ili umjetna ako ju je čovjek namjerno stvorio da bi njome postigao izvjesne korisne ciljeve. Umjetnu je simbiozu primijenio botaničar de Bary (1879).

Simbol: (grč. simbolikon). Općenito: znak, znamen, biljeg koji predstavlja, označuje neki pojam ili na njega podsjeća, smislena slika, lik koji utjelovljuje i u sebi reprezentativno sadrži smisao nekog predmeta ili apstrakne pojave, koji je ekvivalent njihova značenja, a u sebi nosi asocijativnu i sugestivnu komponentu; osjetilni prikaz nečega duhovnoga. Riječi su simboli pojmova, a njihovo je značenje utvrđeno navikom. U nekim filozofijama (npr. u djelu Cassirera Philosophie der symbolischen Formen) simbolička je reprezentacija osnovna funk­ cija svijesti, jer se sve ljudsko mišljenje i ono najobičnije, kolokvijalno i najapstrakt­ nije, logičko i matematsko, odvija u simbolima. Po Kantu je simbol određene ideje predodžba predmeta po analogiji. Spencer, a i neki drugi, smatraju naše pojmove simbolima zbilje.

Simboličan: smisleno slikovit, predstavljen samo određenim znakom, izražen simbolom. U prenesenom smislu minimalan, tek toliko da bi podsjetio na određeni predmet ili događaj; atribut koji se može pridodati pojavi kad jedan znak reprezentira čitav kompleks doživljaja.

Simbolika:  predstavljanje, reprezentiranje određenih ideja, pojmova, misli, čuvstava pomoću karakterističnih ili ugovorenih znakova; također i upotreba simbola  na području morala, prava i umjetnosti.

Simetrija:  (grč.), razmjernost, proporcionalnost, npr. u obliku, veličini, rasporedu dijelova, intenzitetu itd., medu elementima, neke cjeline. U prenesenom smislu govori se i o simetriji, medu pojedinostima nekog izlaganja, teorije i sl.

Simpatija: (grč. syn = sa i pathein = čuvstvovati, trpjeti) 1) sposobnost obnavljanja nekog čuvstva čiji je izraz zamijećen kod drugog čovjeka (afektivni mimetizam); 2) čuvstvo ili čuvstveni stav kojim pojedinac sudjeluje u doživljavanju ili u situaciji drugog čovjeka; 3) neobrazložena (intuitivna) privlačnost koju jedna osoba vrši na drugu i prije bližeg upoznavanja; 4) povezanost medu ljudima koja se zasniva na srodnosti interesa, navika i mišljenja.

Simptom: (grč. simptoma = slučaj, događaj), obilježje, karakteristika, znak neke pojave (npr. raspadanja, bolesti, zdravlja itd.); u prenesenom smislu i predznak, nagovještaj; simptomatičan: karakterističan, tipičan, zasnovan na određenim oznakama. Simulacija, 1) općenito prikrivanje odnosno netočno prikazivanje nekih sadržaja ili događaja; 2) namjerno krivo prikazivanje određenih poremećenja ili simptoma neke bolesti radi izbjegavanja sudske odgovornosti ili vojne obaveze, radi dobivanja odštete itd.

Simultan: (lat. simul = zajedno, istovreme­ no), istovremen; simultanost znači istovremenost. Sinehologija (grč. syneheia = spoj i logos = nauka) učenje o prostoru i vremenu, koje kod Herbarta sačinjava dio metafizike; učenje o postojanome; učenje o vezi stvari.

Sinergija: (grč. synergia = suradnja): pomoć, sudjelovanje. Prema Wardu, koji je taj izraz uveo u sociologiju, sinergija je univerzalan princip, jer ona ista sinergija koja stvara zvjezdane sisteme, kemijske sisteme i na­ posljetku organizme, stvara i društvene veze medu ljudima.

Sinestezija: (grč. sinaisthezis = suosjet), dvostruki osjetni (v.) doživljaj izazvan jednim podražajem. Podražajem jednog osjetila javlja se i doživljaj na drugom osjetnom području. Npr. netko kod podražaja osjetila vida doživljava uz vidne i slušne osjete, i obratno (pogledajte Fonizam).

Singularan: (lat. singularis), pojedinačan, pripadan samo jednom biću, predmetu itd., npr. singularan pojam ili termin.

Singularizam: (Lat. singularis = jedini), metafizička koncepcija po kojoj je u kozmosu samo jedan praosnov svega postojećega. Mnoštvo samostalnih dijelova odnosno bića svijeta samo je prividno; ona se pričinjaju neovisna, a uistinu su sva dijelovi jednog sveobuhvatnog principa (pogledajte Monizam).

Sinhronizam: (grč. syn = skupa, zajedno i hronos = vrijeme), istovremenost, stjecište raznorodnih događaja, zgoda ili procesa koji zajedno nužno ne pripadaju, a u isto se vrijeme zbivaju.

Sinhron:  istovremen. Sinhronistička tabela je pregledan poredaj istovremenih događaja.

Sinkretist: (grč. synkretiso = ujedinjujem), tko nastoji da sjedini u zaokruženu cjelinu različne filozofeme ili da izmiri različne religijske stranke otupljivanjem ili odbacivanjem glavnih razlika u njihovim naučanjima (pogledajte Sinkretizam).

Sinkretizam: (grč. synkretizmos = ujedinjenje), izraz kojim su se prvi služili Pico de Mirandola, Bessarion i drugi, kad je iznova procvao studij klasika. U ono se vrijeme naročito proučavao Platon, pa su ga suprotstavljali Aristotelu čija je filozofija dominirala kroz cijeli srednji vijek i još na početku novog vijeka. Oni su svoje nastojanje da sjedine te dvije filozofije nazvali sinkretiz­ mom. Otuda se kasnije svaki (često i potpuno nekritički) pokušaj da se različni filozofemi sjedine u cjelinu naziva sinkretizmom.

Sinonim: (grč. synonymos), plur. sinonimi, različite ali istoznačne riječi, koje postoje ne samo medu različitim jezicima nego i unutar istog jezika (npr. kruh-hljeb); ukazuju na elastičan odnos između logičkih i jezično-gramatičkih pojava. Opreka: homonim koji predstavlja višeznačnu riječ.

Sinteza: (grč. sinthesis), 1) općenito: svaki postupak kojim se razlučene pojedinosti udružuju u jedinstvenu cjelinu (kemijska, sinteza, umjetnička sinteza); 2) psihička (prirođena, i na iskustvu osnovana) djelatnost kojom se doživljajni elementi stapaju u cjelovite doživljaje, npr. pojedini osjeti u percepcije, percepcije u pojmove itd.

Sistem: (grč. sistema), sustav; općenito: supripadan skup pojedinosti; mnoštvo elemenata (predmeta, dijelova, članova, organa itd.) okupljeno u neku složenu ili jedinstvenu cjelinu (planinski sistem, živčani sistem); suvisao (koherentan) i metodički (po logi­ čkim kriterijima) sređen skup ili prikaz či­ njenica, podataka, zakona, teorija, misli, spoznaja, teza itd. koji pripadaju nekoj gra­ ni znanja ili naučavanja (filozofski sistem, geocentrični sistem); sklop metoda, postupaka, operativnih shema i sl. (sistem navodnjavanja, knjigovodstveni sistem, politički sistem).

Sistematika: 1) isto što i sistematičnost, tj. provođenje ili održavanje sistema (metodičnosti, logičkog reda) u sakupljanju obrađivanju ili prikazivanju činjenica, podataka, znanstvenih pojedinosti i sl.; 2) po klasifikacijskim principima sređen pregled objekata koje neka znanost izučava (sistematika bilja, minerala).

Sjećanje: prepoznavanje ili obnavljanje prije doživljenog sadržaja. U užem smislu obnavljanje sadržaja naše lične prošlosti.

Skepsa: (grč. skćpsis = sumnja), teorijsko uvjerenje da se svakoj tezi može suprotstaviti protuteza, neodlučnost da se uz neku moguću tezu kaže: da ili ne.

Skepticizam: (grč. skepsis = sumnja), filozofija koja smatra da nema sigurnog kriterija u određivanju istine, pa je prema tome nemoguća objektivna spoznaja. Antički skepticizam na čelu s Pironom smatrao je da se u jednakosti teze i antiteze um ne može uopće odlučiti, pa je najbolje da se svatko uzdrži (epohe) od bilo kakvog izricanja sudova

Skeptik: koji zastupa: filozofiju skepticizma  odnosno koji u sve sumnja i ne donosi nikakvu određenu odluku.

Skolastika: (grč. sholastikos, lat. scholasticus = učitelj), kod Teofrasta označuje bavljenje znanstvenim radom u slobodno vrijeme (shole). Kod Aristotela je shole važan uvjet za mogućnost filozofiranja. U srednjem vijeku skolastika je filozofija u službi teologije. Filozofi su mogli istraživati probleme teologije racionalnim argumentima, ali rezultati nisu smjeli protivrječiti sadržaju objave. To je dovodilo do niza komplikacija. Na takvom tlu nastale su i teze o dvije istine: teološkoj i filozofskoj. Crkva se borila protiv takve orijentacije, jer je teologiji davala primat i smatrala je nadumnom disciplinom.

Skrupulozan: (lat. scrupulus = kamičak), bojažljiv jer vodi strogo brigu o svakoj sitnici, pa mu ta pretjerana savjesnost otežava izvršavanje postavljenih zadataka; onaj koji vrši svoje dužnosti s najvećom brigom, ali i vječnim strahom da neće sve izvršiti kako valja. Pojam skrupulozan često se zamjenjuje i pojmom savjestan.

Slika svijeta: (njem. Weltbild), nastaje kao sinteza, kao spajanje u jedinstvo svih naših znanja i spoznaja o svijetu. Suma svih predmetnih sadržaja koje čovjek ima.

Sloboda: (grč. eleutheria, lat. libertas) čovjeka je složen fenomen i višestruki problem koji se javlja na nekoliko razina, pokazuje raznovrsne aspekte i ima dugu i bogatu povijest jednako kao Zgoda svijeta i kao tema filozofije i njezinih glavnih disciplina – ontologije, etike, filozofije prava i politike. Ponajprije valja razlikovati razine fenomena slobode. U fundamentalnom ontološkom smislu sloboda čini bit čovjeka. Kao biće u svijetu on se razlikuje od svih ostalih bića time što nije naprosto upregnut u svoju prirodnu okolinu i potpuno determinirao njenom nužnošću, nego je u isti mah stavljen i u ono Otvoreno samoga svijeta. Time je ujedno stavljen pred nemiovan zadatak da sam oblikuje svoj opstanak i brine za nj, dade mu smisao i tako ostvaruje svoje različite povijesne mogućnosti.

Slobodarstvo: (njem. Freidenkertum, engl. free thinking), najčešća oznaka za prosvjetiteljstvo svake vrste, osobito ono 18. st. u Engleskoj i Njemačkoj, dok se u Francuskoj slobodarske težnje ljudi od pera poklapaju s nazivom filozofije i filozofa, makar s filozofijom kao Strukom obično ne stoje u neposrednoj vezi.

Slobodni mislilac: (engl. freethinker, njem. Freidenker), prije svega onaj koji se oslobađa uobičajenih, nekritički usvojenih, konvencionalnih pogleda, mišljenja, vrednovanja, ideja, vjerovanja, naročito u religioznom smislu, te se pouzdaje samo u svoj vlastiti um i sposobnost kritičkog rasuđivanja.

Slučaj: (lat. casus) u općem smislu sve što se ne pojavljuje kao nužno ili namjerno i za čije se iznenadno nastupanje ne može navesti nikakav razlog ili uzrok; s obzirom na (normalan) opći kauzalni tok stvari i događaja, nešto posve neočekivano, što očito odstupa i za što nemamo pravog objašnjenja i dovoljnog opravdanja. Termin slučaj ima (uglavnom) tri značenja: ono što je 1) nebitno (akcidentalno, v.), 2) nenužno (kontingentno, i 3) nenamjerno.

Smisao: (njem. Sinn, engl. sense), isto što i značenje  naročito značenje shvaćeno šire, kao nešto što nije ograničeno na jezik; u slučaju kad se značenje i smisao ograničuju na jezik, često se značenje pripisuje pojedinim riječima, a smisao rečenicama.

Socijalan: (lat. socius = drug i socialis = društven), koji se tiče društva i društvenosti. Socijalni su svi oni odnosi, institucije, stanja, stvari i predmeti, koji stoje u bilo kakvom odnosu s čovjekom kao društvenim bićem, ili općenito društvena uvjetovanost i povezanost čovjekova bića i njegova života u određenoj zajednici.

Socijalizam: (lat. socialis = društven) pojam socijalizam, upotrebljen prvi put početkom tridesetih godina 19. st., upotrebljava se i za koncepciju o određenim društvenim odnosima i za određeni društveni poredak. Ponajčešće se pod tim terminom razumijeva društveni poredak organiziran na osnovi društvene svojine sredstava za proizvodnju, u kojem nema eksploatacije klasa i u kojem vrijedi geslo: od svakoga prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovu radu.

Socijalna etika: onaj oblik ili usmjerenost etičke nauke koji se svojim naročitim naglašavanjem socijalnog aspekta moralnih odnosa i specijalnim bavljenjem dužnostima i moralnim obavezama pojedinca prema zajednici razlikuje od tzv. individualne etike. Stoga socijalna etika znači svaku etiku koja primarno uzima u obzir socijalni moment kako pri objašnjenju nastanka, uloge i značenja moralnog fenomena, tako i pri moralnom ocjenjivanju i vrednovanju pojedinih djelovanja.

Sociologija: znanost o društvu, o njegovim osnovnim strukturama (pogledajte društveno­ ekonomske formacije), oblicima i zakonima razvoja. Znanstvene osnove sociologiji postavio je još Marx svojom općesociološkom koncepcijom. Ime sociologija potječe od A. Comtea koga smatraju i osnivačem sociologije

Sociometrija: (osnivač Moreno) istražuje odnose socijalnih atoma, tj. malih grupa, i ljudske odnose u njima. Ujedno misli da se reformiranjem sitnih društvenih grupacija može reformirati i društvo u cjelini.

Sofist: (grč. sophistes = majstor svoga umijeća), u staroj Grčkoj prvotno svaki mislilac, mudrac, učitelj mudrosti i govorništva. U atenskom javnom životu isticahu se kao sofisti Protagora, Gorgija, Hipija, Prodik i dr. Izraz sofist naročito pod utjecajem Sokrata, Platona i Aristotela, njihovih filozofskih protivnika, dobiva pokudno značenje u smislu prividne odnosno lažne mudrosti.

Sofistika: 1) filozofsko naučavanje starogrčkih sofista; 2) umijeće domišljatog dokazivanja, u pokudnom smislu; 3) zloupotreba jezično-izražajnih mogućnosti i logičkih oblika za izvrtanje istine.

Sofizam: (grč.), lukava misao, prividan dokaz; uobičajeni naziv za pogrešan zaključak hotimično načinjen radi obmane, zabune, a ponekad i šale (tzv. prevarni zaključak). Sofizam može biti više uvijen ili pak drastičan. Primjer starogrčkog sofizma: što nisi izgubio to još imaš; rogove, veliš, nisi izgubio – dakle ih imaš.

Solidarizam: (franc. solidaire) je shvaćanje o zajedničkim interesima i obvezama, o uzajamnoj odgovornosti i složnosti ljudi u zajedničkom životu.

Solipsizam: (lat. solus = jedini i ipse = sam), ekstremno idealističko i subjektivističko spoznajnoteorijsko stajalište po kome postoji samo Ja kao jedina svijest sa svojim svjesnim sadržajem, i ništa izvan nje.

Somatični živčani sustav: (grč. soma = tijelo), onaj dio živčanog sustava koji regulira odnose između organizma i vanjskog svijeta.

Sorit: (grč. soros = hrpa), 1) pokraćeni polisilogizam lišen jezično izraženih zaglavaka pojedinih u složaj unesenih silogizama osim, naravno, zaglavaka episilogizma.

Specifikacija: (lat. specificatio), nabrajanje pojedinosti koje potpadaju pod neki opći pojam. Prema Kantu treba kod svakog filozofiranja strogo zadovoljiti zakon specifikacije kao i zakon homogeniteta, ali nipošto jedan nauštrb drugome

Specijalan: (lat. specialis = poseban), koji se odnosi na nešto zasebno, na poseban slučaj.

Spekulacija: (lat. speculari = iz daljine promatrati), teorijski način mišljenja koji se odriče i posve je odvojen od svakog mogućeg iskustva.

Spinocizam: filozofski nauk Barucha Spinoze (1632 – 1677) i njegovih sljedbenika, direktni ali originalni nastavak kartezijanizma.

Spiritizam: (engl. spirits = duhovi) je praznovjerje da umrli i dalje žive i da je s njima moguće saobraćati. Također: pokušaji uspostavljanja takvog saobraćaja u svrhu dobivanja vijesti s Onog svijeta.

Spiritualizam: (lat. spiritus = duh), metafizički nazor koji uči da je osnov, da je supstancija čitave zbilje duh. I sve tjelesno je samo pojava, samo predodžba duha. Materijalno nije ništa drugo nego objektivacija duha, produkt psihičkog stvaralačkog doživljavanja.

Spoznaja: jedan od osnovnih oblika čovjekova bivstvovanja, djelatnost kojom otkrivamo istinu; također: rezultat te djelatnosti, isto što i znanje.

Spoznajna teorija: filozofska disciplina koja proučava mogućnost, granice, objektivnu vrijednost, porijeklo i predmet spoznaje. Premda su već antički i srednjovjekovni filozofi u sklopu svojih općefilozofskih radova raspravljali i o različitim aspektima problema spoznaje, spoznajna teorija kao zasebna filozofska disciplina nastala je u novom vijeku.

Srce: (grč. kardia; lat. cor), osim što znači tjelesni organ, i danas predstavlja simbol svekolike ćuvstvenosti. Za Aristotela i kasnije sve do novih anatomskih istraživanja u 16. st. srce je sjedište osjetilnosti i ćuvstvenosti.

Sredina: (grč. mesotes; lat. medium): položaj jednako udaljen od najmanje dvije krajnosti. Uz popratno prostorno značenje riječ sredina je od davnine označavala savršenstvo.

Staljinizam:  kontrarevolucionarna pojava u razvoju socijalizma u SSSR-u nakon Lenjinove smrti i brutalnog obračuna Staljina s drugim boljševičkim i socijalističkim strujama. Staljinizam karakterizira potpuna dominacija države i partije u društvu, shvaćanje izgrađenog socijalizma kao potpune nacionalizacije osnovnih proizvodnih sredstava, kruti i policijski centralizam, državno­ centralističko otuđivanje viška rada od radničke klase, etatističko planiranje i raspolaganje cjelokupnom akumulacijom, unošenje brutalnih odnosa u partiji i društvu, ugušivanje svake unutarpartijske demokracije, monolitizam u političkom i kulturnom životu zemlje što dovodi do osiromašenja stvaralaštva naročito na području socijalno­ političke prakse, društvenih nauka, filozofije i umjetnosti.

Starohegelovci: nakon Hegelove smrti (1831) njegovi sljedbenici su se razdvojili u dva glavna pravca: mladohegelovce  koji su nastojali radikalizirati neke Hegelove koncepcije (naročito na području filozofije religije i prava) i starohegelovce koji su bili oštri protivnici radikalnije i društveno progresivnije mladohegelovske struje i insistirali na cjelovitom sistemu Hegelove filozo­ fije.

Stid: je kompleksni osjećaj s najuočljivijim izrazom zauzdavanja sjetilnosti, posebno seksualnosti. Premda se susreće u raznim očitovanjima kod svih naroda i rasa kao i kod svakog normalnog pojedinca antropolozi i psiholozi nisu načisto radi li se o instinktu, o prvobitnom, urođenom ili pak stečenom, izvedenom osjećaju.

Stoicizam: učenje filozofa stoika. Škola je dobila ime po trijemu (stoa) u Ateni. Osnivač stoičke filozofije bio je Zenon (366 – 264) iz Kitiona na Cipru. Pored Zenona u grupi stare stoičke škole ističu se Kleant (331-233) iz Asosa i Hrizip (281- 208) iz grada Soli u Kilikiji. U Srednjoj stoi poznatiji su: Panetije s Rodosa (185-110) i njegov učenik Posejdonije (135- 51) koji je bio porijeklom iz Sirije. U Novoj stoi ističu se rimski filozofi: Seneka (4. pr. n.e.-65. n. e.), Epiktet (60- 140) i Marko Aurelije (121- 180).

Strah: se obično dijeli od bojazni; strah je općenit, nepredmetan dok je bojazan uvijek predmetno određena. Međutim, to pojmnovno razlikovanje ima više heurističko značenje, naime kao razlika egzistencijalno duboko zasnovanog straha prema egzistencijalno perifernom strahu koji se tada obično naziva bojazan.

Strast: (grč. pathos, lat. passio, franc. passion, njem. Leidenschaft) je jaka trajna žudnja, koja je usmjerena na stanovite predmete, osobe i vrednote. Strast se razlikuje od afekta time što ona ne nastupa kao trenutno stanje, nego predstavlja trajno i duboko usmjerenje čitave čovjekove duševnosti, kako voljne tako misaone i čuvstvene, tako da se bez strasti ništa veliko niti misli niti stvara.

Strukturalizam: metodološki nazor i istraživački postupak u društvenim i duhovnim znanostima koji polazi od pojma strukture kao temelja, srodna pojmu lika i organizma, ali se u opreci spram tradicionalna pojma supstancije  kao samostojnosti uspostavlja upravo svojom razli­ kom od drugoga. Ponekad i sa stanovitim filozofskim pretenzijama, ali bez zajedničkog stajališta, taj se znanstveni pokret razvija poglavito u Francuskoj gdje strukturalnu metodu primjenjuje niz znanstvenika u etnologiji i socijalnoj antropologiji (C. Levi-Strauss), psihoanalizi i psihologiji U (La­ can), književnosti znanosti i semiologiji (R. Barthes), povijesti znanosti (M. Foucault) i političkoj ekonomiji marksizma (L. Althusser).

Stvar: (lat. res), izvansvjesno-postojeći, zbiljski, osjetilno-doživljajni, tjelesni, pojavni, dakle prostorno ograničeni, realni predmet. Od stvari je sačinjen svijet stvari ili stvarnost, koja za razliku od samo doživljajno-zbiljske predmetnosti sačinjava objektnu, realnu, zbiljsku, tjelesnu, vansubjektivnu opstojnost.

Stvaralaštvo: izvorna djelotvorna snaga u čovjeku, po kojoj on može da ostvaruje nove tvorevine na području tehnike, umjetnosti, znanosti, i uopće civilizacije i kulture.

Stvarnost: (lat. res corporales = tjelesne stvari), zbirni pojam za sve stvari, stvari kao neslobodne, bezlične, materijalne predmetnosti, podvrgnute samo zakonima mehaničke nužde.

Subjekt: (lat. subjectum, grč. hypokeimenon = što je metnuto pod nešto, što leži pod nečim, podmet), logičko-gramatički: dio rečenice, koji je ujedno i nosilac izraza, rečenični predmet o kome se nešto izriče; psihološki: nosilac svih svjesnih doživljaja; spoznajnoteorijski: uvjet spoznavanja uopće, ono što spoznaje, skup spoznajnih funkcija i oblika pojedinačnoga Ja; a kod nekih spo­ znajnih teoretika i Svijest uopće.

Subjektivizam: u najopćenitijem smislu znači da je subjekt mjerilo svega odnosno da u životu i mišljenju sve iz subjekta izlazi. U kolokvijalnom govoru označava i uskoću pogleda te nedostatak otvorenosti za sve što leži izvan uskog subjektivnog kruga.

Sublimacija: (prema lat. sublimis = uzvišen), psihoanalitički (dubinskopsihološki) termin; označuje podsvjesni proces kojim se primitivni nagoni (libido) – spriječeni u svom neposrednom očitovanju preobražavaju u socijalno i kulturno vrijednu aktivnost: umjetničku, znanstvenu, humanitarnu.

Sublunaran: (lat. sub = pod i luna = mjesec), podmjesečan, a to je po antičkom shvaćanju jednako pojmu zemaljski, jer se po tom shvaćanju do mjeseca proteže zemaljska atmosfera, a iza mjeseca nalazi se nadsvjetski svijet ili nebo.

Suh specie aeternitatis: (lat.): s gledišta vječnosti. To je teološko-filozofsko stajalište po kome svaki sadržaj dobiva drugo značenje i vrijednost kad se promatra u odnosu na vječnost.

Sud: osnovna logička manifestacija, naročito važna u svim područjima logike i znanstvene spoznaje uopće. Sud se psihologijski ispoljuje kao misao konstatacije, a gramatički obično dobiva svoju određenu formulaciju u rečenici.

Sufi: (islam), naziv za asketski red islamskih mistika, prema bijelom ogrtaču od vune (suf). Redovništvo se u islamu javlja u drugoj polovini 8. st. u istočnom, šritskom islamu na granicama Mezopotamije. Za osnivače smatraju alkemičara Džabira ibn Haiyana i mistika Abu Hašima, oba iz Kufe. U 9. st. mistički se pokret sukobljuje u Basri i Bagdadu s racionalističkom teologijom sunnitskog smjera. U 10. st. naziv sufi za islamske mistike i askete poznat je u cijelom muslimanskom svijetu.

Sugestija: (lat. suggerere = podrediti, izvršiti), 1) akt ili proces nekritičkog i neprisilnog primanja ili ostvarivanja ideja, vjerovanja ili odluka nekog drugog lica (heterosugestija) ili samoga sebe (autosugestija); 2) podražaj, obično verbalne prirode, kojim jedno lice izaziva ili pokušava izazvati kod drugog lica neku aktivnost, zaobilazeći pri tom kritičke psihičke funkcije toga drugog lica. U propagandi i reklami često se iskorišćuju zakonitosti sugestije.

Sujevjerje: praznovjerje, čvrsto ukorijenjene predrasude različitih vrsta, vjerovanje koje je u protivrječju bilo sa zakonitošću i vjerodostojnošću spoznaje i s njezinim znanstvenim rezultatima, bilo s naprednim, već općeprihvaćenim shvaćanjima.

Suma: (lat. summa) je mnoštvo nastala zbrajanjem. Inače ime za skolastički oblik sistema u kojem· je data i prikazana cjelokupnost znanja u svrhu podučavanja i razvoja nauke; skolastička metoda. Sumisti su srednjevjekovni pisci koji su se služili sistemskim oblikom suma, primjerice Toma Akvinski.

Sunna: (islam), običaj, moralno pravilo zasnovana na predaji. Sunnitski muhamedanci, za razliku od šiitskih (pretežno istočnih, azijskih) sekti, polaze od pretpostavke da Kuran sadrži neposrednu Allahovu, a sunna Muhamedovu objavu.

Supkonscijentan: (Lat. sub = pod i conscius = svjestan), podsvjestan. Pojam koji se u novijoj psihologiji, naročito pod utjecajem Freuda, upotrebljava za one duševne doživljaje koji su iz svijesti potisnuti, ali se u nju mogu vraćati.

Supkontrarnost: (Lat. sub = pod i contrarius = suprotan), podsuprotnost, odnos između dva supkontrarna suda.

Suprotnost: u logici: odnos između dva koordinirana pojma koji se razlikuju više nego drugi koordinirani pojmovi koji potpadaju pod isti viši pojam.

Supstancija: (grč. ousia, hypOstasis; Lat. substantia), bivstvo, sutnost ili sopstvo, gotovo podudarno s pojmom supstratai subjekta, biće samostalno i samostojno kao nositelj svojstava, što stoji po sebi i za sebe za razliku od nečega nesamostojnog što bitkuje samo u drugome i po njemu kao svojstvo, pripadak, prigodak ili akcidencija, ono postojano u odnosu na njegova promjenljiva stanja.

Supstrat: (lat. substratum = podložan), postojana podloga neke stvari ili pojave, ali sam nema svojstava, jer se ona javljaju tek u konkretnoj pojavnosti toga supstrata. Pojam koji je već od Jonjana, a naročito Eleaćana, ušao u filozofiju i u znanosti uopće, i ostao sve do danas osnovni pomoćni pojam.

Sveduševnost: (njem. die Allbeseelung), metafizički pojam koji svemir i sve pojave u njemu tumači kao očitovanje duševnosti, duševne supstancije koja je bit svega. Nema mrtve materije.

Svijest: (lat. conscientia, grč. sinesis), 1) u narodnom govoru stanje budnosti, prisebnoSti, punog raspolaganja duševnim moćima (usp. izraze: biti pri svijesti, izgubiti svijest); 2) posebna doživljajna, udešenost prema toku vlastitog doživljavanja, koja taj tok prati kao znanje o njemu, kao njegova registracija, pažnja i nadzor nad njim. Svijest u tom značenju, kao superponirani doživljaj (akt nad aktom), nije uvijek jednako prisutna u našem psihičkom životu; mnogi se doživljaji odvijau u jednoj jedinoj razini, a za neke se tek naknadno, retrospektivno, u pamćenju otkriva da su bili sviješću registrirani.

Svijet: (grč. kosmos = poredak, nakit) je lijepo uređena cjelina. Pitagora je svijet nazvao

kozmosom zbog harmonije koja vlada u njemu. To izražava i naša riječ svemir. Svijet je cjelokupnost svih bića i horizont po­ moću kojega je svako biće ujedinjeno i uvršteno u cjelinu svega što postoji. Svijet u smislu kozmosa i physisa prema temeljnom grčkom shvaćanju nije stvorio nitko ni od bogova ni od ljudi, kako reče Heraklit, jer on je izvorniji i od ljudi i od bogova. U kršćanskom značenju svijet je ukupnost svih konačnih bića što ih je stvorio beskonačni Bog koji postoji prije i nezavisno od svijeta. Za novi vijek svijet je, kako reče Kant, ideja prema kojoj se uređuje svako moguće iskustvo.

Svjetska duša: (lat. anima mundi), kozmološko učenje o duši svijeta. Kao što čovjek ima dušu, pa prema tome svijest i razuMnost, tako su neki filozofi i kozmosu pripisivali duševno-umni princip po kome se oblikuje nužnost i razložnost događanja koje se ne može protumačiti samo prirodnim silama.

Svrha: (grč. telos, lat. finis), cilj, tj. predočeno odnosno zamišljeno stanje na koje je upravljeno ljudsko htijenje, voljno djelovanje, da bi ga ostvarilo. U tom smislu svrha se shvaća kao (svršni) uzrok, motiv za djelatnosti i promjene koje dovode do njena ostvarenja kao posljedice. Uz pojam svrhe veže se pojam sredstva koje je svrsishodno, svrhovito, ako se njime doista ostvaruje svrha na najjednostavniji i najsigurniji način; u protivnom ono je nesvrsishodno pa čak i uzaludno, a svrha promašena.

Svršni uzrok: (grč. totelos, to hu heneka; lat. causa finalis), pojam koji je u filozofiju uveo Aristotel; označava krajnju svrhu odnosno konačni cilj nekog djelovanja, koji kao jedan od 4 osnovna principa bitka određuje i pokreće zbivanja u svijetu.

Synchronia: lingvistički termin uveden u znanost od strane Saussurea. Označava promatranje sistema nekog jezika u jednom trenutku njegovog razvoja.