Filozofski rječnik: T


Tabu, religijsko-etnološki pojam, podrijetlom iz Polinezije, a označava predmet ili osobu koja posjeduje određenu moć i koja je prema moralnom ili religioznom zakonu zabranjena za svakodnevnu upotrebu odnosno za komuniciranje (sveta stabla, bolest, smrt, određeni dani, razdoblja). (v. totemizam.)

Tabula rasa (lat.), prazna, neispisana ploča. Prema teoriji senzualizma (v.) ljudska je duša od rođenja slična praznoj ploči na koju iskustvo urezuje svoje utiske. Ljudska je svijest pasivan, receptivni primalac. Taj stav izražen je u tezi : nihil est in intellectu, quod non prius fuerit in sensu (ništa nije u razumu što prije nije bilo u osjetu). Tu misao Leibniz je korigirao tvrdnjom : nisi intellectus ipse (osim samog razuma). S tim dodatkom dao je ujedno i kritiku senzualizma.

Talent (lat. talentum = antikna mjera za težinu i novčana jedinica), prirodna sposobnost koja pojedincu omogućuje natprosječne, a često i visoke uspjehe na određenom području njegova djelovanja, kao na primjer u muzici, matematici itd.

Tao (kin.), princip ili zakon svemirskog poretka; put kojim se po unutarnjoj nuždi prirode kreće svako svjetsko zbivanje; pre vodi se i izrazom apsolutno – Smatra se da najstarije sačuvano taoističko djelo  Yinfu-čing (O skladu nevidljivoga) potječe iz vremena cara Huang-ti (2697. pr. n. e.).

Tautologija (grč.), govorenje istoga, 1) ponavljanje istoga logičkog smisla istim riječima, 2} izricanje istoga logičkog smisla na različite jezične načine, što je ponekad suvišno, a ponekad umjesno s obzirom na potpunije osvjetljavanje neke misli. To dolazi do izražaja u analitičkim sudovima, nominalnoj definiciji kao i pri pogrešno načinjenoj definiciji (v. definicija, idem per idem, circulus, dialela, sinonim).

Tehnika (grč. tehne, lat. ars = umijeće), u najširem smislu skup određenih postupaka i primjena sredstava za postizanje nekih korisnih ciljeva.

Tehnokracija (novija kovanica od grč. tehne = umijeće, tehnika, i krateia = vlast), vlast tehnike i tehničara. U prvotnom značenju oznaka za američke antikapitalističke utopije (Thorstein Veblen) koje su smatrale da bi plansko tehničko upravljanje i vlast tehničara nad sredstvima za proizvodnju, dakle da bi isključivo primjena tehničkih sredstava mogla osigurati izbjegavanje kriza i uspostaviti ekonomsko blagostanje za sve.

Teizam (grč. theos = bog), vjerovanje u boga koji svijet stvara, izvan njega se nalazi i njime upravlja. Suprotno od deizma (v.), panteizma (v.), panenteizma (v.), i ateizma (v.).

Telematizam (grč. thelema = volja), nauka o volji, metafizika volje, isto što i voluntarizam (Schopenhauer, Wundt).

Teleofobija (grč. telos = svrha i fobos = strah), stav u promatranju prirodnih pojava, koji se temelji na bojazni da se u prirodi suponiraju svrhama determinirani, svrhoviti procesi.

Teleologija (grč. telos = svrha i logos = nauka), nauka o· svrhama, učenje o svrhovitosti u svijetu, tj. da svako događanje i postojanje ima svoju određenu svrhu. U suprotnosti s mehaničko-kauzalnim objašnjenjem prirodnog zbivanja teleologija tumači da se u prirodi sve zbiva prema imanentnim svrhama koje se nalaze u samim procesima.

Telepatija (grč. tele = daleko i padhos = osjećaj, događaj), nedovoljno dokazana pojava prenošenja misli, čuvstava i sadržaja drugih doživljaja od jedne osobe na drugu mimo normalnih sredstava ljudske komunikacije kao što su govor, pismo, mimika itd.

Temperament, termin koji označuje tipični oblik emocionalnih reakcija jednog čovjeka. Uobičajeno emocionalno reagiranje možemo promatrati sa stajališta intenziteta emocija Gesu li emocije jake ili slabe), brzine izmjenjivanja emocija (izmjenjuju li se emocije brzo ili sporo), načina izražavanja emocija (ispoljavaju li se emocije ili su suzdržane), te općeg tona raspoloženja (prevladava li optimitičko ili pesimističko osnovno raspoloženje). Prema ovim karakteristikama emocionalnog reagiranja pokušalo se da se različiti temperamenti svrstaju u nekoliko tipova. Najstarija razdioba potječe od Hipokrata, koji razlikuje četiri vrste temperamenta. Ti su tipovi : sangvinik, kolerik, melankolik i flegmatik. Postoji još danas tendencija naglašavanja fizioloških i konstitucionalnih faktora kao osnovnih determinanti temperamenta.

Tendencija (lat. tendere = za nečim težiti), sklonost, namjera, upravljenost nekog teženja, nekog duševnog ili povijesnog kretanja. U prirodnim se znanostima taj pojam uzima kao antiteza mehanicističkoj (v.) razvojnoj teoriji.

Teodiceja (grč. theos = bog i dike = pravo i opravdanje), opravdanje boga nasuprot postojećem zlu i težnja da se bog shvati kao uzročnik svega što je lijepo i dobro, a da se zlo u svijetu ne shvati kao protivrječnost ideji savršenstva božanstva. Prema tome ovaj je svijet najbolji od svih mogućih. Pojam teodiceje uveo je u filozofiju Leibniz (1710).

Teofanija (grč. theos = bog i fainomai = očitujem, javljam): božje pojavljivanje. To je osnovna teza u misticizmu.

Teogonija (grč. theos = bog i gignomai = nastajem): porijeklo bogova. Učenje o nastanku bogova. O tome je pisao Hesiod u svome djelu Teogonija.

Teokracija (grč. theos = bog i krateo = vladam), oblik državnog upravljanja, zasnovan na stajalištu da je smisao cjelokupnog ljudskog rada i postojanja priprema nebeskog carstva pod neposrednim nadzorom crkve. Čitav državni poredak izvodi se iz tobožnje božanske volje.

Teologija (grč. theos = bog i logos = misao, nauka), učenje o bogu; kod starih Grka : sve pjesme i priče o bogovima. Kršćanski nauk razlikuje prirodnu teologiju, koja izvore vjere nalazi u umu, od objavljene koja počiva na vjeri i Sv. pismu.

Teomonizam (grč. theos = bog i monos = sam, jedini), nazor da je bog jedini princip i cjelokupna zbilja. Suprotno : fiziomonizam (v.).

Teonomija (grč. theos = bog i nomos = zakon), uvjerenje da je božji zakon, odnosno božja zapovijed, osnova sve ćudorednosti. Prema tome sve propise i odredbe u smislu zakonske valjanosti treba uskladiti prema božjim određenjima.

Teopantizam (grč. theos = bog i pan, panta = sav, sva), učenje da je bog sve i u sebi sve sadrži.

Teorem (grč.), rezultat duhovnog razmatranja, postavka, poučak, pravilo, tvrdnja zaključivanjem izvedena i dokazana na osnovu principa neke znanosti (npr. aritmetike, geometrije).

Teorija (grč. theoria), u prvotnom značenju: gledanje, promatranje; u filozofiji: misaono-spoznajna aktivnost ukoliko se zamišlja kao čista, tj. kao pronalaženje, zrenje i povezivanje smislenih likova bez obzira na njihovu primjenu, na njihovo iskorištenje pri ostvarivanju određenih ciljeva. Kao područje recepcije i unutrašnje (noetičke) elaboracije racionalnih sadržaja, teorija se redovito suprotstavlja praksi kao području vidljive, vanjske djelatnosti, iako ta dva područja stoje u odnosu uzajamne i dijalektičke uvjetovanosti.

Teorija evolucije, teorija razvitka. Objašnjenje prirode, povijesti i ljudske spoznaje kao razvojnih procesa. Općenito – svako učenje koje nešto tumači pomoću razvoja. Tako i pravac u etici (evolucionizam u etici) koji tumači da se moral i moralna shvaćanja razvijaju. Ideja o razvoju svih bića i prirode uopće potječe još od najstarijih grčkih filozofa (Anaksimandra, Demokrita, Empedokla i dr.). U novom vijeku ponovno zasnivanje teorije evolucije započinje u 18. st. (Buffon, Lamarck, francuski materijalisti). Polovinom 19. st. teoriju evolucije najdublje je i najobrazloženije iznio Ch. Darwin, te je svojim evolucionizmom, odnosno teorijom descendencije, snažno utjecao na filozofiju (Spencer, Wundt, Nietzsche i dr.) i na sociologiju (Spencer, Schaffle, Gumplowitz i dr.).

Teorija relativnosti, fizikalna teorija o vremenu i prostoru, koju je postavio i razvio A. Einstein. U svojoj specijalnoj teoriji relativnosti Einstein je pokazao na problemu istodobnosti da svaki koordinatni sistem ima svoje posebno vrijeme, te određenje vremena ima svrhu samo tada kad je dan i koordinatni sistem na koji se to odnosi.

Teorija saznanja ili teorija spoznaje, v. spoznajna teorija.

Teorijski, što se odnosi na teoriju (v.). Taj se pojam uzima ponajviše u suprotnosti s pojmom praktički (v.) a znači: što se promatrajući ili misaono (apstraktno) odnosi prema određenom predmetu, bez obzira na mogućnost primjenljivosti toga i takvog gledanja i znanja u praksi. Uzima se i kao suprotnost pojmu empirijski (v.).

Teozof (grč. theos = bog i sofos = mudar): pristaša teozofije (v.).

Teozofija (grč. theos = bog i sofia = mudrost), nasuprot teologiji, neko tobožnje vi še znanje o bogu i božanskim stvarima, do kojega se ne dolazi razmišljanjem i spekulacijom (v.) nego unutrašnjim zrenjem ili nekim nadnaravnim otkrivenjem, ali za koje su sposobni samo odabrani.

Terminologija, 1) cjelokupnost stručnih izraza, tzv. tehničkih termina (termini technici) neke struke, znanosti odnosno umjetnosti, kao i 2) nauka o tim terminima. S obzirom na kulturni napredak, pitanje stručne terminologije, njenog pojmovnog određivanja i obogaćivanja, stalno je aktualno, što se posebno očituje u problematici filozofijske terminologije.

Teza (grč. thesis), postavka, poučak, znanstvena tvrdnja koju tek treba dokazati. U dijalektici : tvrdnja kojoj se suprotstavlja druga protivrječna tvrdnja (antiteza).

Thanatizam (grč. thanatos = smrt), učenje o smrtnosti duše; suprotstavlja se naučanju o besmrtnosti duše, koje se naziva athanatizmom.

Tihe (grč. tyhe, lat. fortuna), u mitologiji: usud, sudbina. Stoga je Tihe bila poštovana kao boginja usuda i slučaja, ali najviše u smislu sreće. Tihe simbolizira zadovoljstvo, bogatstvo ali i opću promjenljivost. U skladu s tim sadržajem umjetnici su prikazivali boginju Tihe s rogom obilja i s krilima. U filozofiji je Tihe shvaćena uglavnom kao slučajnost koja mijenja mnoge događaje. Demokrit je smatrao da je priroda jača i bolja od slučajnosti, koja uopće ne može biti postojana. U etici je sreći (tihe) kao stalnoj nadi su.­ protstavljen princip umjerenosti i etičke simetrije ličnosti.

Tihizam (grč. tyhe = sreća, slučaj), nazor po kome u svijetu vlada slučaj, a tek ovdje­ -ondje može se naći nastojanje i teženje prema zakonitosti i običajima.

Tijelo (grč. soma; lat. corpus), u običnom govoru u nas, prvenstveno ljudsko tijelo a onda svaka druga fizička stvar. U velikoj religijskog i filozofijskoj tradiciji javlja se svagda u pojmovnoj svezi sa svojom suprotnošću, tj. dušom (v.).

Tip, kategorija individuuma koji posjeduju sličnu karakterističnu strukturu određenih obilježja, po kojoj se razlikuju od drugih kategorija (tipova).

Tolerancija, trpeljivost, snošljivost tuđih uvjerenja i nazora, dopuštanje važenja drugih načela koja nisu vlastita, ali se ipak moraju uvažiti u duhu građanske slobode javnoga mnijenja. – Ideju tolerancije osobito su isticali prosvjetitelji (Voltaire, Diderot) protiv vjerskih progona i političkog ugnjetavanja s obzirom na mnogobrojne vjerske ratove između protestanata i katolika u epohi apsolutne monarhije, sve dok je prosvijećeni apsolutizam naposljetku nije prihvatio kao svoju.

Tomizam, filozofsko-teološko učenje Tome Akvinskog, koje je katolička crkva primila za svoju službenu filozofiju.

Topika (grč. topika), što pripada nekom mjestu, učenje o mjestima (loci communes), tj. o zapisanim općim tezama koje govornik može primijeniti u dokazivanju vlastitih tvrdnja. Tom tehnikom služila se stara grčka retorika. Topika je naslov jednog Aristotelova logičkog spisa u kojem pokazuje kako se o svakom problemu mogu izvesti vjerojatni (nenaučni) zaključci.

Totalitarizam, totalna moć državne vlasti na svim područjima javnoga, političkoga, duhovnoga, pa i privatnog života građana, potpuno i neograničeno gospodstvo države nad životom, djelatnošću i mnijenjem svih pojedinaca i grupa. Kao politički sistem, tipična pojava evropskoga nihilizma i u svojoj biti totalna negacija svake politike, budući da kao perfektna diktatura više ne pruža mogućnost ni za kakav politički otpor niti nadu u promjenu iznutra, jer je svaka demokracija kao liberalistička laž likvidirana.

Totalitet (lat. totus, totum = cio, cjelina), sveukupnost, cjelokupnost. U filozofiji: si nonim za apsolutnost. Kao fundamentalni termin Hegelove filozofije i bitna oznaka apsolutne ideje, totalitet izražava potpunost univerzuma gdje ništa nije ispušteno i svaki je član obuhvaćen u sistematsku cjelinu (v.) bitka.

Tradicija (lat. traditio = predaja), svaka usmena predaja duhovnih činjenica koje prelaze s generacije na generaciju. Na tradiciji počiva kulturni život uopće.

Tradicionalizam (lat. traditio = predaja), svaki nazor u kome se precjenjuje značenje tradicije (v.) bilo na području znanosti, umjetnosti, običaja i sl.

Transcendencija (novolat. transcendentia = prekoračivanje granice nekog područja). U filozofiji: prelaženje granice mogućeg iskustva, ono što je u sferi s onu stranu osjetilnosti ili iskustva. Prelaženje iz ovostranosti u onostranost, iz osjetnoga u nadosjetno ili apsolutno. Što leži izvan granica svijesti. Transcendencijom se kod nekih filozofa naziva apsolutna zbilja – uzdignuta izvan i iznad svega relativnog i konačnog zbivanja. Kant smatra da se mišljenje transcendencijom zapleće nužno u nerješiva protivrječja (v. antinomije). U novijoj filozofiji, napose kod Heideggera, transcendencija je prelaženje od pojedinačno-postojećeg u područje bitka (v.). Suprotno : imanencija (v.)

Transcendentalije, u skolastici : one osnovne vrste odnosno najviše kategorije koje se nužno pretpostavljaju za određenje svake moguće predmetnosti. Bez tih najopćenitijih kategorija nemoguće je pristupiti bilo kakvom spoznajnom određenju. Skolastika nabraja šest takvih određenja: 1) res (stvar), 2) ens (postojeće), 3) verum (istinito), 4) bonum (dobro), 5) aliquid (nešto) i 6) unum (jedno).

Transcendentalizam, način filozofiranja u duhu Kantove filozofije odnosno, točnije, spoznajna teorija koja stoji na stajalištu da su ljudskoj svijesti apriorno (v.) dane transcendentalne (v.) spoznajne moći, a njima dohvaća predmete iskustva koji jesu i zauvijek ostaju samo fenomenalne (v.) datosti; preko te granice do tzv. transcendentne biti kada ne može stići. Sam Kant u Kritici čistoga uma definira transcendentalizam ovako : Ja nazivam transcendentalnom svaku spoznaju koja se ne bavi predmetima nego načinima spoznavanja predmeta ….

Transcendentalno (lat. transcendere = prelaziti), po Kantu (za razliku od dotadašnje tradicionalne skolastičke filozofije, po kojoj se taj pojam poistovjećuje s pojmom transcendentnoga v. transcendentalije, ono što omogućuje svaku spoznaju. Drugim riječima, tim se pojmom ne određuju predmeti spoznaje nego njeni apriorni uvjeti i mogućnosti, oblici i načini spoznaje predmeta. Transcendentalno je ono što ne proizlazi iz iskustva, nego je prije iskustva te tako uvjetuje, omogućuje svako iskustvo, omogućuje svaku zbiljsku spoznaju.

Transcendentan (lat. transcendens = prelazeći, prekoračujući), eminentno filozofski pojam koji ima nekoliko nijansa u svom značenju. Njime se označava sve što prelazi granice svakog mogućeg ljudskog iskustva i ne može se nikakvim induktivno-postepenim prilaženjem spoznati; nešto što se nalazi van osjetilno spoznajnoga svijeta, ili nešto što je uopće vansvjesno. Kod nekih filozofa – naročito skolastika – označava se tim pojmom sve natprirodno, nadosjetno, nadiskustveno. Pod pojmom transcendentan razumijeva se u proširenom smislu svaki o spoznajnoj svijesti neovisan, samosvojan, zbiljski objekt, objekt koji postoji izvan subjekta, sve što vansubjektivno postoji. U tom proširenom smislu gubi se Kantovsko značenje pojma transcendentnoga, jer je moguće da je on i spoznatljiv. Transcendentalna (v.) filozofija upravo tu mogućnost niječe, jer je stvar o sebi za vazda nespoznatljiva upravo jer je transcendentna. Spoznati se može – tvrde transcendentalisti – samo ono što je svijesti imanentno (v.). Pojam transcendentnoga dobiva u suvremenoj filozofiji novo značenje i otvara novo područje predmeta filozofije. Tako Jaspers u sferi transcendentnoga kao sferi sveobuhvatnog mogućeg bitka kao apsoluta nalazi izvore raznolike ljudske egzistencije. Pa i Heidegger u transcendenciji nalazi način prelaženja od pojedinačnog postojećeg u cjelini, u svijet uopće, u područje bitka.

Transcendirati (lat. transcendere), prelaziti iz jednog područja u drugo, a u filozofiji napose, prelaziti u sferu transcendentnoga (v.). Tako u spoznajnoj teoriji znači prelaženje spoznavanja u nešto od spoznajne svijesti neovisno ili u nešto što leži s onu stranu iskustva. U metafizici prelaženje iz prirode u natprirodno, iz konačnoga u beskonačno, iz uvjetnoga u bezuvjetno, iz predmetnoga u nepredmetno.

Transfer, operacija kojom se nešto, predmet odnosno stanje, prenosi s jednog na drugo mjesto. Transfer osjećaja, fenomen kojim se jedno duševno stanje izazvano nečim, prenosi na drugo (po sličnosti i kontingenciji); transfer vrijednosti, fenomen kada znak poprima vrijednost označenog, sredstvo cilja itd. Sredstvo postaje po sebi razlogom zadovoljstva (npr. uživanje u posjedovanju od kojeg nemamo koristi); transfer osjetilnosti, fenomen osjetljivosti subjekta za osjetilne utiske koje dobiva od drugog subjekta.

Trijada (grč. trias), trojstvo, trojna (tročlana) suvisla cjelina odnosno cjelovitost koja se sastoji od tri člana, kao npr. u dijalektici : teza – antiteza – sinteza. Trijada kao oblik odvijanja svjetskog procesa dolazi do izražaja u novoplatonizmu, kod Hegela i u marksizmu.

Trilema, tročlana pretpostavka sadržana u lematičnom (v.) obliku disjunktivno-hipotetičkog silogizma (Ako je S onda je ili P , ili P2 ili P„ ali nije ni P, ni P, ni P„ dakle nije ni S. Čitav silogizam može biti i u protivnoj kvaliteti). 0f. dilema.)

Tvorba (grč. poiesis, lat. productio), djelatnost koja se obavlja izvođenjem, za razliku od činidbe (v.) koja se vrši ili izvršava, i za razliku od potonje ima svoju svrhu izvan sebe u izvedenu djelu, proizvodu ili tvorevini, kako se to očituje u radu (v.) i tehnici (v.). No činidbu i tvorbu razlikuje i osebujan vlastiti način spoznaje svake od njih : tvorbu vodi umijete (tehne) koje se dade naučiti i drugoga naučavati, dok činidbu vodi razboritost (v. phronesis) koja se postepeno uči samo vlastitim iskustvom, nema općega pravila i svagda je primjerena posebnoj konkretnoj situaciji. Zato i mladići mogu naučiti svako umijeće poput znanosti matematike i logike, ali ne mogu tako naučiti razboritost i mudrost, jer je za to potrebno vlastito životno iskustvo i zrelost, kako to Aristotel ističe u svojem nauku o razumskim ili dianoetičkim krepostima (v.).

Tvorni uzrok (grč. to hodhen he arhe tes kineseos, lat. causa efficiens), pojam kojim se već od Aristotela označuje djelotvornost nečega, ono što proizvodi neku promjenu u zbivanju. Ponajčešće izvanjski princip sile koji izaziva neku posljedicu, kakve bez toga djelovanja ne bi bilo. Naziva se i djelotvorni ili materijalni. (V. svršni uzrok.)

Tvrdnja, 1) specifična osobina logičkog suda (kvaliteta suda), koja se ispoljava u prihvaćanju ili otklanjanju neke veze pojmova (afirmativna odnosno negativna tvrdnja). Po tvrdnji se sud razlikuje od puke zamisli, pretpostavke, pitanja, što mu omogućava da se u obliku istine iskaže kao spoznaja ili zabluda. U užem smislu tvrdnja znači samo afirmaciju, afirmativan sud, potvrđivanje za razliku od negacije, odricanja; 2) postavka, teza sa zahtjevom da bude prihvaćena, ali dana bez potrebnog obrazloženja odnosno dokaza, što naknadno može, ali ne mora, da uslijedi.