Ubikacija (lat. ubicatio, izvedeno od ubi = gdje), zauzimanje mjesta, svojstvo po kojemu neka stvar zauzima određeno mjesto, unutrašnji modus tjelesa.
Ubikvitet (lat. ubiquitas, izvedeno od ubi = gdje), posvudnost, ono što je svagdje nazočno. Prema Schopenhaueru je npr. volja, koja je za njega stvar o sebi, posvuda nazočna.
Ugoda, elementarna kvaliteta čuvstva koja je prvenstveno u vezi sa zadovoljenjem urođenih nagona živog bića. Kod čovjeka se povezuje i s intelektualnim doživljajima u složene čuvstvene reakcije. Ugođaj (neologizam prema njem. riječi Stimmung), naziv za specifičanu čuvstvenu kvalitetu nekog psihičkog stanja koje nije snažnim afektima uznemireno; dijelom sinonim za izraz raspoloženje. Katkada se pripisuje – umjesto samom doživljavaocu – objektivnim agensima (melankoličan ugođaj neke pjesme, lirski ugođaj nekog muzičkog komada, smiren ugođaj nekog pejzaža).
Ukus (lat. gustus), u estetici : smisao za lijepo, sposobnost osjećanja za umjetnički vrijedno, sposobnost suđenja o estetskim predmetima, estetsko vrednovanje. Poznata latinska izreka De gustibus non est disputandum (O ukusima se ne može raspravljati) ukazuje na subjektivitet i individualitet ukusa koji ne podliježe nikakvim objektivnim kriterijima što negiraju mnogi filozofi. Ukusom se također naziva i opće ocjenjivanje određenog razdoblja kao moda i stil toga doba.
Um (lat. ratio, franc. la raison, njem. die Ver: nunft), u širem smislu skup svih ljudskih spoznajnih moći ili čak i skup svih duhovnih ljudskih moći, isto što i duh (v.). U užem smislu označuje jednu od čovjekovih spoznajnih moći, koja se obično suprotstavlja razumu (intellectus). U srednjovjekovnoj filozofiji razum (intellectus) najčešće se shvaća kao viša, a um (ratio) kao niža spoznajna moć. U 18. st. taj se odnos mijenja, pa je kod Kanta već direktno suprotan. Um (njem. Vemunft) je postao šira i viša, a razum (V erstand) uža i niža spoznajna moć. Um, naime, obuhvaća i osjetnost i razumnost, a i mogućnost ideacije, stvaranja ideja. Dok razum analizira i pomoćusvojih kategorija sistematski sređuje pomoću osjeta dobivenu gradu, um uz pomoć svojih ideja unosi dimenziju dubine i više jedinstvo u razumski sređene pojmove. .sva naša spoznaja – kaže Kant – počinje od osjetila, od njih ide razumu, a završava se kod uma iznad kojega se u nama ne nalazi ništa više što bi obrađivalo gradu zora i podvodilo je pod najviše jedinstvo mišljenja. Razum je za Kanta moć pravila, a um moć principa. Pomoću pravila razum unosi jedinstvo u pojave, a pomoću principa um unosi jedinstvo u pravila razuma. Um se dakle nikad ne odnosi neposredno na iskustvo, nego na razum, pridajući njegovim spoznajama više jedinstvo uma. Unoseći više jedinstvo u razumske spoznaje, um se rukovodi svojim čistim pojmovima, transcendentalnim idejama (v.).
Umjetnost, specifična ljudska duhovna djelatnost koja u sebi nosi elemente osjetilnosti a uključuje kreativni moment, samo stvoreno djelo i njegovo doživljavanje; umjetnost je ujedno svaka sposobnost estetskog izražavanja odnosno oblikovanja u tvorbe s estetskim djelovanjem određenih osjećaja, misli, doživljaja i mašte pomoću govorne ili pisane riječi, instrumenta ili ljudskog glasa, boje, mimike, linije, plastičnog oblika, pokreta itd. U širem smislu u umjetnost se ubrajaju djela literature (lirika, ep, pripovijetka, roman, drama), zatim muzika, balet, gluma ili pantomima, ali se vrlo često pod taj pojam supsumira samo arhitektura, slikarstvo, kiparstvo i grafička umjetnost. Umjetnost se može podijeliti i na produktivnu (neposredno stvaralaštvo vlastitih umjetničkih djela) i reproduktivnu (muziciranje, gluma, recitacije). U posljednje se vrijeme osim tzv. primijenjene umjetnosti (umjetnički izvedenog zanatstva) u širem poimanju umjetnosti (dakle i kazališta, literature itd.) medij za umjetničku kreativnost, nalazi u filmu i televiziji. Različiti oblici umjetnosti predmet su čitavog niza sistematizacija stvorenih na osnovu mnogobrojnih kriterija i divizionih principa kao i estetsko-filozofskih teza (v. estetika). Polazeći od idejne konstrukcije da se svijest o umjetnosti razvija s napretkom duha u svijesti o njegovoj slobodi, koji se zbiva u povijesti, Hegel je ostavio jedan od najgrandioznijih pokušaja shvaćanja biti historije umjetnosti zasnovanog na različitom odnosu ideje prema vanjskom obliku djela. I dok simboličkom umjetnošću, koja je karakteristična za Indiju i Egipat i u kojoj je duh shvatio ideju tek u apstraktnoj neodređenosti, prevladava kao tipična forma arhitektura, a klasičnom umjetnošću skulptura, romantična je umjetnost (u kojoj unutrašnje, duhovno trijumfira nad vanjskim) prije svega umjetnost slikarstva, glazbe i poezije. Ipak je za njega umjetnost, jer samo osjetilno prikazuje Apsolut, po svom najvišem određenju, prošlost. Mnogi drugi estetičari (npr. B. Croce) tvrde da nema nikakva estetskog progresa čovječanstva (npr. Goethe nije nikakav napredak prema Shakespeareu ili ovaj prema Danteu, Homeru i sl.) i da se u historiji umjetnosti pokazuje progres samo unutar određenih krugova od kojih svaki ima svoj vlastiti estetski problem (tako npr. Goethe znači napredak prema pjesnicima Sturm und Dranga). Neki marksistički teoretičari umjetnosti ukazuju na klasni karakter umjetnosti i bitnu društvenu tendencioznost koja je imanentna umjetničkom djelu čak i onda kad se u prvi plan stavljaju krilatice l'art pour l'arta (Plehanov).
Univerzalije : opći pojmovi. Problem univerzalija se svodi na pitanje postoje li opći pojmovi (roda, vrste) po sebi, prije stvarnosti, ili su tek subjektivna tvorevina. Raspra oko univerzalija naročito se rasplamsala u srednjem vijeku. Tzv. realisti (v.) zastupali su tezu da univerzalije postoje prije samih stvari u božjem umu (Anselmo Canterburyjski), nominalisti su smatrali da postoji samo pojedinačno, a opće je dano tek u pojmu ili u riječi (universalia post rem). Umjereniji realisti (Toma Akvinski) smatrali su da su univerzalije dane i prije stvari, i u samim stvarima i poslije, u pojmovima (v. opće).
Univerzalnost, sveobuhvatnost, svestranost, zajedničnost, totalitet. Osobina onoga koji je univerzalan. Upotrebljava se i za naobrazbu u smislu svestranosti.
Univerzum (lat.), svemir, jedinstvena i sveobuhvatna cjelovitost svega što zbiljski postoji.
Urođene ideje (lat. ideae inatae), urođeni (teorijski i praktički) pojmovi i principi koji su aktualno sadržani u ljudskom duhu od njegova postanka, prije i nezavisno od bilo kakvog iskustva; nešto šire : pojmovi i principi koji su potencijalno sadržani u čovje kovu duhu, u tom smislu što ih čovjekov duh može razviti sam, bez pomoći iskustva.
Utilitarizam (po Benthamu) ili utilizam (po Feuerbachu) (lat. utilis = koristan), općenito : težnja za korisnošću; u užem smislu etičko stanovište (pravac, nauka) po kojemu je osnova moralnog odnošenja, cilj svakog svjesnog i svrhovitog djelovanja ono što je korisno. Isto tako i sve drugo (pa i idealne vrednote) dobiva priznanje i važenje ukoliko koristi bilo pojedincu, bilo zajednici. Po tome opstoje dvije vrste utilitarizma: 1) individualistički, koji naučava da je svrha moralnog djelovanja korist i dobrobit pojedinaca, i 2) socijalni koji tu svrhu vidi u općoj dobrobiti, sreći svih, društva u cjelini (Bentham: najveća sreća najvećeg mogućeg broja). Time je utilitarizam jedna vrsta eudaimonizma (v.). Razlika je međutim između utilitarizma kao principa objašnjenja, tumačenja (motiva) ljudskih radnji koje proizlaze iz težnja za (pojedinačnom ili općom) korisnošću, i utilitarizma kao etičke (moralne) norme, principa, vrednovanja. Princip (društveno-povijesni i smisleni) im je zajednički (v. korisnost). Suvremeni oblik utilitarizma jest pragmatizam (v.) po kojemu je istinito (dobro) = korisno.
Utopija (grč. ou = ne, topos = mjesto), zemlja koja nigdje ne postoji, fantazijsko dočaravanje nekoga idealnog neostvarenog i neostvarljivog stanja u ljudskom životu, ponajviše s tendencijom da se time potkrijepe stanovite koncepcije o poboljšanju društvenog i državnog uređenja, odgojnog postupanja i moralnog života. Utopije su donekle srodne fikcijama (v.). Antikni uzor kasnijim utopijama jest Platonova Država. Izraz utopija prvi je upotrijebio Thomas Morus u svom romanu Utopia (1516). Među ostalim utopistima mogu se spomenuti F. Bacon (Nova Atlantis), Th. Campanella (Civitas solis) i dr.
Uvjerenje (osvjedočenje), 1) intenzitetni faktor Qačina čuvstva sigurnosti, odnosno emocionalnog zalaganja) pri prihvaćanju nekog suda. Stupanj uvjerenja ovisi o psihološkoj strukturi (porijeku i karakteru) suda koji se prihvaća; tako su eksperimentalna ispitivanja pokazala da je jačina uvjerenja najveća kod sudova zasnovanih na perceptivnoj ili logičkoj očitosti, manja kod sudova poteklih iz subjektivnog iskustva, a najmanja kod sudova vrednovanja na afektivnoj osnovi; 2) znanstvena, filozofska, religijska, politička i sl. teza (ili nauka, doktrina) koja se prihvaća kao istinita i kao takva brani i propagira.
Uvjet (lat. conditio), uslov, određena okolnost o kojoj ovisi nešto drugo, uvjetovano (lat. conditionatum). Takva uvjetovanost postoji u logičkom području (razlog- posljedak), kao i u realnom, stvarnom svijetu, gdje su pojave uvjetovane različitim mogućim iz mjenljivim uvjetima, a ponekad stanovitim neophodno nužnim uvjetom (v. conditio sine qua non) bez kojega neka pojava nikako ne može nastati, a uz koji može, ali ne mora nastati, ako ne pridođu još i drugi uvjeti. Na skupinu uvjeta neki potpuno svode pojam uzroka (v. kondicionalizam, uzrok).
Uzrok (lat. causa), objektivna stvarna promjena koja nužno dovodi do neke druge stvarne promjene (učinak, posljedica), što se produžuje u daljnjem uzročno-posljedičnom nizu (kauzalni lanac). Pojedine vrste različitih uzroka označuju se kao pokretni uzrok, opstojni uzrok, svršni uzrok, spoznajni uzrok (v. razlog), poticajni uzrok (v. motiv). Postoje pokušaji da se pojam uzroka isključi iz znanosti, te potpuno svede na pojam skupine uvjeta odnosno komponenata, a pojam učinka na pojam rezultante (v. kauzalitet, uvjet, kondicionalizam).
Dunjalučar 