Filozofski rječnik: V


Važenje, filozofijski pojam koji se u svom punom značenju počeo upotrebljavati tek u novijoj filozofiji, a zapravo ga je u filozofiju uveo uz Bolzana H. Lotze, označujući njime bit istina i vrednota. Istina važi bez obzira na to spoznaje li je tko i priznaje ili ne, pa je prema tome u svojoj opstojnosti neovisna o konkretnom, individualno­ -genetičkom mišljenju. 2 x 2 = 4 spoznaje li to netko ili ne, bili ljudi toga svjesni ili ne. Drugim riječima, ljudska svijest ne stvara istine i vrednote nego ih nalazi, otkriva, odnosno priznaje, te one prema tome važe neovisno o svijesti.

Vedanta (sansk.), 1) krajnji ili zaključni dio Veda, sinonim za upanišade; 2) nauk o posljednjem filozofskom smislu Veda, naziv za jedan od šest daršana ili skolastičkih sistema u indijskoj filozofiji, koji se redovno smatra njegovim metafizičkim vrhuncem. Vedanta se osniva na komentarima Booarayaninih Brahma-sutra, koje se nazivaju i vedanta-sutre. Najistaknutiji Le komentator ovog djela od 5 50 aforizama Sankara ili Šankarocarya (•učitelj Š.•). On je u drugoj polovini prvog tisućljeća n. e. dao vedantinskoj filozofiji ekstremno idealističko tumačenje, koje je zasjenilo sva ostala. Ranijem razvoju u tom smislu pogodovao je osobito utjecaj mahayana budizma na Šankarinog učitelja Gaudapoou. Šankarin vedantinski monizam (v. advaita) karakterizira se kao isključivi ortodoksni predstavnik panteističke vjere Hindusa, pod koju danas potpada svaki politeizam i raznolika narodna mitologija. Osnovno mu je učenje advaita, tj. da zbiljski ne postoji ništa osim jednog samosvojstva ili svemirske duše nazvane brahman ili paramatman, dok je gjivatman ili individualna ljudska duša, kao i sve prirodne pojave, zapravo identična s paramatmanom, a postojanje im je samo efekt agjnane (koja se obično naziva avidya) ili pretpostavljenog neznanja o toj jedinstvenoj univerzalnoj duši koja se obilježava istovremeno kao stvaralac i stvorenje, vršilac djela i djelo, bitak, svijest i dobrobit (satćit-ananda), slobodna od triju modalnih stanja (v. guna). Oslobođenje ljudske duše od preporađanja i ponovno sjedinjenje s paramatmanom, s kojim je zbiljski identična, postiže se jedino otklanjanjem tog neznanja pravilnim razumijevanjem vedante (Monier-Williams). – Šankarin apsolutni monizam nastojao je kasnije relativizirati nje gov istaknuti protivnik Rfunanugja (1 1. st. n. e.), koji je metafizičke osnove vedante pokušao uskladiti sa činjenicama psihološkog iskustva introspekcije, polazeći od analitike spoznajne svijesti.

Vegetativan, koji je u vezi s funkcijom unutarnjih organa.

Vegetativni Živčani sustav, onaj dio živčanog sustava koji upravlja funkcijom unutarnjih organa i regulira odnose unutar organizma. Eferentna vlakna vegetativnog živčanog sustava inerviraju u prvom redu glatke mišiće i žlijezde, ali i druga tkiva. Dijeli se na simpatični i parasimpatični sustav. Funkcija je tih sustava uglavnom antagonistička: pod utjecajem simpatikusa ubrzava se aktivnost gotovo svih organa (uz izuzetak probavnih organa), dok se pod utjecajem parasimpatikusa aktivnost smanjuje. Utjecaj simpatikusa prevladava kad je organizam prisiljen na pojačanu djelatnost, a u razdobljima odmora i relaksacije prevladava utjecaj parasimpatikusa. (Sinonim: autonomni živčani sustav.)

Verbalan (lat. verbum = riječ), koji se odnosi na riječi; koji je izrečen riječima (v. verbalizam).

Verbalizam (lat. verbum = riječ), upotreba riječi bez vrijednoga odnosno odgovarajućeg smisla; kad god se uz te riječi ne povezuje nikakav smisao (apsolutni, v.) ili se povezuju neispravni pojmovi (relativni, v.). U pedagogiji (didaktici) verbalizmom se naziva nastava bez upotrebe zornih sredstava, protiv čega su ustali naročito Komenski i Pestalozzi.

Verificirati (lat. verificare = obistiniti), provjeriti, ustanoviti pretpostavljenu istinitost neke misli (v. verifikacija).

Verifikacija (lat.), provjera neke tvrdnje (v.) odnosno pretpostavke uz utvrđivanje njene istinitosti bilo na iskustvenim činjenicama, u životnoj praksi, odnosno u organičkom povezivanju sa sistemom ostalih znanstvenih spoznaja.

Virtualiter (lat. virtus = snaga), što opstoji samo latentno ili potencijalno (v.), ali što se pod izvjesnim uvjetima može manifestirati (v. realiter).

Virtualno, v. virtualiter.

Virtus (lat.), krepost, snaga, sila, hrabrost.

Vita activa et vita contemplative, Vita (lat. vita = život) je u srednjem vijeku oznaka za način života čovjeka. U raspravi o odnosu vitae activa i vitae contemplativa Toma Akvinski daje prednost kontemplativnom životu. Vita activa i vita contemplativa su skolastički prijevodi za Aristotelove izraze bios praktikos i bios theoretikos. Pri određenju najvišeg dobra kao ljudskog dobra Aristotel analizira različita razumijevanja onog što djeluje u čovjeku i za čim svi teže te njegovo postizavanje nazivaju srećom (eudaimonia, ranije prevođeno kao blaženstvo). Iako se svi slažu u izrazu, ljudi pod srećom i sretnim životom ne misle isto.

Vitalan (lat. vitalis), životni; koji pripada životu, koji se odnosi na život (životni polet – elan vital – kod Bergsona) Vitalna sila, u vitalizmu; u svakidašnjem govoru znači : živ, izdržljiv, krepak, pun životne snage (vitalna narav).

Vitalitet (lat. vitalis = životni), životnost, sposobnost održanja u životu (vitalitet neke društvene formacije, ideologije i sl.); sposobnost razvijanja životnih energija (ličnost izvanrednog vitaliteta).

Vitalizam (lat. vita = život), prirodnofilozofijski pravac koji za razjašnjenje života uzima posebnu životnu silu (vis vitalis), tvrdeći da se životne pojave ne mogu razjasniti jednostavnim mehanizmom, fizikalno-kemijskim zakonitostima, kao što to tumači mehanicizam.

Vizija (lat. visio = vid, viđenje): 1) halucinatoran doživljaj, koji se tumači kao natprirodno objavljenje nekog nepoznatog, obič nim ljudima skrivenog svijeta, navještaj nekog događaja (proročanske vizije), zorno (alegorijsko simboličko) prikazivanje neke velike istine i sl. Vizije su tipični doživljaji religioznih zanesenjaka-mistika (proroci staroga zavjeta kao Izaija, Ezekijel; kršćanski sveci : sv. Brigita, Hildegarda, Gertruda itd); 2) fantazijsko dočaravanje nečeg željenog, naslućenog, očekivanog ili zastrašnog, prijetećeg itd (vizija svijetle budućnosti čovječanstva, vizija atomskog rata).

Vizualan, vidni; koji se odnosi na vid. Vizualni tip je osoba koja lakše usvaja i bolje pamti ono što se osniva na vidnim podacima.

Vjera, kao termin pripada području religioznog ali i kolokvijalnog govora. U području religioznog ili kršćanskog vjera znači izvjesnost koja je objavljena evanđeljem i to zauvijek; evanđelje je dokaz vjere ali se isto tako u traženju i opravdanju istine vjere upućuje na evanđelje kao izvor prave i nekrivotvorene vjere. Dakako, takvo objašnjenje čini hermeneutički krug. Kolokvijalna upotreba znači upravo obratno : ograničenje potpune izvjesnosti i sigurnosti. Vjerovati u ima značenje predmijevanja, smatranja, a javlja se i u drugim modalitetima. Kant je vjeru stavio između mnijenja kao najnižeg stupnja izvjesnosti i znanja kao najvišeg, i definirao je kao .držati za istinito. i time je ona samo subjektivno dostatna ali se objektivno mora držati za nedostatnu. Odnos vjerovanja i znanja je značajan i prijeporan problem u novovjekovnom mišljenju.

Vjerojatnost (lat. probabilitas) je srednji stupanj izvjesnosti koji leži između potpune izvjesnosti da će nešto nastupiti i da mora nastupiti, i puke mogućnosti. Vjerojatnost se sastoji u očekivanju da će se nešto dogoditi obzirom na dosadašnje iskustvo ali ne isključuje da se to ne dogodi, odnosno da ne nastupi nešto drugo od očekivanog. Pojam vjerojatnosti je značajan u novijem teorijsko-fizikalnom mišljenju (npr. Heisenbergov princip neodređenosti).

Voluntarist, pristaša voluntarizma (v.) na bilo kojem području. Voluntarizam (lat. voluntas = volja), teorijska koncepcija koja se očituje na području : 1) psihologije, 2) spoznajne teorije, 3) ontologije i 4) teorijskih osnova nauka. U psihologiji (Tonnies, Paulsen, Wundt) se psihološkim voluntarizmom naziva teorija po kojoj je volja osnovna funkcija duševnog života i iz nje proizlazi mišljenje i čuvstvovanje. Na psihološkom se bazira i antropološki (v.) voluntarizam. U spoznajnoj teoriji voluntarizmom se naziva shvaćanje po kome u spoznajnom procesu volja ima primat pred razumom. U ontologiji znači pravac po kome je volja osnovni princip bitka unutrašnja bit svih pojava u svijetu (stoici, Augustin, Schopenhauer). Voluntarističku tezu o teorijama nauka zastupaju pozitivisti (v.), pragmatisti (v.), koji smatraju da je svagda osnovna voljna postavka odlučujuća za cjelinu naučne koncepcije i izučavanja, a razum je samo oruđe volje. Suprotno : intelektualizam (v.).

Volja, naš termin (sa sinonimnim paralelama u različitim jezicima : lat. voluntas, grč. bulesis, njem. Wille itd.) kojim su obuhvaćeni psihički procesi neposrednije vezani uz smišljenu (namjernu, svjesnu) aktivnost. Među voljnim procesima koji su vrlo različite prirode i intenziteta, mogu se razlikovati dvije osnovne faze : motivacija (javljanje, osvještavanje i vrednovanje idejnih sadržaja i afektivnih pobuda koje su usmjerene prema izboru i oblikovanju sheme buduće aktivnosti te se doživljavaju kao pokretači – motivi njene realizacije) i odluka (bitno voljni čin kojim se aktivni subjekt identificira s nadmoćno motiviranom shemom aktivnosti i angažira svoje psihofizičke energije za njena ostvarenje). Peripatetsko-skolastička psihologija smatrala je volju – uz razum – glavnom moći ljudske duše i definirala je kao razumsku težnju prema dobru (vrijednosti) uopće. Novi oblik pitanja o slobodnoj volji javio se onda kada je mehanističko načelo općeg kauzaliteta bilo u prirodnim znanostima prihvaćeno kao isključivi eksplikativni princip za sva zbivanja u prirodi (v. sloboda). U nekim filozofskim sistemima volja kao sveopći princip bitka ima ontološko značenje (A. Schopenhauer, E. von Hartmann)

Volja za moći, jedan od osnovnih pojmova Nietzscheove filozofije i naslov njegovog fragmentarnog djela, objavljenog poslije njegove smrti, koje je i kod nas prevedeno. Označava izvornu spontanu snagu života i stvaralaštva uopće. Postavljen je i kao antiteza Darwinovu pojmu prilagođavanja: nije prilagođavanje, nego je težnja za prevladavanjem osnovni poriv života. Sve što nastaje i nestaje u svijetu tjerano je voljom za moć; kod čovjeka se na javlja u svim njegovim nastojanjima kao želja za dominacijom, a time i povećanjem moći. Volja za moć je po tom shvaćanju motiv svega ljudskog djelovanja.  

Vrijednosna filozofija, v. aksiologija.

Vrijednost kao filozofski (ne ekonomski!) pojam tumači posebna filozofska disciplina koja se naziva filozofija vrednota ili aksiologija

Vrijeme (grč. hronos, lat. tempus), za razliku od prostora (v.) kao dimenzije bitka što omogućuje opstanak bića jednoga pored drugog, vrijeme je dimenzija slijeda bića jednog nakon drugog, bivanja stvari u promjeni njihova nastajanja i nestajanja. U svom opstanku biće biva i neprestano uzima nove likove, teži spram onoga što još nije bilo – budućnosti, ali čim je u trenu dostigne, istodobno prestiže sadašnjost i ostavlja je u prošlosti. U tom smislu fizikalno vrijeme je ponajprije takva dimenzija bitka koja se ne da zaobići, sveobuhvatno je kao kozmičko vrijeme i orijentira se po kretanju nebeskih tijela. Odatle potječe i satno vrijeme na kojem počiva i historijska kronologija. Aristotel prvi definira vrijeme kao broj (mjeru) kretanja prema onome što je bilo ranije i što će biti kasnije. Ovaj pojam satnoga vremena orijentira se po prostoru i ostaje mjerodavan stoljećima sve do Newtonove teorije apsolutnoga vremena klasične fizike. U 20. st. fizikalni pojam vremena korigirao je općom i specijalnom teorijom relativnosti Einsteina, te u modelu četverodimenzionalnog prostora Minkowskog nema više apsolutne istodobnosti i vrijeme je svedeno na četvrtu dimenziju prostora. Ovo objektivno vrijeme kao kontinuirani niz točaka, gdje svaka zgoda u svako doba ima svoje određeno mjesto, tvori osnovicu fizikalnog istraživanja. Unutar njega sve se može mjeriti ako se u istom sistemu koordinata unaprijed odrede dimenzije, početna i završna točka niza.

Vrsta (lat. species), 1) u logičkom smislu: vrsni pojam koji obuhvaća slične, ponekad upravo individualne pojmove, te je zajedno s drugim (srodnim) vrsnim pojmovima podrediv rodnom pojmu. Međutim, neki vrsni pojam može se shvatiti kao rodni pojam u odnosu na niže podređene mu pojmove (v. rod, rodni pojam). Za definiciju (v.) nekog pojma važno je ustanoviti njegovu vrsnu razliku (differentia specifica) od ostali istorodnih pojmova; 2) u biološkom smislu: najniža grupa sličnih i neposredno srodnih individuuma koji se međusobno rasploduju (tzv. prirodna vrsta). Unutar vrste mogu se razlikovati podvrste, varijeteti, pasmine, sorte, što pored ostalog upućuje na promjenljivost vrsta.