Filozofski rječnik: Z


Zaglavak (lat. conculusio), zaključni sud u silogizmu (v.) izveden na osnovu dviju ili više premisa.

Zajednica, pojam koji je u specifičnom značenju – za razliku od pojma društva – u suvremenu sociologiju uveo Tonnies. Dok je društvo racionalna pod jednim konstituirana socijalna formacija, dotle bi zajednica bila socijalna formacija u kojoj su jedinke povezane u jedinstvo razumijevanjem, povjerenjem, zajedničkim osjećajem istih vrednota i sl. U pjevačkom društvu jedinke nisu povezane jednako kao u pravoj, istinskoj prijateljskoj ili bračnoj zajednici. Zajednice mogu tvoriti i čitava plemena, a i narodi, a društva su uvjetne tvorevine pa poput dioničarskih društava nastaju i nestaju i članove samo jednostrano izvanjski međusobno povezuju.

Zajedništvo je unutrašnja povezanost članova zajednice što se temelji na subjektivnom osjećaju pripadnosti što ga iz prirodnih ili duhovnih karakteristika u sebi ima svaki pravi, istinski član neke zajednice.

Zaključak, logički postupak kojim se izvodi jedan sud bila na osnovu jednog suda (neposredni zaključak ili izvod), ili dva (odnosno više) sudova (posredni zaključak). Posredni zaključak (kao zaključak u užem smislu) može biti deduktivni (v. silogizam, dedukcija), induktivni (v. indukcija) i analogijski (v. analogija). Izraz zaključak ponekad se ograničava na područje silogizma (v.) ili samo njegova zaglavka.

Zakon (grč. n6mos, lat. lex), u naširem smislu znači svaki pravilan red, poredak stvari, zbivanja i djelovanja. Izvorno pojam zakona potječe iz helenskog prava i kasnije se proširuje na druga područja zbiljnosti za određenja svakoga reda i poretka: u prirodu gdje djeluje kao niz prirodnih zakona (lex naturalis), u humanomoralnu sferu gdje se javlja kao čudoredni zakon (lex moralis), naposljetku i na vječno božanstvo (lex aeterna).

Zbilja, cjelokupnost svega što jest, svega što doista opstoji, svega što je zbiljska (v.); a suprotno onome što je samo moguće (potencijalno) ili samo prividno, ili tek produkt mašte – suprotno, dakle, onome što se samo pomišlja te je nezbiljsko. Širi je pojam nego stvarnost (v.), jer osim svih postojećih stvari obuhvaća i sve doživljaje svijesti, koji također imaju obilježje zbiljske iako su samo duševne opstojnosti. Neki filozofi upravo ovom području zbilje [mišljenju (cogito) svijesti] daju prvotno, neposredno, apsolutno značenje, a stvarima i stvarnosti uopće drugotno, posredno, relativno značenje … Kako zbilja – a to je sve zbiljska – obuhvaća stvarnu i duševnu opstojnost, ona nije nikad nešto gotovo i završeno, nego nešto što nastaje i stvara se. To je sadržano .i u latinskoj riječi actualitas koja izražava pojam zbilje, a sam je pojam preuzet od Aristotela.

Zbiljsko, ono što doista jest kao pravo, bitno i istinito, a suprotno je onome što se samo pričinja ili što bi tek moglo da bude; ono što postoji neovisno o našem znanju i predodžbi.

Zbivanje, svaki uzajamno povezani vremenski slijed događaja u prirodi, društvu i povijesti, premda se pojmom zbivanja prvenstveno određuje tijek povijesnih događaja koji proizlaze iz povijesnosti same povijesti

Zen, japanski termin nastao iz kineskog č'an, izveden iz pfili naziva gjhana (v.) za sistem budističke meditacije; naziv za najpoznatiju školu mahayana (v.) budizma na Dalekom istoku. Osnivačem škole u Kini smatra se indijski misionar Bodhidharma (6 st.). Učenje njegove škole doprlo je u japan potkraj 12. st., gdje je doseglo vrhunac razvoja od 16 – 18 st. u intelektualnim krugovima vojnog plemstva samuraja. Osnivač moderne škole zen bio je Hakuin (18 st.), a njen glavni suvremeni predstavnik i popularizator u zapadnoj filozofiji, psihologiji i estetici je prof. Daisetz Teitaro Suzuki iz Kyota.

Zetetika (grč. zeteo = istražujem), vještina da se ispitivanjem drugih dođe do novih spoznaja, kao što je to činio npr. Sokrat. Ispitivanje drugih dovodi naime često do novih spoznaja i otkrića, do kojih čovjek samo zbog toka i pravca svoga vlastitog razmišljanja nije mogao doći. U grčkoj se filozofiji za skeptika (v.) upotrebljava i naziv zetetik. Herbert Cherbury naziva logiku zetetikom.

Značenje (njem. die Bedeutung, engl. meaning), ono po čemu neki predmet, događaj ili postupak nešto znači, bitna komponenta svakog doista ljudskog djelovanja i opstojanja. Značenje jednog djela, postupka ili događaja nije identično s njegovom vanjskom egzistencijom, datošću, pojavnošću. Značenje je nešto unutrašnje, skriveno, neočigledno, što tek treba pronaći, otkriti, dokučiti. Ali značenje nije ni sasvim isto što i bit. Značenje je ono unutrašnje po čemu nešto nije samo ono što jest, nego i nešto drugo. Značenje je ono po čemu je neko ljudsko djelo bitno povezano s nekim drugim djelom, uvršteno u širu ljudsku smisaonu cjelinu. Pored ovog šireg smisla značenja postoji i uži u kojem se značenje pripisuje samo jezičnim tvorevinama, naročito riječima (u vezi s rečenicama češće se govori o smislu (v.).

Znak (grč. semeion, lat. signum), nosilac značenja (v.), nešto što posjeduje značenje, predmet koji nešto znači, predmet koji upućuje na neki drugi predmet. Ono što znak znači naziva se najčešće significatum ili designatum. Nijedan predmet nije sam po sebi ni signum ni significatum; on može biti jedno ili drugo samo u odnosu na neki drugi predmet, u procesu semioze. Uz znake (signum) i Značeno (significatum) kao elementi procesa semioze često se navode interpretor (onaj koji interpretira jedan predmet kao znak za drugi) i interpretant (ono djelovanje predmeta na interpretatora uslijed kojega je taj predmet za interpretatora znak).

Znanje (njem. das Wissen), rezultat spoznaje (v.), objektivno zasnovana uvjerenost u istinitost nekog suda ili sudova; također: sud ili skup sudova u čiju je istinitost netko s pravom uvjeren. Neki filozofi ne razlikuju spoznaju i znanje, a neki ističu da je spoznaja djelatnost ili proces, a znanje rezukat toga procesa. Neki filozofi ne prave razliku (ili čak direktno tvrde da se ne može praviti razlika) između znanja i istine. Oni koji provode tu razliku ističu da o znanju ne govorimo uvijek kad netko nešto istinito tvrdi, nego samo onda kad je onaj koji tvrdi siguran u istinitost toga što tvrdi i kad ujedno ima pravo da bude siguran u to. Pojam znanja suprotstavlja se ne samo pojmu neznanja nego i pojmovima mnijenje (v.) i vjerovanje (v.).

Zorno, oznaka za sve ono što je neposredno zahvaćeno osjetnim organima.

Zrenje, filozofijski termin kojim se provode neki strani izrazi donekle različitog značenja: grč. theoria, lat intuitio (franc. intuition) i contemplatio (contemplation), njem. Schau (Schaung). U filozofskom kontekstu zrenje se redovito, kao izravno (neposredovano i neposredujuće) motrenje osjetnih ili logičkih Jikova (oblika, biti) suprotstavlja diskurzivnim (analitičkim i sintetičkim) procesima suđenja, zaključivanja i sl.

Zrvan (Iran), princip vremena u mazdaizmu (v.). U ranijoj Avesti spominje se paralelno s prostorom (thwaša, usp. sansk, na) kao osnovni princip svijeta, a u nekim se slučajevima i princip prostora pojavljuje kao vrhovni. U kasnijem razvoju mazdaizma oko 5. st. pr. n. e.), u učenju Magijaca, a i u Mithrinu kultu, prevladava shvaćanje da je zrvan-akarana ili nestvoreno beskonačno vrijeme, osnovni princip svjetskog zbivanja.